Ugledni hrvatski politolog i izvrstan poznavalac prilika u regionu Davor Gjenero govorio je za podgorički Monitor o aktuelnoj političkoj krizi u regionu, osvrnuvši se i na stanje u Bosni i Hercegovini.

Na pitanje da li se Andrej Plenković, kada se radi o položaju Hrvata u BiH ponaša mudrije i strateški i šta dobija Milanović svojim povlađivanjem Miloradu Dodiku i uvažavanjem Rusije kao značajne sile, Gjenero odgovara:

"Kao i svaki u biti uspješni političar, Andrej Plenković ima velike mane, često mu nedostaje hrabrosti i odlučnosti, spremnosti da zbog državničkog koncepta preuzme i rizik. Međutim, on je čvrsto europski i euroatlantski definiran političar, akter iz prostora umjerenog desnog centra. Njegov politički profil bitno odudara od onoga što je bio politički profil njegove stranke i daleko je sličniji njemačkim demokršćanskim političarima (i to onima iz CDU, a ne iz Hrvatskoj tradicionalno bliske bavarske CSU) i političarima sa sjeverozapada Europe.

Njegov je problem da, osim nekolicine najbližih, oko sebe nema političare jednakog profila. On uživa potporu većine u HDZ-u, ali ne zato što je ta stranka strukturno postala umjerenjačka, centristička organizacija, nego zato što su njeni članovi svjesni da im politika koju zastupa Plenković, iako nije njihov izbor, osigurava opstanak na vlasti. Toga je svjestan i Plenković, pa otud njegova kolebljivost i popustljivost te podilaženje desnici kad je u pitanju politika prema BiH, odnosno svođenje državne politike Hrvatske prema susjednoj državi samo na pitanje statusa hrvatske zajednice u toj zemlji. Plenković je svjestan da je ključni hrvatski interes očuvanje jedinstvene, funkcionalne BiH u euroatlantskom okviru i procesu europske integracije, ali nema hrabrosti reformirati hrvatsku politiku prema BiH i fokusirati je, prije svega, na državni interes. jer procjenjuje da za to nema dovoljno snage.

To, doduše, pokušava raditi, recimo kad nastoji stvoriti pozitivnu atmosferu u odnosu prema Bošnjacima, i kad nastoji razviti politiku izvlačenja BiH iz ruskih energetskih kliješta (projekt Južna plinska interkonekcija BiH), ali ta politika nije do kraja razvidna, do kraja eksplicitna.

Nasuprot Plenkoviću, Zoran Milanović niti kao premijer, pa niti prije toga kao predsjednik glavne opozicijske stranke, nije prezao od iskazivanja prezira prema Europskoj uniji. Danas govori o tome kako se ne treba osvrtati na zajedničke europske vrijednosti  (a mirovni projekt u Europi nakon Drugoga svjetskog rata osnovna je skupna europska politička vrijednost) nego da se prema Uniji treba odnositi pragmatično i od nje izvući što više besplatnoga ili jeftinog novca za državnu potrošnju i razvoj. Dok je vodio Socijaldemokratsku partiju, tu stranku koju je preuzeo kao demokratsku ljevicu, pretvorio je u autoritarnu, nedemokratsku organizaciju, a njegova taktika prema SDP-u u mnogo čemu i danas sliči političkom odnosu bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Republikanskoj stranci. 'Grand Old Party' je zbog Trumpova utjecaja i njegova eliminiranja ozbiljnih liberalno i demokratski profiliranih političara sa stranačkih kandidatskih pozicija i iz stranačke strukture, postala protusistemska organizacija, a u dobroj mjeri upravo je to Milanović načinio od SDP-a. Kao i Trump, Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu 'alternativnih činjenica', a njegova politika podjednako je populistička kao i trampava politika u Americi. Otvorenost populista prema 'velikom uzoru' (ovo je groteskni oksimoron) Zlom Patuljku iz Kremlja, zakonomjerna je, a onaj tko se drži načela 'slijedi novac', od Trumpovih kampanja, kampanja Marine Le Pen, Hansa-Christiana Strachea, pa do Milanovića, naći će i jasne tragove novca što ga je preko kompanija u državnom vlasništvu ili opskurnih kanala donirao Putinov režim.

Ključ razumijevanja Milanovićeve politike prema BiH s jedne je strane populističko podilaženje nacionalističkim radikalima, a s druge njegove antieuropske i protuatlantističke vrijednosti. Otud i opstrukcija politike Bidenove administracije. Nju Milanović optužuje da je napravila preveliku 'amplitudu' u odnosu na politiku Trumpova predsjedništva, jer nastoji potisnuti ruski utjecaj s Balkana, prije svega iz BiH, a pritom joj je strategija konsolidacija Federacije, da bi se nakon toga uredili odnosi i prema drugom bosansko-hercegovačkom entitetu. Umjesto dogovora Hrvata i Bošnjaka o izbornom sustavu u Federaciji, koji bi bio uvod u obnovu savezništva za konsolidaciju BiH, Milanović zagovara rusku opciju koju je formalno dizajnirao Milorad Dodik: potiskivanje američkoga i europskog utjecaja iz BiH i uspostavljanje medijacije trojice ruskih klijenata: turskog predsjednika Erdogana, predsjednika Srbije Vučića i samog Milanovića. Umjesto dijaloga o konsolidaciji Bosne i Hercegovine, oblikovanju održive, funkcionalne države uključene u europski i euroatlantski prostor, ovaj bi dijalog bio o razdruživanju BiH i jačanju utjecaja Rusije na ovom prostoru.

Uz sve primjedbe na politiku premijera Plenkovića, njegova je politika vrijednosno superiorna onoj Zorana Milanovića."

Ipak, djeluje kao da EU ne očekuje da joj Hrvatska bude neka vrsta medijatora u rješavanju regionalne i ne samo regionalne krize, kakva je već sada ova u BiH? Dok se Plenković sastao sa Bakirom Izetbegovićem, Milanović kao medijatore predlaže R. T. Erdogana, A. Vučića i sebe. Da li je, po Vama, moguć Dejton 2, na kojem bi se u paketu riješili i problemi koji se ni uz pomoć EU i SAD posrednika, zasad ne rješavaju?

"Sasvim sigurno, pa Hrvatska nema niti snage za ulogu medijatora koji bi u ime EU i Euroatlantskog savezništva rješavao pitanje sudbine BiH. Milanovićev je projekt protueuropski i antiatlantistički. On otvoreno poziva američku administraciju da 'makne prste' od BiH, a želi djelovati sinergijski s Putinovim klijentima. Na njegovu žalost, a na sreću BiH i Zapadnog Balkana, Zapadni Balkan je prostor obuhvaćen procesom Europske integracije, dakle, europski i euroatlantski prostor, a euroazijatizam i Putin samo nastoje izazivati konflikte, odnosno postojeće održavati zamrznutima, ovaj prostor doživljavaju kao prostor svog energetskog utjecaja i kao prostor s kojeg je moguće destabilizirati Putinu mrsku Europsku uniju.

Na patetiku o tome kako su Hrvatska i Srbija navodno 'svjedoci Daytona', pa da ih se zato treba nešto pitati o reformama ustavnog poretka u toj državi, što Milanović kao i Aleksandar Vučić često ponavljaju, uopće ne treba trošiti riječi. Niti Hrvatska niti Srbija nisu članice Vijeća za provedbu mira (PIC), tijela koje unutar Ureda visokog predstavnika doista skrbi o provođenju Daytonskog sporazuma.

Dayton II bi bio nužan, ali je danas praktički nemoguća misija, a njegov smjer, kad bi se i mogao provesti, ne bi bio onaj o kojem maštaju kojekakvi Dodici, Milanovići, Vučići i slični likovi, dakle, ostavinska rasprava i razlaz države, nego ukidanje manjeg entiteta i reorganizacija BiH u federaciju, visoko decentraliziranu državu s jasno definiranim zajedničkim funkcijama, a granice kantona ne bi smjele biti posljedice ratnih osvajanja, nego kantoni treba da budu prirodne geografske i ekonomske cjeline."

Procjenjujete da koncept „Srpski svet“ koji je iniciran iz vrhova sadašnje vlasti u Beogradu, nije tek kulturno i folklorno povezivanje Srba već da predstavlja drugačiji naziv za ideju o širenju Srbije - Velikoj Srbiji koja, kako kažete, teži da se širi i zapadno. U kojim okolnostima bi to bilo moguće?

"Srpski svet kao politički koncept 'jedinstva svih Srba' već djeluje u manjem entitetu BiH i na Sjeveru Kosova, a projekt razaranja suverenosti Crne Gore, koji je vodila vlada Crne Gore, što je netom ostala bez političkog povjerenja, samo je jedna od grana koncepta Srpskog sveta.

Zato je silno važno da uspije vraćanje Crne Gore konceptu suverenosti, europeizma i euroatlantizma. Rastakanje sigurnosnog sustava Crne Gore, koje je u velikoj mjeri već provedeno, a vidjelo se to i prilikom 'Klerikalnog desanta na Cetinje' i iz prostodušnog priznanja predsjednika 'Srpskog sveta' Aleksandra Vučića, kako ga je BIA iz sata u sat obavještavala o događanjima iza zatvorenih vrata Vlade u Podgorici, dio je procesa širenja 'Srpskog sveta'. Crna Gora je ključna točka zaustavljanja ove ekspanzije, s jedne strane Velike Srbije, s druge strane Putinove Euroazije, a što je ključno za zaustavljanje patogenog utjecaja ove retrogradne ideološke konstrukcije Crnoj Gori jasno je rekao američki izaslanik Gabriel Escobar, upozorivši da je u vrijeme vladavine ideologije 'Srpskog sveta' Crna Gora relativizirala svoj NATO identitet i time ugrozila svoju europsku poziciju, ali i državni suverenitet.

Ako proces vraćanja Crne Gore u europski kontekst bude uspješan, potiskivanje Vučićevog pakovanja Putinove ideologije 'Русского мира' i u BiH će biti jednostavnije."

Kritikujete mlake reakcije iz Brisela na poteze Milorada Dodika, ali očekujete da će se i EU „vratiti evropskim vrijednostima“ i ugledati na SAD. Ipak, i bez Dodika, a uz EU i SAD posredovanje, razgovori na nivou Federacije o promjenama izbornog zakona nedavno u Neumu, nisu uspjeli. Ima li nešto „iza toga“?

"Nažalost, to je maligni utjecaj predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Pregovori o izbornom zakonu u Federaciji samo su naoko bez Dodika. Dragan Čović, glavni pregovarač u ime Hrvata iz BiH, još jedan od onih s 'popravnim iz ruskog', pod čvrstim je utjecajem dvojice igrača koji opstruiraju dogovor u euro-američkom aranžmanu: Milorada Dodika i Zorana Milanovića. Dvaput je napravio ekscese koji ne mogu biti slučajni za političara koji je tako dugo na sceni, kao što je to Čović. Najprije je antagonizirao bošnjačku stranu sramotnim glasanjem u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine BiH, za prijedlog Kluba srpskog naroda, da se poništi Inzkovo rješenje o zabrani i kažnjavanju negiranja genocida i veličanje ratnih zločina, a drugi put je nakon neuspjeha neumske runde razgovora u Banjoj Luci, na sjednici Skupštine tamošnjeg entiteta, izgovorio nevjerojatne rečenice o tome kako svi zavide tamošnjoj političkoj eliti, koja uspješno čuva na etničkom čišćenju i genocidu utemeljen entitet.

Što se tiče pregovora o izbornom zakonu, oni nisu završili, a Čović je svjestan da bi u slučaju njegove očite opstrukcije mogao postati 'pomoćnik nosioca američkih sankcija', svome prijatelju Dodiku. Još uvijek nije propala mogućnost postizanja kompromisa između Hrvata i Bošnjaka, a time ostaje i minimalna šansa za uspjeh misije američkog izaslanika Matthewa Palmera i ravnateljice uprave u Europskoj službi za vanjske poslove, nizozemske diplomatkinje Angeline Eichhorst", kazao je Gjenero.