Ferman stize iz Stambola

buruntija iz Travnika

da uhvate dva hrabra mladića

dva mladića, dva brata Morića….

Šta je to zajedničko Miloradu Dodiku, Aleksandru Vučiću, Zoranu Milanoviću, Draganu Čoviću i... Recepu Tayyipu Erdoganu?

Svi ovi polititičari i državnici, naime, misle kako treba praktički zaobići državne institucije BiH i prevažne pregovore o budućnosti zemlje premjestiti u okvir „nacionalnih lidera“!?  

Da ova ideja ima itekakvu podršku u susjednim zemlja jasno je odavno, a što akteri nisu niti skrivali, ali je poprilična novost što je na tu priču „nalegao“ i turski predsjednik!

Doduše i ranije se dalo naslutiti kako Erdogan ima nešto reći na tu temu, ali se to izbjegavalo javno saopćiti. Da se nešto događa moglo se samo zaključiti po čudnim potezima i izjavama Bakira Izetbegovića, koji je naglo osjetio potrebu da nešto „čestita“ Aleksandru Vučiću ili pak najavljuje svoj dolazak u Beograd, kako bi se „relaksirali“ odnosi između Srba i Bošnjaka.

U to vrijeme Izetbegović je očito bio pod pritiskom da se prikloni ovoj ideji, ali je na kraju od toga odustao. Dijelom, zbog kritika od strane politike, dijelom zbog stava većinske javnosti.

Ipak, priča o pregovorima nacionalnih lidera u BiH nikako nije nestala, a što smo se mogli itekako uvjeriti prilikom nedavne posjete Aleksandra Vučića Istanbulu, gdje je sve frcalo od usaglašenih stavova i obostranog komplementiranja. 

„S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera – Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke”, kazao je Erdogan nakon susreta sa Vučićem.

Važno je istaći i kako o pristajanju na ideju „nacionalnih pregovora“ u BiH nije govorio Vučić niti je detaljnje komenatarisao, već je ova „ekskluziva“ strateški i planski prepuštena baš Erdoganu, kako bi dobila na težini i značaju.

Šta ovo pristajanje Erdogana na prijedloge ili bolje reći zahtjeve Srbije i Hrvatske znači za BiH?

Pa prije svega jedno veliko razočaranje, s obzirom na to da je baš Erdogan tvrdio da podržava BiH, a u nekoliko ranijih slučajeva je odbacio slične ideje i prijedloge. Još u vrijeme Kolinde Grabar-Kitarović.

Promjena stava je jasan signal promjene turskog kursa na Balkanu i mogla bi se protumačiti kao pristajanje na „realno stanje na terenu“, ali iza toga – sigurno postoje puno dublji interesi.

Erdogan u vrijeme velike finansijske krize u svojoj zemlji nema baš puno manevarskog prostora za razne „usluge“, već se očito vodi interesima Turske. Prije svih - ekonomskim.

Važan dio ove slagalice je i priča o izgradnji autoputa između Beograda i Sarajeva, za koji smo iznenada saznali da ga neće finansirati Turska, već Rusija!? Turske firme će, planira se, samo graditi skupi i zahtjevan projekat, dok će ga svojim kreditima pratiti ruske banke. Uostalom, Turska već ima puno važnije poslove i investicije u Hrvatskoj i Srbiji, nego u BiH, pa je i to sigurno imalo nekakvog utjecaja.

Bilo kako bilo, Turska i Erdogan su „prelomili“ i sada je na Sarajevu da živi sa ovom odlukom.

Nešto što se činilo kao bezuslovna podrška pretvorilo se u vrlo načelan stav „dobronamjernosti“, ali uz jasno poštivanje zahtjeva iz Zagreba i Beograda.

Reagujući na ovakav stav Erdogana, Bakir Izetbegović je prvo ustvrdio kako se radi o „pogrešnoj interpretaciji“ da bi onda zajedno sa vrhom SDA odbacio prijedlog „pregovora nacionalnih lidera“.

“Radi se ustvari o jednoj odavno dogovaranoj trilaterali između BiH, Srbije i Turske. BiH će predstavljati institucije, a ne predstavnici stranaka ili naroda”, izjavio je Izetbegović.

Ovo objašnjenje se ne čini baš previše logičnim, jer je teško za pretpostaviti da je turski predsjednik mogao „pobrkati“ dvije tako različite stvari. Osim toga, Erdogan nije govorio o „trilaterali“, već o „okupljanu nacionalnih lidera“.

Nakon svega, mnoge stvari postaju puno jasnije.

Prije svih, činjenica da Srbija i Hrvatska nastupaju zajedno u svojim diplomatskim nastojanjima da se „političko Sarajevo“ privede za pregovarački sto kako to njima odgovara. Vučić kod Erdogana i ministar vanjskih poslova RH u Moskvi kod Lavrova, praktički u istom danu – nisu niti mogu biti slučajnosti. Jednako kao i Andrej Plenković pred Evropskim vijećem o stanju u BiH.

Sve su to poveznice jedne te iste inicijative i politike, koja se samo različito pojavno predstavlja, kako ne bi bila previše očigledna.

Na potezu je zvanično Srajevo, koje mora znati da na Erdogana više ne može računati kao podršku, koja se podrazumijeva, s obzirom na to da je turski predsjednik jasno dao do znanja za kakvu se politiku zalaže i šta su mu prioriteti. Erdogan sigurno ima neke simpatije prema BiH i Bošnjacima, ali u politici očito preovladavaju samo interesi.

Što prije to shvati sarajevska „sećija“ - to će biti bolje.

Erdoganov stav može imati i iscjeljujući efekat „hladnog tuša“ i konačnog dolaženja do svijesti da se u odbrani države mora formirati široki patriotski front, koji ima jasan plan i zna kako doći do cilja. I da se mora i može vjerovati samo vlastitim snagama.

Umjesto što se godinama improvizira i vjeruje da u međunarodnim poslovima nešto zavisi od emocija i nečijih „obaveza“.

Strategija „žrtve“, kojoj neko nešto mora dati, treba biti što prije napuštena. BiH će biti onoliko, koliko se za nju izbore njeni patrioti.

Sve ostalo je zabluda! Sve ostalo su dva hrabra mladića, dva brata Morića…, piše na svom blogu Faruk Kajtaz.