Piše: HRVOJE KLASIĆ

Da je na prostoru današnje R Hrvatske i nekadašnje ND Hrvatske postojao najveći i najbolje organizirani antifašistički pokret otpora u Europi dobro je znana činjenica svima koji išta znaju o razdoblju Drugog svjetskog rata. I dok bi mnogi europski narodi dali sve da su im preci u nasljedstvo ostavili takvu dragocjenost Hrvati se ne ponose nego srame svoje antifašističke prošlosti i uporno joj, posljednjih trideset godina, pokušavaju zamesti svaki trag. Čitav je niz primjera koji to pokazuje, od promjena imena ulica i škola do revizionističkih teza kojima političari, intelektualci, novinari, pjevači i sportaši nastoje promijeniti prošlost, odnosno antifašističke borce prikazati zločincima i izdajnicima, a fašističke suradnike herojima i domoljubima.

(Ne)obilježavanje jednog zanimljivog događaja od prije točno osamdeset godina iskoristit ću ovaj put kao priliku za dodavanje još jednog kamenčića u mozaik hrvatskog anti-antifašizma. Ratna 1942. upravo je započela. Unatoč prisutnosti nemalog broja pripadnika talijanske vojske i vojske NDH Makarsko primorje i obronci Biokova već su vrvjeli partizanskim odredima, ali i stanovništvom koje je upravo partizane smatralo svojom vojskom.

Tog 24. siječnja borba protiv okupatora i njihovih pomagača prvi put se iz šuma i s planina prebacila i na more. Skupina partizana u mjestu Gradac zarobila je motorni jedrenjak "Merkur" koji je prevozio hranu za ustaške garnizone u Makarskoj i Omišu. Nakon što je hrana podijeljena partizanskim jedinicama i lokalnom stanovništvu "Merkur" je, kao prvi brod s partizanskom posadom, otplovio prema Pločama.

S obzirom na to da se tijekom 1942. borba na moru intenzivirala i da je zarobljenih neprijateljskih brodova bivalo sve više u rujnu iste godine osnovan je u Podgori prvi Mornarički vod kao začetak stvaranja partizanske ratne mornarice. Tako je uz onaj na kopnu, partizanski rat na moru postao neizostavan i važan segment jugoslavenskog antifašističkog i oslobodilačkog pokreta otpora.

Spomenik hrabrosti i antifašizmu

Trideset godina kasnije, 1972., u Gradcu je podignut spomenik posvećen hrabrosti i antifašizmu ljudi toga kraja. Autor spomenika, svjetski poznati umjetnik Antun Augustiničić, na desetmetarski je postament postavio kip partizana u jurišu. Reljef u podnožju postamenta izradio je kipar Luka Musulin rođen nekoliko kilometara dalje od platoa na kojem je spomenik izložen.

A onda je dvadeset godina nakon podizanja, odnosno pedeset nakon događaja zbog kojih je podignut, spomenik uništen. U siječnju 1992. pripadnici HV-a, točnije Treće imotske bojne, došli su u Gradac, te čeličnom sajlom prikvačenom za kamion opasali spomenik i vukli ga dok ga nisu srušili. Kao i u svim sličnim situacijama širom Hrvatske ni u ovoj se nije radilo samo o vandalskom činu.

Više od tri tisuće uništenih i oštećenih spomenika posvećenih antifašističkim borcima i žrtvama fašizma predstavljalo je, na nedvosmislen i vrlo konkretan način izraženu, ideološku poruku novih hrvatskih vlasti. Već početkom 1990-ih svima je moralo biti jasno da stavljanje antifašizma u hrvatski ustav i proglašavanje datuma osnivanja prvog partizanskog odreda državnim praznikom predstavlja tek zavaravanje domaće, i pogotovo međunarodne javnosti. U međuvremenu je, na svim razinama prisutan i sa svih razina podržavan, povijesni revizionizam urodio plodom.

Za razliku od onih o Juri, Bobanu i Maksovim mesarima, pjesme o partizanima se odavno ne mogu čuti u javnosti. Po stadionima nitko ne izvikuje "smrt fašizmu", ali se zna zaoriti "za dom – spremni". Zvijezdu petokraku ili srp i čekić teško da možete naći kao motiv tetovaže na rukama mladih Hrvata, ali su zato "ušato U" i šahovnice s prvim bijelim poljem već trideset godina omiljeni motiv "velikih Hrvata". Posebno je nevjerojatno slušati mlade Zadrane, Vodičane, Šibenčane i Splićane kako danas veličaju NDH znajući da upravo dogovorom ustaša s talijanskim fašistima njihovi gradovi 1941. nisu pripali državi kojoj je glavni grad bio Zagreb nego Rim.

'Svijetli slobode plamen'

Iako je većina spomenutih spomenika uništena i oštećena u prvih deset godina postojanja neovisne Hrvatske, u sljedećih dvadeset sramota je ostala. Neki su popravci, poput onih na Bakićevim remek-djelima na Petrovoj gori i u Kamenskoj, zahtijevali ogromna financijska sredstva, ali je bilo i spomenika čija je sanacija ovisila tek o dobroj (političkoj) volji. Među onima koji nas svakodnevno podsjećaju na sramotan način suočavanja ili bolje rečeno obračunavanja Hrvata s vlastitom prošlošću svoje neslavno mjesto zauzima i spomenik u Gradcu.

U nepromijenjenom vandaliziranom stanju Augustinčićev partizan i dalje leži kao istovremeni podsjetnik na prošlost koju moramo slaviti i onu koje se moramo sramiti. A od države koja obračun s antifašizmom tretira kao čin domoljublja teško da treba očekivati ikakvu pomoć u obnavljanju ovog i svih ostalih spomenika koji se nalaze u sličnom stanju. Zato me i oduševila ideja načelnika općine Gradac da pokrene tzv. crowdfunding kampanju odnosno javno prikupljanje potrebnih sredstava. I naravno, koristim priliku da pozovem sve koji žele dati svoj obol borbi protiv povijesnog revizionizma da joj se pridruže.

Jer, kako je uklesano na postamentu spomenika:

"Iz srca života i daha

i snova i krvi i praha

svijetli slobode plamen

vječan ko more i kamen!"

Unatoč, i usprkos, svim fašistima i anti-antifašistima iz 1942., 1992. i 2022!

Izvor: Privatna arhiva  

Ovako je spomenik u Gradcu izgledao nekad

Izvor: Privatna arhiva  

Ovako izgleda danas

(Prenosimo s portala Net.hr)