Pregovori održani u Neumu nisu rezultirali dogovorom koji bi zadovoljio apetite pregovarača. Kriza u državi tako je produžena do daljnjeg bez naziranja raspleta koji bi doveo do smanjenja tenzija, odveć usložnjenih ranijim političkim potezima vodećih struktura u Republici Srpskoj.

Zajednički imenitelj političkih strategija Milorada Dodika (SNSD) i Dragana Čovića (HDZ BiH) je zahtjev za povratkom nadležnosti, odnosno za legitimnim predstavljanjem konstitutivnih naroda. Kritičari ih optužuju za podrivanje mukotrpnog procesa konsolidacije Bosne i Hercegovine u funkcionalnu državu u kojoj bi centralna vlast imala veći utjecaj od etnički (pred)određenih struktura. Zbog toga ni Dodik ni Čović ne odustaju od maksimalističkih zahtjeva, pozivajući se na “dejtonske fabričke postavke”, koje su, podsjetimo, bile podešene u skladu sa društveno-političkim okolnostima o kojima je, godinama kasnije, Haški tribunal govorio kroz relevantne presude.

Veliku odgovornost za aktuelnu situaciju u regionu, prema analizi predsjednice Helsinškog komiteta za ljudska prava Srbije Sonje Biserko, imaju Evropska unija i NATO jer su duboko “ugrađeni” u region.

Čović i Dodik – partneri na istom zadatku

Biserko smatra da je riječ o silama koje imaju jake alatke da situaciju stabiliziraju i stave na pravi kolosijek. Njihovo dezangažiranje posljednjih 13 godina dovelo je do prodora drugih geopolitičkih aktera koji imaju svoje interese.

“Dopustili su oživljavanje nacionalnih strategija, prije svega srpske, koja se posljednjih godina sprovodi kao 'srpski svet'. Beograd i dalje smatra da su stvorene istorijske okolnosti za realizaciju tog projekta koji je već daleko odmakao. Stoga, Beograd ima interes da se Bošnjaci radikalizuju na čemu stalno i insistiraju, posebno Dodikova retorika. Također, Beograd nema interes da se situacija između Bošnjaka i Hrvata reguliše, a time i Federacija učini funkcionalnom. Nije slučajno da Dodik sve vrijeme podržava Čovićeve zahtjeve i da su u suštini partneri na istom zadatku. Činjenica da pregovori u Neumu nisu uspjeli također govori o tome da Čović nije spreman na dogovor”, kaže za N1 Sonja Biserko osvrćući se na propale pregovore u Neumu ocjenom da lideri nemaju ni interes da se dogovore.

Svaka relativizacija entiteta bi, prema njenom mišljenju, sigurno doprinijela većem i učinkovitijem funkcionisanju države.

“Međutim i NATO i EU treba da naprave radikalnije zahvate kako bi se Bosna dovela do tačke funkcionalnosti. Nije uverljivo da se pregovara sa ljudima koji su do jučer bili na drugačijim projektima. Zato sankcije treba da budu učinkovitije što pre. Ne može se samo razgovarati sa liderima tri naroda, koji su uzurpirali sve poluge vlasti i pre svega čuvaju svoje stečene pozije, u prvom redu finansijske. Oni nemaju interes da se dogovore”, navodi predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava Srbije.

Na tragu mišljenja Sonje Biserko, u svom komentaru za N1 govori i dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Sead Turčalo. On smatra da, ukoliko bi funkcionalniji odnosi u entitetu Federacija BiH pretpostavljali snaženje etničkog momenta, kako se sada zahtjeva kroz izbornu reformu, onda bi to suštinski osnažilo poziciju i drugog entiteta te bi imali manje države, a više entiteta.

“Već mjesecima i međunarodni i domaći akteri pokazuju kako odrediti pogrešno prioritete te se umjesto izolacije i neutralisanja Milorada Dodika njegove secesionističke politike, fokusiraju na izazov koji nije primarni. Time suštinski Dodiku daju dvostruku polugu pritiska i na probosanske politike i institucije Bosne i Hercegovine dovodeći ih u situaciju da isključivo djeluju reaktivno, pregovaraju van institucija i gurajući ih prema “dogovoru” koji kao konsekvencu može imati isključivo jačanje etničkog i dodatno osnaživanje pozicije entiteta u odnosu na državu. Pritom većina domaćih i međunarodnih aktera na krizu gledaju kao političku, iako entitet Republika Srpska nastoji državi oduzeti kompletan monopol sile što ovu krizu čini duboko sigurnosnom”, mišljenja je univerzitetski profesor Turčalo. Stoga, smatra on, odgovor mora kombinirati političke i sigurnosne mjere kako bi se proizveo efekat odvraćanja sa konačnom konsekvencom političke marginalizacije Dodika i SNSD. Podsjeća i na to da međunarodna zajednica već ima naučene lekcije na primjeru SDS-a i pokušaja Hrvatske samouprave, koje se mogu koristiti i u sadašnjem trenutku bez obzira na činjenicu da je utjecaj međunarodne zajednice u proteklim godinama znatno opao.

To opadanje utjecaja posljedično je rezultiralo time da se u čitavom regionu odvijao preslik situacije iz Bosne i Hercegovine s kraja 90-tih. Tada je, podsjeća Turčalo, Milorad Dodik označavan kao svježi povjetarac u bosanskohercegovačkoj politici, dok je u protekloj deceniji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić doživljavan od međunarodnih aktera kao neka vrsta stabilokratskog povjetarca u regiji.

“I jednom i drugom je međunarodna zajednica time davala vjetar u leđa da konsolidiraju svoju vlast, zarobe institucije i postanu bukvalno vlasnici teritorija na kojima su njihove partije osvojile vlast. To je bio prvi korak ka kreiranju pretpostavki onoga što se danas u službenom političkom diskursu Srbije naziva srpski svet. Radi se o sofisticiranijoj verziji ideje Velike Srbije koja se implementira na dva kolosijeka. S jedne strane kroz otvorenu mogućnost specijalnih veza entiteta RS i Srbije i tebrira se zdravstveni, obrazovni i drugi sistemi, usvajaju se istovjetni zakoni, strateška infrastruktura prodaje Srbiji i/ili Ruskoj Federaciji. Na drugom kolosijeku Srbija snažno utječe na destabilizaciju Crne Gore posredstvom jedne smeđo-crne simbioze koja podstiče etnomobilizaciju utemeljenu na etnokonfesionalnom nacionalizmu”, smatra dekan FPN UNSA Sead Turčalo.

Više građanskog ili etničkog?

Presude Evropskog suda za ljudska prava, kad je riječ o izborima i ljudskim pravima, nalažu vlastima u BiH djelovanje u pravcu reformi koje bi otklonile postojeće diskriminatorne prakse. To je u pregovorima o izmjenama izbornog zakona dodatni izazov za političke lidere iz HDZ BiH i SDA. Implementacija presuda ojačala bi poziciju građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih naroda. U Bosni i Hercegovini, pored činjenice da dejtonska ustavna konstrukcija favorizira etničke politike i etnonacionalizam, ideja građanskog je svakako difuzna i nejasno artikulirana, smatra profesor Turčalo dodajući da političke opcije koje za sebe priskrbljuju građanstvo kao koncept ne pokazuju sposobnost da se okupe oko takve zajedničke ideje, a kamoli da je implementiraju.

“Ako one nisu sposobne da u polju svog političkog djelovanja se okupe na koherentnoj građanskoj ideji i politici, kako onda očekivati da integriraju državu i kreiraju zajednički identitet među pripadnicima različitih etničkih grupa koji od početka 90-tih svjedoče i žive duboku društvenu polarizaciju. Štaviše nerijetko u svom praktičnom djelovanju zapravo perpetuiraju model djelovanja etničkih i etnonacionalnih stranaka”, mišljenja je dekan FPN koji napominje kako tu naravno ne treba zanemariti činjenicu da je BiH ujedno i postgenocidno društvo te da ratne politike i ratni ciljevi koji su bili usmjereni protiv Bosne i Hercegovine i dalje žive svoj politički život i u Bosni i Hercegovini i susjedstvu.

Građanski potencijal u čitavom regionu, a posebno u BiH, značajno se smanjio, mišljenja je Sonja Biserko koja naglašava da su na djelu etnonacionalne strategije koje poništavaju sve građansko.

“Bosni i Hercegovini treba vratiti sekularni okvir kako bi tri etnonacionalne zajednice mogle naći modus vivendi u okviru vrijednosti koje su ugrađene u Ustav BiH. Dijalog treba vratiti u institucije. Svi građani BiH treba da daju svoj doprinos u stvaranju nove paradigme. Treba imati u vidu da se problemi i izazovi pred kojima se nalazi Bosna, region, a i Evropa, nemaju etničke odgovore već globalne. Bosna je bila sinonim zajedništva koje je narušeno zločinom, etničkim čišćenjem i genocidom. Ne može se rešavati budućnost Bosne bez imanja u vidu i tog naslijeđa”, zaključuje Sonja Biserko u svojoj analizi za N1.