MAJKE SREBRENICE : Duga potraga za istinom

Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa vjerovatno je najutjecajniji građanski pokret u Bosni i Hercegovini; tokom 20 godina djelovanja, izvojevale su mnoge bitke iako je njihov rad uvijek praćen kontroverzama; uprkos svemu, njihova upornost u borbi za istinu i spokoj žrtva genocida nikoga ne ostavlja ravnodušnim

  • Društvo

  • 17. Jul. 2015  17. Jul. 2015

Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa nastao je 1995. godine, neposredno nakon što su jedinice pod komandom Ratka Mladića počinile genocid u ove dvije zaštićene enklave. Formirale su ga žene koje su bile protjerane i došle na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, gdje su čekale djecu, muževe, očeve, braću…

Ogorčene što niko neće ništa da im kaže o sudbini najmilijih, počele su organizovati proteste i izlaziti na ulice gradova u BiH. Tada im je na čelo stala Munira Subašić (68), koja je od osnivanja do danas predsjednica Pokreta.

Munira je potpuno svjesna moći koju ima ona i Pokret. “Mi možemo i da budimo, a i da uspavamo ljude”, kaže kada smo se srele u uredu u Sarajevu. Dan prije, aktivistkinje su obilazile mjesta na kojima su ubijana njihova djeca. “Bez istine, pravde i pomirenja, ne možemo dalje. Svi bi sada da preskoče rat. E ne može. Moj Nermin (sin koji je ubijen 1995. godine u Kravici, op. au) je i prošlost, i sadašnjost i budućnost. I tako svakoj majci njeno dijete”, kaže Munira.

Da su Majke najmoćniji društveni pokret u BiH, slažu se brojni analitičari i naučnici. Među njima i profesorica Lara J. Nettelfield, autorica dvije knjige o Srebrenici u kojima izučava i fenomen Pokreta. Nettelfield tvrdi da su Majke “pravile i mijenjale historiju.”

“Moramo shvatiti taj društveni pokret, naučiti kako je nastao i kako se razvijao tokom decenija da bismo shvatili postratnu Bosnu. Suština je da se pitanja kojih se one dotiču odnose na status građana i prava koja su građanima garantovana Europskom konvencijom o ljudskim pravima i sličnim instrumentima. Postoji jako bitna knjiga Avishai Margelit u kojem razmatra postojanje ‘pristojnog društva’, onog u kome institucije ne ponižavaj svoje građane, a građani ne ponižavaju jedni druge.

Majke se bore za to pristojno društvo. Na međunarodnom nivou, njihov značaj je u tome što su promijenile historiju šireći naše znanje o odgovornosti nakon političkog nasilja”, smatra Nettelfield.

POSLJEDNJI SUSRET

Munira Subašić rijetko javno priča ličnu priču, ali je više puta svjedočila o dešavanjima u Srebrenici pred lokalnim i međunarodnim sudovima. Tvrdi da joj je sina iz ruku u Potočarima uzeo Milislav Gavrić koji danas živi slobodno negdje u Srbiji. Gavrić joj je do rata bio komšija. Njihova djeca su rođena na isti dan.

“Iz Haaga sam dobila spisak iz kojeg sam saznala da je moj Nermin ubijen u Kravici. Dvije su mu kosti našli, na dva mjesta. To me svaki dan boli. I kad spavam i kada liježem, ustajem. Uvijek. Ali imam mu gdje otići. Druge majke još traže svoje”, priča Munira koja je u Potočarima pokopala posmrtne ostatke svog sina 2013. godine.

Munira kaže da je suština djelovanja Pokreta saznati istinu o najmilijim. “Od prvog dana se obraćamo vlastima. U početku nisu htjeli da nas prime. Izlazile smo na ulice da nas čuju”, sjeća se početaka aktivizma. Na sličan način djeluju i danas, ali tek rijetki, u BiH, a i šire, bi se usudili da ih ne prime. Tako je i dolazak oko 80 stranih delegacija u Potočare prije svega rezultat njihove borbe.

Prvi veliki protest Majki bio je u januaru 1996. godine kada su zahtijevale od Međunarodnog crvenog križa da im kaže bilo šta o sudbini muškaraca koji su ostali u Srebrenici. Sljedeći veliki protest organizovan je u oktobru 1997. godine, i to na ulazima međunarodnih institucija u BiH kada su demonstrantkinje nosile banere Hoćemo istinu.

Nettelfield smatra da su Majke svojim akcijama u javnim prostorima uspjele podići svijest o odgovornosti međunarodne zajednice. Proteste na ulicama godinama prate pravnim akcijama. Sa tužilaštvom u Haagu sarađuju od 1998. godine. Tužioci su im rekli da pišu sve čega se sjećaju. One su počele zapisivati i slati izjave.

“Zapisale smo ono što smo jedna drugoj pričale. Onda bismo grupisale te izjave i slale u Haag. Na hiljade izjava smo skupile na taj način.” Paralelno sarađuju sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe u BiH (ICMP), koja ih je godinama pomagala i finansijski. Najvažniji projekat koji su zajedno uradili je borba za Potočare. “Godine 1998. smo preko medija saznale da su političari bez nas odlučili da se posmrtni ostaci Srebreničana kopaju u Kladnju. O svemu u su odlučivali bez nas, i htjeli su i o našim kostima. I tako sam odlučila da napravimo anketu među Srebreničanima sa pitanjem gdje žele da budu sahranjena njihova djeca. Ponuđeni odgovori su bili Kladanj, Kanton Sarajevo ili Potočari. Pitali smo oko 12.500 ljudi i većina je rekla Potočari”, sjeća se Munira.

Domaći političari nisu obratili pažnju na rezultate ove ankete. Ali jesu u Uredu visokog predstavnika. Wolfgang Petritsch je 2000. godine dao Potočarima specijalni status. Godinu dana kasnije osnovana je fondacija koja je prikupljala novac za izgradnju Memorijalnog centra. Na čelu je bio Petritsch, a članovi su bili isključivo stranci. Iste godine, na postavljanju kamen temeljca, Petritsch je bio prvi visoki predstavnik koji je javno rekao da je u Srebrenici počinjen genocid.

PRVI PUT U POTOČARIMA

Postojanje Memorijalnog centra u Potočarima uticalo je na povratak. Vratile su se i neke od aktivistkinja Pokreta koje su organizovane u različita udruženja. Munira ne živi u Srebrenici još uvijek, i to joj mnogi zamjeraju. Ona pak kaže da je i prije rata imala veliku porodicu u Sarajevu i kuću, te da je odlučila da za sada tu živi uz redovne odlaske u Srebrenicu, gdje je prijavljena. Dio imovine u Srebrenici poklonila je sinu. Munira kaže da još nije došlo vrijeme da se može mirno vratiti.

U martu 2003. godine pokopano je 600 posmrtnih ostataka žrtava genocida. “I danas kažem da je to najveći povrtak Srebreničana. Nažalost, nisu se vratili živi”, sjeća se Munira. U julu iste godine pokopana su još 282 posmrtna ostatka, a po prvi put dženazi je prisustvovao predstavnik vlasti Republike Srpske Dragan Mikerević.

U septembru je došao i Bill Clinton, tada predsjednik SAD-a. Na pitanje zašto Clinton, Munira kaže da su Majke insistirale na tome. “Zato što je on mogao 1995. godine zaustaviti sve što se desilo. Ali nije. Da jeste, mi bismo danas imali djecu. Htjeli smo ga pitamo zašto. Htjeli smo probuditi političku i emotivnu reakciju. On je počeo da se vadi, ali smo osjetili da mu je nezgodno. Rekli smo mu da nam njegovo sažaljenje ne treba, jer nam neće vratiti djecu. Rekao je da će učiniti sve da se prepozna ono što je urađeno našoj djeci. I evo već 20 godina se borimo protiv negiranja genocida”, kaže Munira.

Majke su insistirale da Clinton, ali i drugi visoki zvaničnici, dođu u Potočare i na 20 godišnjicu. Mnogi su im zamjerili zbog tolikog broja političara na komemoraciji. “Moraju oni doći i na tom mjestu reći da je bio gencoid. Mi govorimo, ali njihovo ima drugačiju težinu”, objašanjava Munira.

Majke su od Clintona ovaj put tražile da im pomogne kako bi se u BiH donio zakon o zabrani negiranja genocida, a uručile su mu i pismo, kao i svim prisutnim medijima, u kojem zahtijevaju objavljivanje američkih obavještajnih podataka o dešavanjima uoči i tokom pada Srebrenice, te objavljivanje transkripta presretnutih telefonskih razgovora između političkih i vojnih zvaničnika Srbije i Republike Srpske.

U godinama djelovanja uspjele su pridobiti i feministkinje širom svijeta. Od 1996. godine s njima je jordanska kraljica Nur, bivša američka ambasadorica u Austriji Swanee Hunt, te zagovaračica ljudskih prava Bianca Jagger. Sve one su u više navrata učestvovale u akcijama koje su organizovale Majke.

Bitne saveznike nalaze i u pokretu Žene u crnom, te Inicijativi mladih za ljudska prava (YIHR) u Srbiji. “Sa Inicijativom smo 2000. odlučili da idemo kroz Srbiju i pričamo o Srebrenici. Prvo smo otišle u gradić kraj Niša. U sali je bilo šest majki i nekoliko stotina ljudi od kojih je većina bila obučena u uniforme sa četničkim oznakama. Policija je htjela da ih izbaci. Kada Hotić je rekla “ne”, objasnivši da joj se čini da vidi spremnost da slušaju. Kasnije smo bili u Beogradu, u Sava centru. Bilo je puna sala, nas 15 majki, ali i oko 3.500 policajaca.”

N. Ahmetašević

(Kompletan tekst možete čitati u novom broju Slobodne Bosne)

loading...

trenutak ...