PONEDJELJAK, 3. SIJEČNJA

Mediji prenose kako je nedavno tijekom velikih europskih stranačkih turneja na kojem je nastupio premijer Federacije Fadil Novalić, Bakir Izetbegović sa suradnicima u VIP restoranu hotela u Beču potrošio više od dvije tisuće eura. Plaćanje troška te izdašne gozbe Izetbegović je prebacio na ambasadu BiH u Austriji. Oni su, pak, račun proslijedili Parlamentu BiH u kojem je Izetbegović zaposlen. Budući da putovanje nije imalo državni nego privatno-stranački karakter, pitanje je koje će na kraju platiti ceh bahaćenja u Beču.

Kemal Čaušević (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

Ko bolje poznaje ovdašnje političare, a po nesreći bio sam u prilici da budem jedan od „poznavatelja“, mogao je bez prevelikog truda vidjeti kako se oni sa dijametralno nepomirljivo različitom odgovornošću odnose prema privatnoj, odnosno državnoj imovini. Oni koji se bahate javnim novcem, troše ga nemilice poput pijanih milijardera, najčešće su sa svojim privatnim parama uspostavili fetišistički odnos. Stotinu puta prevrnu svoj lični dinar, prije nego što se sa tugom odvoje od njega.

Najbolji primjer te licemjerne podvojenosti između raspolaganja javnim i privatnim sredstvima je nedavno nepravomoćno presuđeni Kemal Čaušević, bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje, jedan potpuno molijerovski tip škrtice. Na suđenju je svoje enormno lično bogatstvo, novac, nekretnine...  objašnjavao ovako: „Ja sam stipsa, ne trošim novac tek tako“. S druge strane, prema navodima iz presude Suda BiH, uz Čauševićevu pomoć ili „samo“znanje, u privatne džepove su se prelile desetine miliona javnog novca različitim političarima, kriminalnim grupama i pojedincima.

Jedna od posljednjih knjiga proslavljenog našeg pisca Aleksandra Hemona naslovljena je „Ovo nije tvoje“. Naslov je uzet iz priče koja opisuje dječaka koji razvaljuje ulazna vrata nebodera u kojem stanuje. U tom ga sprječava neki savjesni, ali grubi komšija koji dječaka hvata u huliganstvu i udarajući krvnički dječijom glavicom od staklo ulaznih vrata ponavlja: „Ovo nije tvoje! Ovo nije tvoje!“.

Takva brutalna, ali učinkovita pedagogija očito je nedostajala u odgoju i životnom formativnom periodu najvećeg dijela ovdašnje političke klase. A možda još uvijek nije kasno da ih se malo fizičkim metodama, udaranjem glavom u zid dozove pameti. Pogotovo ako je zid-zatvorski.     

UTORAK, 4. JANUAR

Kada je prije nekih 10-15 godina tada srednjoškolska profesorica Sanja Vlaisavljević organizirala neko međunarodno takmičenje mladih u debatovanju ili nečem sličnom, pa samohvalisavo utvrdila da je riječ u najvećoj međunarodnoj smotri u Sarajevu nakon Olimpijade, prestao sam je smatrati ozbiljnim i kredibilnim sudionikom ovdašnjeg javnog i akademskog djelovanja. Nisu me u tom stavu pokolebale ni njene neprekinute aktivnosti, suhoparne, iritantne, a ne provokativne, novinske kolumne, nemušta nastojanja da, kobajagi, svojim “ženskim pismom“ unese dašak kulture u ovdašnji dijalog i osviještene pristojnosti u javni diskurs. Kritizirati godinama tzv. političku klasu, pledirati za meritokratiju, prezrivo se odnositi prema partitokratskoj pošasti, pa se potom uhljebiti kao savjetnica jedne od najbesprizornijih državnih činovnica, pored ostalog su indikator elementarne nevjerodostojnosti pa, bogme, i odsustva ukusa i mjere.

Danas je na jednoj televiziji savjetnica Vlaisavljević pola sata objašnjavala neku svoju problematičnu izjavu datu RTV Republike Srpske u kojoj je kritički, a navodno i uvredljivo govorila o Sarajevu. Nisam uopće ulazio u meritum cijelog slučaja, ali sam sa dosta strpljenja i mazohističke pažnje slušao gospođu koja je značajan dio karijere posvetila kulturi dijaloga i općenito komunicranja. Kaže bivša srednjoškolska profesorica da je, za razliku od Sarajeva, ona vidjela da su Božić i Nova Godina mnogo bolje obilježeni u „jednom malom gradiću“. Mislila je na Visoko, pa ako je već rijeć o gradiću, onda se podrazumijeva da je on mali. Zamjera profesorica Vlasavljević, također, gradskim vlastima u Sarajevu na skromnoj „svjetlosnoj rasvjeti“, a nije joj po volji ni to što su Djeda Mrazovi „u izlogićima svedeni na nevidljivost“. Pribilježio sam još čitav naramak stilsko-jezičkih nezgrapnosti koja je pred gledatelje istresla savjetnica državne ministrice civilnih poslova i najistaknutija protagonistica kulture dijaloga. A suštinski, kad god joj se pruži zgodna prilika, ona prezentira nekulturu monologa.

Mnogo je mastila potrošila Sanja Vlaisavljević proteklih godina u širenju empatije prema ženama i drugim ranjivim skupinama. Među takve ranjive i marginalizirane skupine sasvim sigurno spadaju i penzioneri-umirovljenici. Dvojicu takvih, koji su kritizirali njene izjave ona je jednostavno, bahato, posprdno i gotovo gadljivo diskvalificirala kao „penzionere“, dakle nižu klasu, nedostojne da im se imena pomenu. Dovoljno je, smatra ona, da ih nazoveš penzionerima, pa da svi znaju kakva je to socijalna margina, nedostojna savjetnice državne ministrice. Tek je na intervenciju voditeljice uspjela Sanja Vlaisavljević prevazići gadljivost prema dvojici penzionera, njenih kritičara, i udostojila se navesti im imena. Riječ je o dvojici Dragana, doktoru Draganu Stevanoviću, jednom od medicinskih heroja minulog rata, i Draganu Miokoviću, policijskom dužnosniku, ništa manje časne biografije i ugleda u gradu.

Za razliku do ove dvojice Dragana-ubogih i dokonih penzionera, treći Dragan, jabuka sa grane, kojeg je Vlasiavljevićka pomenula, Čović, za nju je znanstvenik. I pritom je, što nije kazala, stranački šef njene šefice, državne ministrice. Uzgred znanstvenik Dragan iz Mostara tek je nešto malo mlađi od njegovih imenjaka, penzionera iz Sarajeva, prezrenih na svijetu. „Što se Dragan ne javlja“, mora da se nakon emisije pitala Sanja Vlaisavljević poput Bogdana Diklića u velikom fimu Bobe Jeličića „Odbrana i zaštita“.

Savjetnica Vlaisavljević je na kraju razgovora pohvalila hrabrost voditeljice da je uopće ugosti. Meni se učinilo da je ona ta koja je bila hrabra. Treba imati hrabrosti, i drskosti naravno, pa okupirati pola sata televizijski studio i o ozbiljnim temama pričati loše, pogrešno sročene besmislice.

SRIJEDA, 5. JANUAR

O sankcijama koje su danas Sjedinjene Američke Države izrekle Miloradu Dodiku, Milanu Tegeltiji, Mirsadu Kukiću i banjalučkoj Alternativnoj televiziji saznalo se danas kasno popodne, njihove efekte i posljedice, ako ih bude, oni će osjetiti u periodu koji je pred nama. Javnosti se tokom dana od kažnjenih ličnosti obratio samo Milorad Dodik koji je praćen stranačkim kolegama pokušavao ostaviti dojam da ga sankcije američkog ministarstva financija ne zabrinjavaju, mada je dojam kojeg je ostavio i u verbalnoj i neverbalnoj komuniciji bio drugačiji. I kod njega i predsjednice RS-a Željke Cvijanović bila je vidljiva depresivna utučenost i potmula nesigurnost.

Milorad Dodik (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

Dodik, doduše, već četiri godine živi vrlo komotno i bez stresa pod američkim sankcijama. Otkako se našao na crnoj listi SAD-a, 2017. godine Milorad Dodik jedino je posljedice eventualno mogao osjetiti kroz nemogućnost putovanja u tu zemlju, sve drugo, njegove političke, ekonomske, financijske, diplomatske aktivnosti odvijale su se bez problema u uhodanoj dinamici. Iako se se neposredno nakon njegovog uvrštavanja na crnu listu američki diplomati ustručavali od susreta sa Dodikom, osobito kada je riječ o odlascima njemu na noge u Banjaluku, ta se komunikacija posljednjih mjeseci normalizirala, pa čak i intenzivirala. Dodik je redovan sugovornik američkih diplomata i kao član državnog Predsjedništva, kao i lider najjače političke stranke u Republici Srpskoj. Odlaske u Sjedinjene Američke Države Dodik je velikodušno prepustio Željki Cvijanović koja je tamo primana u vrlo ugledna i probrana društva.

Da su težina i ozbiljnost američke crne liste u posljednjih dvije decenije kako je „zaživjela“ i nad građanima Bosne i Hercegovine doživjele ozbiljnu eroziju, znalo se i prije nego što se nje „dočepao“ Dodik. Šta je njihovo uvrštavanje na crnu listu  donijelo lošega, primjerice, nekadašnjim bošnjačkim kadrovima - Hasanu Čengiću, Bakiru Alispahiću i Senadu Šahinpašiću. Možda su se, eventualno, te sankcije mogle odraziti na njihov ugled u javnosti koji ni prije stavljanja na crnu istu SAD-a nije bio bogzna kakav. Recimo, bogatstvo Bakira Alispahića, ratnog ministra policije BiH, danas je mnogo veće nego što je bilo prije dvadesetak godina kad je stavljen na američku crnu listu. To što mu je zabranjen ulazak u Ameriku nimalo ga nije omelo u poslovima i poremetilo u bogaćenju. Važno mu je bilo da protiv njega nikakve mjere nije poduzela Stranka demokratske akcije, naprotiv, omogućila mu je da godinama bude njen ključni kadrovnik, da postavlja svoje ljude na strateške položaje. Tako je Alispahić bio u prilici da posluje sa Amerikom preko svojih ljudi u Federalnom ministarstvu industrije uz čiju je pomoć ovladao unosnim izvoznim poslovima u namjenskoj industriji.

Slično stoje stvari i sa drugim ovdašnjim i regionalnim osobama sa crne liste, poput Tome Kovača, Sonje Karadžić, Nasera Keljmendija, Nikole Špirića, Amira Zukića. Malo šta se promijenilo u njihovim životini statusima i poslovanju nakon što ih je SAD stavila na stub srama.

„Ja ne namjeravam putovati u Ameriku čak i da mi skinu sa crne liste“, rekao je Milorad Dodik u prvoj reakciji na izrečenu zabranu. Međutim, unatoč tome što se uspješno adaptirao na život pod sankcijom, nije djelovao nimalo samouvjereno. Lako bi i jednostavno on izašao na kraj repetitivnim stavljanjem na crnu listu SAD-a, međutim, sve ukazuje na to da ovo nije kraj nego početak njegovih nevolja sa SAD-om i njihovim evropskim saveznicima. Jasno je Dodiku da su se financijsko-diplomatski centri u Washingtonu samo mogli uvjeriti da stavljanje na crnu listu nije donijelo nikakve promjene u ponašanju i poslovanju onih na koje su primijenjene. Nisu imale čak ni pedagoški efekat. Sankcije, crne liste, deklarativne prijetnje...  proteklih su godina više svjedočile o institucionalnoj nemoći SAD-a da nešto efikasno promijene i pokrenu u BiH i regionu, nego što su govorile o odlučnosti i snazi. Problem je Dodikov što je američko Ministarstvo financija u odnosu na njega proširilo ranije nametnute sankcije i što se njima članu Predsjedništva BiH bitno ograničavaju, pa i onemogućavaju brojne poslovne, financijske aktivnosti koje su na bilo koji način povezane sa Sjedinjenim Američkim Državama. To njega izdvaja iz galerije likova sa američke crne liste koje je kaznio State Departmant.

Najave kako će se u danima i nedjeljama koji slijede proširiti spisak osoba na koje će SAD primjenjivati sankcije ne moraju značiti apsolutno ništa ukoliko se ne zna kojom metodologijom, ozbiljnošću i sa kakvim argumentima će potencijalni kažnjenici biti stavljani na crnu listu. Primjera radi, sankcionisanje Milana Tegeltije, bivšeg predsjednika VSTV-a, zbog zloupotrebe položaja i drugih kompromitirajućih optužbi iznesenih u obrazloženju State Departmanta imat će tek kozmetički karakter, ukoliko se samo na Tegeltiji okonča borba za ozdravljenje pravosuđa u BiH. Mnogo je važnije da se umjesto Tegeltijine supruge pod lupu stavi mreža kapilarno i koruptivno povezanih pravosudnih klijentelističkih punktova i osoba uz pomoć kojih je Tegeltija ostvarivao sve ono za šta ga američka administracija tereti.

Prošlo je mnogo godina, i previše čini se, od izricanja prvih sankcija SAD-a ovdašnjim političarima putem svrstavanja na crnu listu, zabrana putovanja, zamrzavanja računa. Sasvim dovoljno je to vremena i iskustva da se američka administracija koja je izgleda ponovo ozbiljno zagrizla za zapadni Balkan uvjeri da ta vrsta djelovanja ne samo što nije bila dovoljna, nego i da nije polučila nikakav ozbiljan rezultat. Niti je bilo šta promijenila u funkcioniranju bosanskohercegovačke države i ozdravljenju društva.

ČETVRTAK, 6. JANUAR

Prije izvjesnog vremena pričala se u Mostaru zgodna anegdota o jednom vrlo utjecajnom članu HDZ-a koji je u poznoj životnoj dobi na nekom od fakulteta sumnjive reputacije stekao diplomu Pravnog fakulteta. Budući da su u vrhu HDZ-a dominirali inženjeri, predvođeni inženjerom strojarstva, akademikom Draganom Čovićem, taj se njegov bliski suradnik novopečeni  diplomirani pravnik, predstavljao kao inženjer prava.

(Marinko Čavara)

Potpredsjednik Federacije BiH Marinko Čavara pravi je inženjer, završio je neki tehnički fakultet, što se jednostavno može prepoznati i u njegovim jezičkim konstrukcijama koje su suhe, izvještačene, nabubane napamet bez razumijevanja, kako smo to u školama govorili.

Komentirajući danas sankcije koje su vlasti SAD-a izrekle Miloradu Dodiku Čavara je pred gledatelje jedne televizije bacio rukovet neprobavljivih, prežvakanih fraza u čije značenje baš ni on nije siguran, ali je uvjeren da je njima zastupa generalni kurs HDZ-a BiH na čelu sa Draganom Čovićem. Po njegovom mišljenju američke sankcije Dodiku i njegovim suradnicima neće nanijeti nikakvu ozbiljnu štetu, jer je kako je objasnio: „RS je više okrenuta Istoku, budući da ih je Zapad predvođen Amerikom bombardirao“. Predsjednik Federacije BiH je kazao i da Njemačkoj odgovara „kuhanje u BiH“ jer takvi nesređeni odnosi „jamče iseljavanje stanovništva, najviše upravo u Njemačku“. Globalni geostrateg iz Lašvanske doline, inženjer Čavara, stoga ne vidi smisao američkih sankcija jer ni prethodne sankcije nisu naštetile Dodiku, nego su mu donijele dodatnu popularnost u RS-u. Za poteze Milorada Dodika i Narodne Skupštine RS-a kojim se traži vraćanje nadležnosti brojnih državnih institucija na entitet, Čavara kaže da predstavljaju „Dodikov odgovor na bošnjački unitarizam kojim Sarajevo želi preuzeti vlast u državi“. Zbog svega toga njemu nije jasno kako je administracija SAD-a propustila razmotriti „je li bošnjačka unitaristička politika uzrok srpskoj prijetnji otcjepljenjem“. Također se Čavara pita koji su razlozi što SAD „uvijek stoje na strani bošnjačke politike koja predstavlja kršenje postojećih sporazuma... kako bi provela svoje ciljeve iz 90-ih godina stvarajući unitarnu i centraliziranu državu, ne uvažavajući druga dva naroda, kao i osjetljive okolnosti postignutih sporazuma“.

Dakle, ako vam nije baš najjasniji misaono-politički tok svijesti Marinka Čavare, ne brinite se, niste usamljeni. On, da vam pojasnim kako ja to kapiram, hoće reći da sva zla u BiH, pa i najnovija najava secesije RS-a potiču iz bošnjačke namjere da unitariziraju i centraliziraju državu. Unitarne su, po definiciji, one države koje su uređene kao nedjeljive cjeline i u kojima je sva vlast obavlja centralna država.

Kako unitarizam stoji u današnjoj BiH? Ne stoji, odnosno ne stanuje gotovo nikako. Centralna država gotovo da uopće ne funkcionira. Izvršna vlast, oličena u Vijeću ministara BiH već tri godine je u blokadi. Bila je takva i prije ovog ljeta kada je Milorad Dodik formalno objelodanio da srpski kadrovi u državnim institucijama neće sudjelovati u odlučivanju. Paralizirana je i zakonodavna vlast, dva doma parlamenta se gotovo ne sastaju, a kada se to i desi, aktivira se mehanizam blokade zastupnika iz RS-a kojima se najčešće pridružuju i Čavarine stranačke kolege iz HDZ-a BiH. Za tri godine Parlament BiH je usvojio tek 3-4 zakona.

Predsjedništvo BiH zbog opstrukcija Milorada Dodika nije u stanju ni potvrditi akreditive stranim diplomatama, a kamo li usvojiti budžet i proslijediti ga Vijeću ministara. Da li je sve to skupa to moguće u državi koja je unitarna? Je li u unitarnoj državi moguće da postoji predsjednik jedne njezine polovine, entiteta koji se zove Federacija BiH i da taj predsjednik nekažnjeno od centralne države može godinama blokirati formiranje vlade prema rezultatima izbora? Naravno da nije moguće.

Marinko Čavara brka dva nespojiva termina, a to su unitarizacija i majorizacija. Majorizacija je vladavina većine kada  nadglasavanjem, preglasavanjem krše interese manjine. Da ne bi bilo majorizacije, izmišljen je Marinko Čavara, odnosno institut predsjednika Federacije BiH.

Za Marinka Čavaru, i tu je potpuno suglasan sa Dodikom, BiH je moguća samo ako ne postoje njene institucije. Ona je demokratska i prihvatljiva država, tek onoliko koliko nije država, odluke njenih institucija poštovati će se samo onda kada tih institucija ne bude. Svaka središnja državna vlast je centralizam, a svaka funkcionalnost predstavlja unitarizaciju.

Umjesto što na nekompetentan, inženjersko-tehnički način krivotvori ustavne postulate na kojoj BiH počiva, Čavara bi se trebao baviti svojim poslom, formiranjem Vlade Federacije BiH nakon više od tri godine koliko je prošlo od izbora. Da parafraziram staru pjesmu Momčila Bajagića Bajage: „Čavara, čekanje nas strašno zamara..“

PETAK, 7. JANUAR

Danas je na jednom ovdašnjem portalu objavljen snimak televizijske emisije od prije 25 godina, prvog takvog regionalnog televizijskog formata realiziranog nakon rata. U organizaciji jedne inozemne televizijske produkcijske kuće upriličen je tada, u jesen 1996. godine, televizijski most između Sarajeva i Beograda, prva komunikacija te i bilo koje druge vrste između dva grada nakon četiri užasne ratne godine. U jednoj beogradskoj kafani su se trebale okupiti predratne Sarajlije, a sa njima su uz pomoć satelitskih pomagala iz sarajevske kafane trebala razgovarati nekolicina, recimo to tako, poznatih Sarajlija koji su preživjeli opsadu. Na kraju se „selekcija Beograda“ u emisiji svela samo na Gorana Bregovića, uz nekoliko ranije smimljenih izjava beogradskih novinara. U sarajevski kafanski studio pozvan sam bio i ja, uz pokojnog pjevača Davorina Popovića i pisce Abdulaha Sidrana i Marka Vešovića.

"Davorin Popović i Abdulah Sidran"

Razgovor u TV mostu je trajao možda i cijela dva sata, ali montažeri su imali pune ruke posla da ga spakuju u nekih 30-ak minuta. Na tragu izvorne ideje stranih producenata, iz razgovora su izbačeni svi oni dijelovi koji su bili polemični, „škakljivi“, nepomirljivi, konfliktni, koji su odudarali od jezika pomirenja, praštanja, spajanja pokidanih mostova među sugovornicima. To je značilo da smo iz emisije skrajnuti Marko Vešović i ja, koji smo svadljivom, narogušenom retorikom narušavali idličan, pomirljiv  ton ćaskanja između Bregovića, s jedne, i Davorina i Sidrana sa druge strane..

U to vrijeme me to ljutilo, danas vidim da je to bio pametan urednički potez jer je bio prvi korak u normaliziranju komunikacije između dva ratom raspolućena svijeta. „Kod mene ćeš spavati, Gorane, kad dođeš u Sarajevo“, poručuje veliki Davorin vođi „Bijelog dugmeta“ Bregoviću, a ovaj sav ozaren nježnošću i dobrotom sugovornika odgovara „Dogovoreno, kume, dolazim“. „Nećeš spavati nikako, Gorane, valjda si se naspavao“, tim je riječima prvobitnu zamrznutu atmosferu raskravio pitkim šalama Abdulah Sidran. Jedan moj prijatelj koji se tokom snimanja emisije nalazio u beogradskoj kafani u kojoj su se tih godina okupljale Sarajlije svjedočio mi je kasnije da nikada nije ni prije ni poslije vidio ranjivijeg i nesigurnijeg Bregovića prije emisije, niti veselijeg i relaksiranijeg, pa i pijanijeg na njenom kraju.

Ali ovo iznenadno podsjećanje poslužit će mi da još jednom, a nikada to u njegovom slučaju nije previše, podsjetim i sebe i vas koji ovo gledate i slušate, na veličinu, ljudsku, moralnu, umjetničku, Davorina Popovića. Ako je iko u tom trenutku, kada se topovske cijevi oko Sarajeva još nisu kako treba bile ohladile, imao pravo i razlog da bude ljut, ogorčen, bijesan na Beograd i ljude u njemu, to je bio on. Gadosti koje su o njemu pisali srpski režimski propagandisti, prevazilazili su sve što je o bilo kojoj javnoj ličnosti napisano i izgovarano tokom ratova 90-ih. Ogaditi Pjevača, kako su ga svi u bivšoj državi zvali, prikazati ga monstrumom, pedofilom, makroom, srbormrscem..  značilo je dehumanizovati sve građane Sarajeva, grada čiji je Popović bio jedan od ikoničnih simbola. Ako je on takav kakvim su ga prikazivali, ako ni Mirza Delibašić nije ništa bolji, kakvi su tek oni koje ni ne znamo, to je bio smisao medijskog linča nad ovom dvojicom velikana. A Davorin Popović je pokazao, odnosno potvrdio  veličinu i u ovoj emisiji. Tamo gdje se od njega mogla očekivati razložna gorčina, povrijeđenost, ratna trauma, narušena taština uslijedila je pružena ruka, urnebesan vic, neodoljiva anegdota. Kao što je 60-ih godina prošlog vijeka sa Indexima bio avangarda na muzičkom planu, tako je nakon kalvarije zajedničke države u uništavanja rodnog grada, što bi se reklo žargonom sportskih novinara, išao glavom gdje se drugi ne bi usudili postaviti nogu. Kada je samo godinu nakon rata sa Indeksima nastupio u Boeogradu, Davorina Popovića su se odrekli neki od njegovih najbližih muzičkih i drugih prijatelja u Sarajevu. Naravno samo koju godinu kasnije, kada je bilo sigurnije, svi su oni u stampedu potrčali da sviraju širom Srbije.

Zato je baš dobro što je snimak emisije od prije četvrt stoljeća koja je u Srbiji i u BiH pružio mogućnost da se još jednom uvjerimo od kakvog je plemenitog ljudskog materijala, talenta, dobrote i najtananijih emocija bio satkan neprolazni Davorin Popović.            

SUBOTA, 8. JANUAR

Planetarna drama koju je prouzročio slučaj Novaka Đokovića koji se dok ovo pišem još uvijek nalazi u hotelu za migrante u Australiji, potpuno je podijelila javnost, formirala dva konfrontirana, nepomirljiva tabora, pro et contra najboljeg tenisača na svijetu. Cijela priča je dobila političku dimenziju, izazvala diplomatske tenzije, praćena je uličnim protestima u Australiji i Srbiji.

Novak i Srđan Đoković (Foto: Mondo)

Bez namjere da arbitriram, iznosim svoj sud o ovom događaju, jer ja toga suda nemam, čini mi se najuputnijim da se držim riječi medicinske struke koje je prije nekoliko mjeseci iznio doktor Predrag Kon, šef medicinskog dijela pandemijskog kriznog štaba Srbije. Doktor Kon je tada nakon nekoliko problematičnih Đokovićevih izjava kojima je bagatelisao efekte vakcinacije, sa brigom i ogorčenjem rekao: „Kao jedan od najvjernijih Đokovićevih navijača, voleo bih da sam imao priliku da mu približim značaj i ogroman doprinos imunizacije za zdravlje stanovništva“. Vodeći srpski epidemiolog je kazao i da je sada već kasno jer je Đoković već stvorio pogrešna uvjerenja i tu nema pomoći. Na kraju se Kon obratio Novaku nekom vrstom molbe: „Majstore, želim ti sve najbolje, pokušaj ubuduće da izbegavaš direktne odgovore na pitanja o vakcinaciji, jer imaš ogroman uticaj“.

Nije se Đoković nakon ovog apela previše pridržavao preporuka i molbi koje su mu upućene, on se, možda i bez vlastite želje i odgovornosti vremenom pretvorio u najistaknutijeg i najprepoznatljvijeg prvoborca u svjetskoj armiji antivaksera.

Suočio se Đoković po odobrenom slijetanju na tlo Australije sa jednom visokobirokratiziranom državnom centralnom vlašću oličenom u premijeru Scottu Morrisonu, čiji su doprinos borbi protiv pandemije i ugled u javnosti Australije negdje u rangu Fadila Novalića u Federaciji BiH. Kao što je napisao kolumnista beogradskog portala „Peščanik“ Dejan Ilić „Morrison je osjetio da bi Novaka mogao da iskoristi da popravi svoj rejting uoči skorih izbora u Australiji“.

Drugi jedan sjajan regionalni kolumnista i pisac Ante Tomić u „Jutarnjem listu“ posvetio je svoj tekst akcijama, protestima, javnim nastupima koje je povodom kalvarije svog sina priredio Srđan Đoković, Novakov otac. Podsjetio je Tomić na brojne primjere roditelja koji su svojoj djeci vrhunskim tenisačima od života napravili pakao. Izdvojio je primjere tenisačica Mirjane Lučić i Jelene Dokić, potom bosansko-hrvatskog Australca Bernarda Tomića. Primjer Srđana Đokovića koji drži političke mitinge i predstavlja sa kao glasnogovornik slobodnog svijeta, nije toliko brutalan i po djecu tenisače fatalan kao prethodni slučajevi, ali nije ni potreban najboljem tenisaču svijeta.

Pred kraj prošle godine u svjetska i domaća kina stigao je izvrstan film „Kralj Richard“ reditelja Reinalda Marcusa Greena, filmska sportska biografija posvećena fenomenu teniskih sestara Serene i Venus Williams, ispričana kroz životnu priču njihovog oca Richarda Viliamsa kojeg savršeno glumi holivudska zvijezda Will Smith. Film prikazuje složenost odnosa roditelja sa djecom tokom njihovog razvoja i građenja teniske karijere. Pokazuje kako mala greška, trenutak povrijeđene taštine, pogrešan potez u planiranju i vođenju karijere proizvodi krajnje neizvjesnu budućnost i djece i roditelja“, kaže u  trenutku malodušnosti.„Da se ja pitam strijeljao bih očeve svih mladih tenisača“, govori u trenucima malodušnosti i rezignacije Richard Williams, otac najboljih tenisačica u istoriji tenisa. Mnogo se o tenisačima, pogotovo vrhunskim kakve su bile sestre Williams i kakav je Đoković, njihovim usponima i padovima, roditeljskim odricanjima, ali i ponekad štetnim ambicijama može naučiti iz filma „Kralj Richard“. Otac/Kralj Richard u jednom trenutku kaže kćerkama na početku njihove karijere: „Vi ne igrate samo za sebe, nego za sve crne djevojke svijeta“.  Srđan Đoković poredeći svog sina sa Isusom stavlja pred njega zadatke koje niti mogu niti treba realizirati tenisači, niti sportisti-to se najčešće ne završava dobro ni za koga.