Niko racionalan u BiH neće vjerovati predsjedniku SBB-a Fahrudinu Radončiću u njegovoj odbrani HDZ-ovog glasanja sa SNSD-om za poništavanje zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i svih zločina. Najbolje ga demantuje izjava njegovog bivšeg stranačkog kolege i državnog zastupnika Damira Arnauta (Naša stranka) koji smatra da će u drugom krugu glasanja biti teško oboriti odluku o izglasavanju takvog zaključka. Uz opravdane kritike SDA da je HDZ-u i SNSD-u isporučila kontrolu Doma naroda to ipak ne umanjuje odgovornost, ali i odnos HDZ-a prema počinjenim zločinima i ratnim zločincima, koje objektivno sljedbenici ove stranke veličaju i slave.

HDZ i SNSD imaju dovoljno ruku da u drugom krugu izglasaju ovaj anticivilizacijski zaključak, ali i sve ostale želje SNSD-a osim nepriznavanja predstavnika u BiH jer Dragan Čović i dalje gaji nadu da bi on mogao nametnuti Izborni zakon po želji HDZ-a. Zato je Radončićeva tvrdnja da HDZ to ne radi jer želi biti partner SNSD-u, već da Dodika tako žele zadržati u pregovaračkom postupku novo neuspješno bacanje prašine u oči svima koji ne podržavaju secesionističke politike u BiH. Čuvati Dodika kao dio rješenja, a ne problema je isto kao „hraniti psa da te ujede“. U tom pogledu interesantno je da nikome iz Delegacije EU, pa ni Radončiću kojeg su prepoznali kao saradnika u ispunjavanju želja Dragana Čovića nije zasmetala činjenica da u jeku diplomatske ofanzive Zapada u BiH Milorad Dodik ide na noge predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu.

U Rusiji Dodik ne traži rješenja za cjelovitost BiH, naprotiv tamo traži podršku da ide do kraja sa idejom o otcjepljenju RS-a. Svakome ko prati geopolitička dešavanja jasno je da Putinu treba kriza u BiH kako bi jačala svoju pregovaračku poziciju oko Ukrajine gdje se sve više govori o mogućem sukobu Rusije sa NATO–om.

Jasno je i Radončiću da Milorad Dodik više ne može biti dio rješenja u BiH, osim ako se ne cilja na dalju destabilizaciju države i urušavanje njenih institucija. U tom pogledu relativiziranje njegove odgovornosti za krizu u BiH je uporno guranje prsta u oko evropskim zemljama koje su shvatile nužnost uvođenja sankcija Dodiku, ali i ostalim političarima koji su zaustavili evropski put BiH. Suštinski Radončić zajedno sa HDZ-om u životu održava Milorada Dodika uporno ga nudeći evropskim diplomatama kao dio mogućeg rješenja što nije ništa drugo nego podrška agendi stvaranja velike Srbije. Samo prije godinu dana Radončić nas je sa RTRS-a gostujući kod  Mate Đakovića uvjeravao da Dodik i Čović ne žele podijeliti BiH. Nakon toga Dodik je pokrenuo mehanizme koji vode ka samostalnoj RS unutar BiH što je prvi korak ka otcjepljenju, a Čović nam je ovih dana jasno poručio da žali što nije ostala Herceg-Bosna nastala na udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je osuđen u Hagu.

Ne tako davno pisalo se o fatalnoj privlačnosti koji postoji u trouglu Čović, Dodik, Radončić, a koja je oslikana i zajedničkom proslavom rođendana na Čovićevom imanju za koje je skrenuo rijeku kako bi se osjećao ugodnije. U tom pisanju sva trojica su navedeni kao ljudi koji apsolutistički vladaju svojim strankama, ali i ljudi koji vole velike i lijepe građevine. Njihovo savezništvo nikada nije bilo na fonu evropskih integracija, već osiguranja moći za kontrolu tokova novca u BiH. Tako se uporno zanemaruje uloga SBB-a u eneregetskom sektoru koji je pod palicom njihovog ministra Nermina Džindića na putu da izgubi nezavisnost u FBiH. U dobro izrežiranoj predstavi koja je imala podršku lidera PDA Mirsada Kukića Bošnjaci već plaćaju skuplji plin, a stvorile su se i pretpostavke za poskupljenje struje. Ko hoće priznati pod palicom SBB-a FBiH ide putem sve veće ovisnosti od Rusije i Srbije u energetici, a to je put ka konačnoj kapitulaciji.

Zato treba prestati sa obmanjivanjem javnosti u FBiH da HDZ politikom zasnovanom na negiranju genocida i slavljenju zločinaca pruža ruku Bošnjacima da grade funkckionalnu FBiH. Njihov cilj je posebna izborna jedinica kao uvertira da se i formalno zaokruži treći entitet, a to ipak ne mogu dobiti bez saveznika kod Bošnjaka. Za sada Radončić se čini kao njihov najveći adut, samo što sam nema snagu, pa ostaje da se vidi može li „ubijediti“ još nekoga da podjelu BiH prihvati kao nužnost probosanske politike.

(Patria)