Njemačka, Nizozemska, Luksemburg, Belgija i Češka. To je pet članica Evropske unije koje su jasno zagovarale uvođenje sankcija Miloradu Dodiku.

Glavni oponent, prema medijskim natpisima, bila je Mađarska. Ostale države nisu imale jasan stav u vezi sa ovim pitanjem.

“Evropska unija mora nešto uraditi do kraja ove godine”, kazao je tokom rasprave na Vijeću za vanjske poslove EU njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas, koji je već ranije u izjavama za medije najavljivao sankcije predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku. Osim toga, hoće li biti ikakvih sankcija za Milorada Dodika od strane EU i pojedinih zemalja EU, javnost u Bosni i Hercegovini nije ni upoznata s tim na koji način bi se te sankcije sprovele.

Tek se spekulira da se eventualne sankcije mogu odnositi i na niz bliskih poslovnih partnera Dodika i njegovog režima. Osim toga, pitanje je na koji način će se one odraziti na Dodikovu poziciju? Bez mnogo argumenata smatra se da će bilo kakve sankcije oslabiti Dodika, iako Dodik sam ističe da ih se uopće ne plaši. Iskustvo ipak govori da se Milorad Dodik nije "primirio" ni nakon sankcija Sjedinjenih Američkih Država. Sankcije su uvedene zbog opstrukcije Dejtonskog sporazuma, odnosno zbog Dodikove opstrukcije Ustavnog suda BiH. Američke sankcije pod kojima se Dodik već nalazi, podrazumijevaju zabranu putovanja u SAD i zamrzavanje imovine na teritoriji SAD-a.

Dodik ne samo da se nije "primirio" nakon tih sankcija, nego je postao neprikosnoveni vođa entiteta RS, koji je podrivanje ustavnog poretka BiH sa Ustavnog suda proširio na sve državne institucije, u čemu ga je otvoreno podržala Rusija. Za razliku od Rusije, Zapad nije podržao probosanske političare u suprotstavljanju Dodiku i malignom ruskom utjecaju. Rusija je nastavila sa aktivnim neprijateljstvom prema BiH, izražavajući ga čak i na nivou neučtivog diplomatskog ponašanja. Probosanski političari smogli su hrabrosti i snage da se odupru toj neučtivosti, što je posebno na svojoj koži osjetio ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov. Ali Zapad očito nije bio impresioniran činjenicom da u BiH ipak postoje političari koji su spremni da braneći dostojanstvo svoje države se suprotstave i moćnoj Rusiji. Sada se od malokrvne Evropske unije očekuje da Dodiku izrekne kakve takve sankcije, za koje niko ne zna hoće li imati ikakav efekat. Izjave čelnih ljudi EU u tome smislu ne ohrabruju.

Ali se isto tako očekuje da se bosanskohercegovačka javnost i politika zadovolje s tim, jer Evropljani koji su tri godine gledali stradanje bosanskog naroda, znaju da tome narodu malo fali, i da se radi o narodu koji žudi za tim da bude voljen. Opomena Dodiku od strane "evropskih prijatelja", bila bi mali znak pažnje napaćenom bosanskom narodu. Neko ipak misli o vama u trenucima kada niko ne misli o vama.

Međutim, nije li posrijedi zabluda? Ima li bosanskohercegovačka javnost pravo na sumnju? Blaga sankcija Dodika koja bi njega privremeno primirila i pacifizirala, (ako se desi i toliko) tj. koja bi ostavila ga kao tempiranu bombu je opasna. Ne samo zbog toga što se Dodik u svakom času može ponovo reaktivirati u svome destrukcionizmu, nego i zbog realne mogućnosti da sankcioneri od bosanske strane onda traže ustupke. 

Poput ustupaka koji se odnose na popuštanje Draganu Čoviću u vezi sa njegovim namjerama uvođenja diskriminatornog etničkog principa u Izborni zakon BiH. Jer ako su u međunarodnim krugovima kružila nagađanja da bi bosanska javnost trebala biti zadovoljna donošenjem izmjena Krivičnog zakona BiH od OHR-a, pa bi to s druge strane trebalo značiti spremnost da se popušta tamo gdje se ne može popustiti (jer Izborni zakon po želji HDZ vodi u raspad države), zašto bi sada bilo drugačije?

Stoga blage i formalne sankcije prema Dodiku koje se najavljuju treba posmatrati s krajnjim oprezom, i biti realan. Nikakva opomena Dodika, nije razlog za to da se bude popustljiv u procesima koji mogu dovesti do definitivne etničke podjele BiH.