Piše: Žarko KORAĆ

Srbija je konačno prvi put dobila i svoju stvarnu ekološku pobunu. Prošle subote desetine hiljada građana, u pedesetak gradova Srbije, na dva sata blokiralo je glavne puteve i raskrsnice, tražeći da Skupština povuče zakone o ekspoprijaciji i referendumu. Povod je bio budući rudnik litijuma englesko-australijske firme Rio Tinto. Sa tipičnim prezirom prema stavu javnosti, Srpska napredna stranka je bez ikakve stvarne javne rasprave progurala zakon o eksproprijaciji kroz praktično jednostranačku skupštinu. Javnost je ovo shvatila kao igranje sa zdravljem građana, jer se radi o rudniku koji počiva na izrazito ekološki prljavoj tehnologiji, koja devastira sredinu. Pored toga, kompanija Rio Tinto ima zaista lošu reputaciju širom sveta zbog imovinskih i ekoloških skandala koje je ostavljala za sobom nakon otvaranja rudnika. Novim zakonom Vlada je dobila pravo da svakom građaninu oduzme zemlju ili imovinu (u roku od pet dana!), ako to proglasi za javni interes. To, naravno, liči na ozakonjenje državnog razbojništva i povod za to javnost je vidjela u potrebi da se za potrebe rudnika litijuma Rio Tinto oduzme zemlja i imovina ljudima koji neće da je prodaju rudniku.

Ovaj put, poučena lekcijom prethodnih, znatno manjih protesta, Vučićeva vlada nije pribjegla policijskom i mnogo više stranačkom i parastranačkom nasilju. Nije održala ,,kontramitinge”, kao prošli put u Šapcu. Apsolutni gospodar medijskog i političkog života u Srbiji ovaj put bio je zatečen. Njegov tipično demagoški potez da ode da ,,razgovara sa zabrinutim građanima“ u selu gde se otvara rudnik pokazao se teškim promašajem. Djelovao je zbunjeno i uplašeno.

I tako ova opravdana ekološka pobuna još jednom je ogolila pravo lice ličnog režima Aleksandra Vučića i time postala mnogo više od brige za devastiranje sredine. Bilo bi pogrešno sve što se događa vidjeti isključivo kao ekološku pobunu. To je prije svega pobuna protiv autokratije sadašnje vlasti u Srbiji, njenog ciničnog potcjenjivanja javnog mnjenja, manipulacije većine medija i, iznad svega, protiv ignorisanja i osnova demokratskog načina donošenja bitnih odluka u društvu.

Kada je vlast, na prethodnom ekološkom protestu u Šapcu, izvela svoje mlade stranačke batinaše sa motkama i glavama sakrivenim kapuljačama, ona je poslala nedvosmislenu poruku da će koristiti nasilje kao sredstvo obračuna sa nezadovoljnim građanima. Sve je to radio devedesetih Slobodan Milošević bez ikakvog stvarnog rezultata. Njegovi tadašnji učenici, među kojima je bio i Aleksandar Vučić, nisu ništa tada naučili. Nisu ni mogli, jer je priroda njihovog shvatanja vođenja države potpuno ista — jeftin nacionalistički populizam i gotovo refleksno pribjegavanje nasilju, čim se pojavi neki politički problem. Znamo gde ih je to pred kraj tog režima odvelo — u surovo ubijanje političkih protivnika (ubistvo Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije, organizovanje atentata na Vuka Draškovića). Put nasilja je uvijek isti — od malog ka većem, od blažeg ka surovijem.

Naravno, danas su mnoge stvari drugačije. Miloševićev režim se bojao suda u Hagu, koji danas ne postoji čak ni formalno. S razlogom se bojao zbog ogromnih zločina za koje je bio odgovoran. Uostalom, Slobodan Milošević je i umro u ćeliji tog suda. Srbija, makar i formalno, danas teži EU integracijama i nije joj svejedno kakvo je mišljenje država članica o njenoj unutrašnjoj i spoljnoj politici. Ali svaki autoritaran režim uvek ima potencijal za upotrebu nasilja u svojim korenima. Mnogo je primjera za to, pa čak i u Evropi. Posljednji je Belorusija. Tamo gdje se formira vlast po principu — jedna partija, jedan vođa, jedna istorijska misija — nije moguća demokratija, jer ona uvek podrazumjeva pluralizam političkih ideja i otvorenost medija, a ne tretiranje drugačijih političkih ideja kao neprijateljskih i ugrožavajućih. U Srbiji je danas u kontrolisanim medijima dominantna tema zavjera protiv predsjednika Vučića i organizovanje atentata da se on i članovi njegove porodice ubiju. I to traje godinama, bez i najmanje namjere da se pruži bilo kakav ozbiljniji dokaz koji bi to potvrdio. Time se šalje samo jedna poruka — naši politički protivnici su ubice, koje nam rade o glavi.

Tako se pojavljuje zaista opasna teza o opravdanom nasilju, kojim branite goli život. Vučić je, nažalost, izjednačio svoju vlast sa borbom za goli život. I to je najzlokobniji problem ekološkog ustanka. Kako ga vidi režim. Ako on zaista političke proteste vidi velikim dijelom kao ugrožavanje njihovih života, onda Srbija ide veoma opasnim političkim putem.

Nad vedrim i skoro univerzalno neagresivnim ekološkim demonstrantima u Srbiji nadvila se duga sjenka vlasti, koja svaki protest na ulicama Srbije vidi kao ugrožavanje vlastitih života. A od tog potpuno neosnovanog stava do primjene državnog nasilja kratak je put. Iako to većina ljudi u Srbiji još uvijek ne vidi tako, Srbija je upravo krenula vrlo opasnim i neizvjesnim putem.

(Gradski.me)