Dana 25. novembra 1915. Vrhovna komanda srpske vojske u Prvom svjetskom ratu donijela je odluku o povlačenju trupa preko Crne Gore i Albanije. Nakon okončanja dejstva u dolini Velike i Južne Morave, u povlačenju vojnika praćenih izbjeglicama, život je izgubilo više od 240.000 ljudi. Na Krf je savezničkim brodovima prebačeno 135.000 vojnika, koji su oporavljeni i reorganizovani nastavili borbe na Solunskom frontu naredne godine.

ALBANSKA GOLGOTA

Albanska golgota, naziv je za povlačenje srpske vojske preko Albanije i Crne Gore tokom Prvoga svjetskog rata.

Povlačenje srpske vojske i izbjeglica preko vrleti Albanije pokrivenih snijegom započelo je krajem jeseni 1915. godine. Tokom ovog povlačenja, uslijed hladnoće, gladi, bolesti i borbi s Albancima stradalo je više od 240.000 ljudi.

U balkanskim ratovima 1912-1913. godine, Srbija je okupirala veći dio Albanije radi vlastitoga izlaska na Jadransko more. Tokom okupacije počinjeni su brojni zločini nad civilnim stanovništvom.

Nakon što se srpska vojska povukla pod pritiskom evropskih sila, u Draču je ostavljena marionetska vlada Esad-paše Toptanija, koga je oružjem i novcem pomagala Pašićeva vlada.

Po izbijanju Prvoga svjetskog rata, srpska vojska ponovno je prešla u Albaniju, ali ovog puta u rasulu, povlačeći se ispred austrougarskih snaga. Pod pritiskom velike austrougarsko-njemačke i bugarske ofanzive, Vrhovno zapovjedništvo srpske vojske 24. novembra 1915. godine donijelo je odluku o povlačenju trupa kroz Crnu Goru i Albaniju na Jadransko more. Ta odluka je donesena poslije neuspjeloga pokušaja povlačenja vojske dolinom Vardara, zbog prodora bugarske armije, presijecanja komunikacija i izostanka planiranoga prodora saveznika iz Soluna.

Povlačenje se odvijalo naročito teško, uslijed ekstremnih vremenskih uvjeta i neprijateljskoga raspoloženja stanovništva, posebno u oblastima izvan Esad-pašine kontrole. Nerijetko je dolazilo do oružanih okršaja i napada na srpsku vojsku i izbjeglice.

Stanje srpske vojske bilo je nepovoljno, vladao je opći umor, slaba prehrana, nedostatak ratnoga materijala, a pristizala je zima. Ipak, vojnopolitičko vodstvo Srbije nije promijenilo svoje shvaćanje savezništva i daljnjega vođenja rata, te je Vrhovno zapovjedništvo donijelo naredbu o povlačenju Druge i Treće armije i trupa obrane Beograda pravcem Peć - Andrijevica - Podgorica - Skadar; trupa Novih oblasti pravcem Đakovica - Vezirov most - Ljum Kula - Skadar, a Timočke vojske i odreda iz zapadne Makedonije preko Piškopeje, Debra i Struge u Elbasan. Srpska vlada je krenula 26. novembra iz Prizrena preko Ljum Kule u Skadar, a za njom je dan kasnije krenula i Vrhovna komanda.

Kakvo je bilo stanje na terenu, svjedoči objava njemačkoga Vrhovnog zapovjedništva od 29. novembra:

„Budući da srpska vojska više ne postoji, već postoje samo njeni bijedni ostaci koji su se razbježali u divlje albanske i crnogorske planine, gdje će bez hrane po ovoj zimi naći svoju smrt, prekinute su dalje operacije i neće se više izdavati izvještaji s balkanskog ratišta“.

Iako je stanje bilo zrelo za kapitulaciju, pojavila se ideja o protunapadu koja je potjecala od vojvode Živojina Mišića, koji je predlagao protunapad. Zamisao nije prihvaćena, te je preostalo postupiti po naredbi Vrhovnog zapovjedništva.

Uništivši ili zakopavši teške poljske topove, srpska vojska krenula je 3. decembra put Crne Gore i Albanije. Kretanje je bilo sporo po zaleđenim putevima, a dodatni problem su predstavljali napadi Albanaca koji nisu priznavali vlast Esad-paše Toptanija, saveznika Srbije. Dana 13. decembra, glavnina srpske vojske je bila između Andrijevice i Podgorice, da bi 21. decembra stigla u okolinu Skadra.

Prema podacima srpskoga Vrhovnog zapovjedništva, na albansku obalu je stiglo oko 110.000 vojnika i 2.350 oficira. Pretpostavlja se da je od početka povlačenja život izgubilo oko 72.000 ljudi. Ukupno je preko Albanije prešlo oko 54.000, a preko Crne Gore oko 90.000 ljudi.

U povlačenje srpska vojska sa sobom povela je i 40.000 zarobljenika, austrougarskih vojnika, od kojih je putom od gladi, smrzavanja i zlostavljanja poginulo i pomrlo 30.000 zarobljenika.

Poslije više od mjesec dana teških marševa, srpska vojska se okupila kod Skadra, Drača i Valone. Dolazak na albansku jadransku obalu nije značio i konačan spas. Na samoj obali veliki saveznici nisu bili organizirali zadovoljavajući prihvat. Dana 28. decembra, Nikoli Pašiću je uručena izjava italijanske vlade u kojoj je rečeno neka srpska vojska ne prjelazi rijeku Škumbu kako ne bi došla u sukob s italijanskom vojskom. U korist Srba je intervenirala ruska diplomacija; pred ruskim poslanikom u Rimu, talijanski ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino branio se kako je učinio sve što je mogao za spas srpske vojske što se nije kosilo sa „životnim interesima Italije“.

Nikola Pašić je 15. januara 1916. godine uputio pismo ruskom caru Nikoli II. tražeći pomoć. Pismo je stiglo do cara Nikole tri dana kasnije, a istoga dana car je poslao telegram britanskom kralju i francuskom predsjedniku, u kome je rekao da ako srpska vojska ne bude spašena, onda će Rusija raskinuti savez s njima. Intervencija ruskoga cara je ubrzala savezničku pomoć, a italijanska vlada je dozvolila Srbima ulazak u Valonu.

Dana 28. januara, francuska vlada je odlučila kako će njena mornarica odložiti sve druge transporte dok iz Albanije ne bude izvučena srpska vojska. Od toga dana saveznički brodovi su počeli ubrzano prevoženje. Do 15. februara prevezeno je na grčki otok Krf 135.000 ljudi i u Bizertu oko 10.000 ljudi. Prvo iskrcavanje na Krfu, „Otoku spasa“ kako su ga prozvali Srbi, bilo je u pristaništu u Guviji, šest kilometara sjeverno od grada Krfa. Do aprila se na Krfu prikupilo 151.828 vojnika i civila. Materijalne troškove opremanja i izdržavanja srpske vojske preuzele su Francuska i Velika Britanija.

Prvi dani na Krfu bili su teški za srpsku vosjku. Nije bilo dovoljno hrane, odjeće, ogrjeva i šatorske opreme, pa su vojnici, izmučeni od napornoga marša, masovno umirali. Ni vremenske prilike nisu bile naklonjene srpskim vojnicima jer je kiša neprekidno padala danima. Premorena i izmučena vojska je pod vedrim nebom, bez šatora i zaklona sedam dana teško podnosila ledenu kišu. Na otoku Vido su iskrcavani najteži ranjenici i bolesnici i to su uglavnom bili najmlađi koje je povlačenje najviše pogodilo. Od 23. januara do 23. marta 1916. godine umrlo je 4.847 ljudi. Mali otok Vido kod Krfa, koji je bilo organiziran kao bolnica, pretvoren je u „otok smrti“, a more oko njega u "plavu grobnicu". Bez mogućnosti sahrane, oko 5.400 umrlih je spušteno u more. Iz pijeteta prema umrlim srpskim vojnicima, grčki ribari sljedećih 50 godina nisu izlovljavali ribu u tom području.

Na ovom putu srpski narod je doživio jedan od najvećih egzodusa u svojoj historiji. Na otok Krf stiglo je 135.000 srpskih vojnika, u Bizertu oko 12.000. U službenom izvještaju ministra vojske generala Božidara Terzića, predsjedniku vlade Nikoli Pašiću piše da je nestalo, umrlo, poginulo ili zarobljeno 243.877 ljudi.

Francuski maršal Joseph Geoffre je o tome rekao: „Povlačenje naših saveznika Srba, pod okolnostima pod kojima je izvršeno, nadilazi po strahotama sve što je u historiji kao najtragičnije zabilježeno."

(SB)