VALERY PERRY: Ne dajte se zavarati

Analitičarka Savjeta za demokratizaciju politike Valery Perry u svom najnovijem blogu analizira izborni proces i prijedloge koje daju političari u BiH.

  • Društvo

  • 19. Avg. 2015  19. Avg. 2015

  • 0

Na početku svog osmomjesečnog predsjedavanja Predsjedništvom BiH, HDZ-ov Dragan Čović je  počeo skicirati svoju viziju budućnosti. Jedan od njegovih  prioriteta jeste promjena izbornog zakona tako da bi, umjesto održavanja općih (država/entiteti/kantoni) izbora u naizmjeničnom ciklusu svake dvije godine (2012, 2014, 2016, itd.), država  funkcionirala po principu sinhroniziranog izbornog ciklusa, po kojemu bi se izbori za pozicije na svim nivoima vlasti održavali svake četiri godine. (Pogledati članak na Čović poručio DF-u: Odlučite konačno šta hoćete, ne mogu razumjeti da netko želi nered).

 

Političke partije i međunarodni akteri koji podržavaju ove promjene će reći da postoji mnogo dobiti od ovog pristupa. Međutim, građani ne bi trebali biti zavarani. Ovo se ne tiče dobre vlasti, nego je providan pokušaj da se trenutni općinski status quo produži do 2018. godine, kao i da se pojačano ispolitizira izborno okruženje na lokalnom nivou.

 

Svi oni koji podržavaju ovakvu reformu daju nekoliko argumenata, koje sve mogu lako pobiti bilo ko ko je upoznat sa politikom ove zemlje u posljednjih 20 godina.

 

Prvo, oni ukazuju na to da problem koji sprečava reformu nije nedostatak volje za reformom u vodećim partijama, nego neprilike izbornog sistema u kojemu je građanima pružena mogućnost da biraju partije i programe svake dvije godine, nazmjenično glasajući za četvorogodišnje mandate službenika na općem ili lokalnom nivou u naizmjeničnom izbornom ciklusu (opći izbori 2014.godine, lokalni izbori 2016, itd). Kada bi ovaj argument prošao, tada bh. partije ne bi trebale brinuti o otrovnom okruženju kampanja, nego bi imali punih 48 mjeseci da se postave u žrvanj i rade kako bi postigli reforme za građane ove zemlje.

 

Ovo je smiješno. Nedostatak značajnih rezultata poslanika izabranih na oktobarskim izborima demonstrira ponovno i u redovima izabranih poslanika i neizabranih partijskih vođa da implementacija opipljivih reformi nije njihov primarni prioritet. Kao što će biti objašnjeno u nastavku, većina zemalja namjerno održava naizmjenične izbore kako bi građanima u međuvremenu dale priliku da izraze svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo glede izabranih vođa, čime tako šalju i signal o svojoj podršci njihovim agendama. Naizmjenični izbori za različite nivoe vlasti su norma u demokratskom svijetu.

 

Drugo, zagovornici sinhronizacije kažu da će održavanje izbora svake četiri godine političarima dati više vremena da razgovaraju o problemima koji su zaista bitni, te eliminirati podsticaje za kampanje bazirane samo na populističkoj, nacionalističkoj retorici (koja, priznajem, funkcionira u ovom izbornom sistemu.)

 

Ovo je također neutemeljeno. Razlog zbog kojeg partije ne osmišljavaju svoje kampanje na bazi stvarnih interesa jeste to što u ovom sistemu i ne moraju; mogu pobijediti na osnovu starog principa straha i patronaže. Ne govoreći o tome kako će unaprijediti školstvo, stvoriti poslove i popraviti rupe na putevima, oslobođeni su i od pitanja i odgovornosti za to što školstvo nije unaprijeđeno, poslovi stvoreni ili rupe na putevima popravljene. Ponovno, ovakvo izborno ponašanje je predvidivo prema pravilima igre u BiH. (Pogledati: "Is Substantial Political Reform in Bosnia and Herzegovina Possible through the Ballot Box in October 2014?”)

 

Nadalje, spajanje općih i lokalnih izbora bi, zapravo, imalo negativan uticaj i na kampanje osmišljene prema problemima i na generalno općinsko izborno okruženje, osiguravajući da partijska politika konstitutivnih naroda na višim nivoima inficiraju – čak otmu – izborni diskurs na lokalnom nivou. Općinski izbori – uključujući pravo građana da izravno biraju svoje načelnike – bila je jedna od rijetkih demokratskih priča uspjeha u BiH.

 

Građani mogu povezati lice i ime sa svojim načelnikom, te ih izglasati ili ne izglasati. (Ova odgovornost vrlo vjerovatno objašnjava i to da su općinski odgovori na poplave 2014. godine bili među rijetkim efektivnim odgovorima vlasti.) Uopćeno, postoje akademska istraživanja koja ukazuju na to da naizmjenični izbori pospješuju fiskalnu disciplinu na lokalnom nivou; ponovno, odgovornost funkcionira. Ako se opći izbori budu održavali u isto vrijeme, tada kampanje vrlo vjerovatno neće govoriti o lokalnom ekonomskom razvoju, skupljanju i odvozu smeća ili briga o lokalnom okruženju, nego o politici “nas protiv njih” koje dominiraju kampanjama općih izbora. Ovo bi rezultiralo nazadovanjem, a ne napretkom.

 

Treće, zagovornici će pomenuti da su izbori skupi, te da bi bilo fiskalno odgovorno za osiromašenu BiH da smanji troškove glasanja kroz takve efikasno promišljene inovacije.

Na prvi pogled se čini da to ima smisla. Kada biste glasačke kutije morali izvući i uposliti izborno osoblje svake četiri umjesto svake dvije godine, to će rezultirati značajnim uštedama, zar ne?

Netačno. Prvo, kompleksnost glasačkog procesa bi bila povećana time da se izbori za sva četiri nivoa vlasti održavaju u isto vrijeme. Ovo bi uticalo na pripremu glasačkih listića, potrebno osoblje, javnu edukaciju i promociju, itd.

 

Međutim, još bitnije je da će u pokušaju da se odgovori na kritike iznad – o negativnom uticaju političkih kampanja sa viših nivoa vlasti na lokalne izbore – vodeći prijedlog za sinhronizaciju ne bi uključivao održavanje svih izbora istog dana, nego bi uključivao dva zasebna seta izbora u dva različita vremenska termina, samo u istom generalnom vremenskom periodu. Sve te planiranje “uštede”?? Nema ih.

 

Koja je generalna praksa u drugim evropskim državama glede ovog pitanja? Srećom, takve informacije su dostupne. (Pogledati:"COMPARATIVE STATE PRACTICE: TIMING OF STATE AND LOCAL ELECTIONS”)

 

Postoji nekolicina praksi, ali uz preferencu za naizmjeničnim rasporedima koji dozvoljavaju građanske preglede na polovini mandata.

 

Osamnaest evropskih zemalja namjerno održava naizmjenične izbore, uključujući Dansku, Njemačku, Austriju, Belgiju i druge prilično funkcionalne demokratije. Može se desiti da su izbori nenamjerno sinhronizirani – zbog, naprimjer, pada vlade i potrebe da se održe vanredni izbori. Međutim, izborni zakoni nastoje podržati naizmjenični pristup.

 

Nekoliko zemalja ima hibridne/sinhronizirane izborne cikluse. Objašnjenja za to mogu varirati. U nekim slučajevima ovo reflektira uticaj šestogodišnjih mandata kojima se izbacuje sinhronizacija (npr. Češka Republika); u drugim slučajevima reflektira različite termine za predsjedničke i parlamentarne izbore (npr. Kipar).

 

Mađarska održava opće i lokalne izbore u istoj godini, ali u različitim terminima. Rumunija održava lokalne i parlamentarne izbore u istoj godini. Švedska također sinhronizira. U Švicarskoj ovisi o kantonima da razviju svoje izborne rasporede, tako da tu može biti priličan broj varijacija.

Tako da činjenice nisu na strani sinhroniziranih izbora kao odgovora na bh. poteškoće.

Međutim, za Čovića i druge bh. političare, ovo je briljantna strategija.

 

Nakon odgađanja i pomutnje značajnih reformi od izbora u oktobru 2014. godine, i nakon povratka na posao ove jeseni, vladajuće partije mogu reći da su barem imali više vremena da predstave socio-ekonomske reforme, prionuli bi na posao i napravili ih. Međutim, ti nesnosni lokalni izbori 2016. godine će biti izdvojeni kao jedina prepreka na putu ka napretku, kao što će i partije očajnički naglašavati tendencije nekih partija (ali naravno, nikada njihove) da “politiziraju” reforme u svojim kampanjama, time unazađujući opće okruženje.

 

Nadalje, ovo je inicijativa koja bi mogla privući podršku mnogih partija koje se u drugom slučaju ne bi mogle složiti s bilo čime. Zašto? To bi značilo još dvije godine statusa quo u kojima ne bi morali brinuti o svojoj odgovornosti za postupke u vezi sa privatizacijom, oduzimanjem imovine, zakonima kojima se smanjuje transparentnost u radu vlasti, itd.

 

Nažalost, postoje mnogi u međunarodnoj zajednici koji će također podržati ovaj prijedlog, iz sopstvenih razloga.

 

Prvo, ukazat će na nekolicinu zemalja koje se institucionalno oslanjaju na sinhronizirane izbore, bez da priznaju da velika većina demokratija održava izbore naizmjenično.

 

Drugo, glad za time da se partije slože o bilo čemu će vjerovatno zamagliti pogled diplomatama i tehnokratama koji su navikli da političke elite percipiraju kao “partnere” a ne kao suparnike; ukazat će na ovu bespotrebnu i nepoželjnu reformu kao na dobronamjeran napredak koji će napraviti put za nove reforme.

 

Treće, sinhronizirani izbori bi čak i olakšali prebacivanje krivice na građane za političku situaciju u zemlji, time što su birali svoje zastupnike, i time oslobađajući strance svake odgovornosti zbog statusa quo u zemlji. (Za više informacija o ovom neiskrenom argumentu, pogledati:  "Is Substantial Political Reform in Bosnia and Herzegovina Possible through the Ballot Box in October 2014?”)

 

Bit će interesantno vidjeti šta će se dogoditi. Šta je sljedeće u opakim prijedlozima za izborne reforme? Argument da se vratimo zatvorenim listama, uključujući i lokalni nivo, kako bi se navodno osiguralo učešće većeg broja žena u političkom životu. Ne dajte se zavarati.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...