Piše: HRVOJE KLASIĆ

Već godinama, ustvari desetljećima, u Hrvatskoj vlada šizofren odnos prema Drugom svjetskom ratu, točnije prema fašizmu i antifašizmu. S jedne strane početak antifašističke borbe slavi se kao državni praznik, antifašizam se u ustavu spominje kao vrijednost na kojoj počiva moderna Hrvatska i u udžbenicima povijesti se pripadnost antifašističkoj koaliciji navodi kao primjer ispravnog opredjeljenja tijekom rata.

S druge pak strane porušene su ili oštećene tisuće spomenika posvećenih antifašističkoj borbi, ugledni antifašisti su izgubili pravo da se po njima zovu ulice, dok su to pravo dobili pojedinci iz redova hrvatskog naroda koji su podržavali savezništvo s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima. Osim toga, pripadnici ustaškog pokreta prikazuju se kao hrvatski domoljubi, njihovi zločini se relativiziraju ili u potpunosti negiraju, a NDH se proglašava ostvarenjem stoljetnog hrvatskog sna o uspostavi samostalne države.

U takvoj atmosferi podsjećanje na važne datume i događaje iz antifašističke borbe počelo se doživljavati subverzivnim, a nerijetko i izdajničkim činom. Upravo zato, u onim rijetkim trenucima kada ih se i spominje nastoji im se prišiti nacionalni predznak pa se selektivno ističu uspjesi hrvatskog antifašizma i hrvatskih antifašista. Što je naravno povijesno gledajući besmisleno jer u antifašističkom pokretu otpora uz pripadnike ostalih naroda jesu sudjelovali i brojni Hrvati, ali je on po svojoj organizaciji, zapovjednoj hijerarhiji i vojno-političkim ciljevima bio prije svega jugoslavenski.

Prva proleterska narodnooslobodilačka brigada

Jedna od tih nepoželjnih epizoda koju se više ne spominje u hrvatskoj javnosti a koja će biti od neizmjernog značaja za tijek ratovanja na tlu Jugoslavije dogodila se prije točno osamdeset godina u mjestu Rudo na istoku Bosne i Hercegovine. Tada, točnije 21. prosinca 1941, antifašistički pokret otpora dobio je svoju prvu brigadu. Iz samog imena – Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada – bili su jasni i ciljevi njezinog osnivanja: oslobođenje Jugoslavije i jugoslavenskih naroda od okupatora, udari tj. aktivna borba protiv neprijatelja (za razliku od kalkulantskog ponašanja četnika), te promjena društveno-političkog sistema (ukidanje monarhije i stvaranje socijalističke republike).

Koliki je bio značaj tog događaja govori i činjenica da je nakon rata upravo datum osnivanja Prve proleterske brigade, bez obzira što su i prije nje postojale oružane formacije, proglašen danom stvaranja jugoslavenske partizanske vojske. Danom armije, kako je glasio naziv državnog praznika, ustvari je proglašen 22. prosinac što će zbuniti bivše pripadnike brigade i vojne povjesničare. Prema službenom objašnjenju brigada jest osnovana 21, ali je 22. imala svoje prvo borbeno djelovanje. Neslužbeno, novonastale političke okolnosti nakon rata i sve kompliciraniji odnosi sa SSSR-om utjecali su na odluku da se obilježavanje tako važnog događaja za Jugoslaviju ne bi trebalo poklapati s datumom Staljinovog rođendana (21. prosinac).

Ratni podvizi brigade kojom je zapovijedao ugledni komunist i intelektualac Koča Popović, poput onih u borbama na Neretvi, Sutjesci, ili npr. pri oslobođenju Hrvatske i Zagreba, nadljudski napori poput Igmanskog marša, te gotovo 3 tisuće ukupno poginulih boraca, pravi su primjer svega onoga što je karakteriziralo partizansku borbu tijekom četiri ratne godine – hrabrost, požrtvovnost, entuzijazam i idealizam. Nažalost, sve se to u Hrvatskoj već desetljećima prešućuje i omalovažava, a partizansko ratovanje svodi na poslijeratnu odmazdu nad fašističkim i nacističkim kolaboracionistima. Posljedica je ta da premalo Hrvata danas osjeća ponos zbog partizanskog, a previše njih ne osjeća sram zbog ustaškog nasljeđa.

Proleterska postala Ulica Draže Mihailovića

Nije situacija puno bolja niti među Srbima kod kojih su četnici već odavno od partizana preuzeli primat kada su u pitanju patriotizam i antifašizam. O odnosu prema partizanskom i četničkom nasljeđu simbolički dosta govori upravo primjer iz mjesta Rudo koje se danas nalazi u Republici Srpskoj, na samoj granici sa Srbijom.

Nekadašnjoj Ulici Prve proleterske brigade lokalne su vlasti promijenile ime u Ulicu đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića. I tako, dok se svake godine u svibnju europski i svjetski državnici prisjećaju pobjede nad fašizmom, ističući u toj pobjedi i važnu ulogu jugoslavenskih partizana kao savezničke antifašističke vojske, prevelik broj Hrvata i Srba ne može ili ne želi prihvatiti povijesne činjenice, i nastavlja veličati nacionalističke pokrete koji su bili u savezničkom odnosu s fašistima.

Svojom knjigom „1941. – Godina koja se vraća“ koristeći niz argumenata Slavko Goldstein nas upozorava na zlokoban međuodnos prošlosti i sadašnjosti na ovim prostorima. Međutim, onaj kome je u našim povratcima u budućnost namijenjena uloga ekscentričnog znanstvenika očito je vremenski stroj podesio tako da se nekako uvijek vraća u Zagreb 10. travnja, ali ne i u Rudo 21/22. prosinca te fatalne godine.

(Prenosimo s portala Net.hr)