Prokletstvo ekonomije je u tome što je ona kombinacija prakse i znanosti koja je puna neugodnih, a strahovito tvrdoglavih zakona. Jedan od njih je i da produktivnost ima samo gornju, ali ne i donju granicu. Svejedno je je li riječ o tvornici, pogonu ili državi, gornju granicu produktivnosti veoma je teško doseći iako ju je vrlo lako definirati. Ona je općepoznata i jasno i “javno” vidljiva. No isto je tako lako vidljivo kada se produktivnost počne udaljavati od svoje gornje granice i krene prema dolje: odmah počne “odljev” radnika i zaposlenika. Prvi, naravno, uvijek odlaze najsposobniji i najkvalificiraniji kadrovi jer oni to uvijek prvi primijete. Šok pada broja stanovnika u Hrvatskoj koji je objelodanio posljednji popis već je splasnuo, ali su upozorenja na važnost njegova ekonomskog konteksta potpuno izostala. Upadljivo je da se u medijima nigdje nije pojavio podatak koji je dobni mod (dob najvećeg broja stanovnika). To je podatak koji je još važniji od stalnog “vaganja” broja umirovljenika i broja zaposlenika. Popis stanovništva je tako, nažalost, ostao samo upozorenje da je Hrvatska na putu prema dolje, a da nitko nije postavio pitanje gdje taj put završava.

Piše Dragan Tomaševski za 7Dnevno

Nema pomaka

No put u budućnost nikada ne smije biti put u nepoznato, stoga se treba na vrijeme suočiti s neugodnom istinom: iseljavanje iz Hrvatske će se nastaviti jer nije učinjeno apsolutno ništa da se zaustavi niti ima naznaka da na tome itko išta ozbiljno radi. Najgore je to što je malo ljudi svjesno da bi se moglo dogoditi da se iz Hrvatske u dogledno vrijeme iseli toliko ljudi da više neće moći funkcionirati kao država. U tom će slučaju izgubiti status države i postati teritorij s pet ili šest regija. Tu formalnu promjenu statusa provest će UN, a organizaciju funkcioniranja u novim uvjetima MMF po instrukcijama inozemnih kreditora. Oni će postaviti financijsku upravu koja će upravljati tim teritorijem sve dok ponovno ne stekne uvjete da postane država. Inozemna financijska uprava nije ništa novo: dobro ju je osjetila Grčka 1897. nakon drugog bankrota, kada su joj ju uvele države vjerovnici. Po cijeloj zemlji bili su razmješteni financijski kontrolori koji su kontrolirani ubiranje poreza i isplate iz budžeta. I odjednom je bilo toliko novca u državnoj blagajni kao nikada prije – nitko se nije usuđivao pokušati utajivati porez. To je poslužilo kao baza za uspješan ekonomski oporavak. U izvjesnom smislu, Grčka ima stranu upravu čak i danas.

Šira javnost ne zna – iako je istina o tome javno dostupna – da se pri “spašavanju” Grčke prije desetak godina nije spašavala Grčka kao država, a još manje njezina privreda, nego banke koje su joj odobrile kredite. Zato će Grčka sve do 2060. godine funkcionirati na temelju preciznog plana otplata kredita koje joj je odobrio EU da ne ode u bankrot, a provodi ih i kontrolira MMF. Koliko EU inače mari za samu Grčku i njezine obične ljude, ilustrira komentar Joerga Kraemera, direktora Commerzbanka, na vijest da će 2015. za Grčku biti “još jedna ekonomski izgubljena godina”: “To se nas ne tiče. Onamo ne ide ni jedan posto našeg izvoza”. Hrvatska se – poput Grčke – smatra “zaključenim slučajem” zbog toga što joj je, kao i Grčkoj, budućnost vrlo jasno određena. Ona je prva na listi beznačajnosti u EU-u (ima najmanji postotak izvoza industrijskih proizvoda u Njemačku mjereno kao postotak BDP-a – samo 1,7 posto; deset puta manje od Republike Češke koja ima 18,7 posto).

Uz bok Mongoliji

Ove godine još je na IMD-ovoj listi konkurentnosti kao prva članica EU-a stala uz bok Mongoliji: (51. mjesto, Mongolija je na 52.). Zato bi se vrlo lako moglo dogoditi da i Hrvatska doživi sudbinu Grčke – tim više što su i Hrvati jedan od naroda za koji zapadni diplomati (naravno, ne ruski, iz očitih razloga!) privatno govore da “uvijek učine samo ono na što ih se prisili”. Ako dođe strana financijska uprava, pravila igre se drastično mijenjaju jer ona neugodne istine “ne šljivi ni za suhu šljivu” pa odmah izbaci “ozakonjeni kriminal”, glavno uporište funkcioniranja “ekonomski posrnulih” država. Ako i Hrvatska izgubi status države i postane teritorij pa dobije stranu financijsku upravu, to, doduše, neće biti kraj svijeta, ali će standard znatno pasti. Prvo će se na udaru naći zdravstvo koje, kako je to nedavno u TV intervjuu rekla predsjednica KoHOM-a dr. Nataša Ban Toskić, “funkcionira na čudan način”. U tome glavnu ulogu ima čuveni dug veledrogerijama od cca 5 mlrd. kuna koji se uopće ne može smanjiti bez radikalnih reformi u zdravstvu koje nitko nema snage provesti. Kolike su dimenzije i raširenost “ozakonjenog kriminala” u Hrvatskoj, ilustrira svojevremena izjava Orsata Miljenića, tada ministra pravosuđa, dana pred TV kamerama: “Samo ne znam tko je tvrtkama bez zaposlenika dao petnaest milijardi kuna?!”. Pod inozemnom financijskom upravom takvo će nešto postati nezamislivo.

Hrvatska je jedna od država članica koje se nikada neće integrirati u EU. Zbog svoje vrlo niske produktivnosti – što je sinonim za nisku konkurentnost – ona ništa ne može proizvoditi profitabilno, zato “uvozi sve živo”, uključujući i hranu i poljoprivredne proizvode. No EU nema nimalo milosti za svoje najmanje i najslabije države članice. Kako je to otvoreno objasnio Guenther Verheugen: “Kad je riječ o novim članicama iz srednje i istočne Europe, za njih vrijedi stav – uzmite svoj novac iz euro-fondova, odgovorno ga trošite, nemojte se previše zaduživati – i inače držite gubicu zatvorenu” (intervju “Politika EU-a uvijek je politika u interesu velikih i jakih, nikada malih i slabih”; Neue Zuercher Zeitung).

Spas u paragrafu

EU nema mehanizme za isključivanje država članica koje se ne mogu integrirati pa i dalje “tolerira” njihovo članstvo, puštajući ih da nazaduju i propadaju. No, Komisija EU-a zato svake godine objavljuje European Semester (javno dostupan dokument) koji je sinteza “detaljnih procjena progresa strukturnih reformi, prevencije i korekcije makroekonomskih neravnoteža” u svakoj državi članici. U posljednjem, iz 2021. godine, jasno “lebdi” zaključak da Hrvatska mora napustiti EU – iako se, naravno, nigdje eksplicitno ne navodi. Ponavljanje riječi “nizak” ili “nisko” u kontekstu ekonomskih performansi i postignutih rezultata toliko je često da izaziva nelagodu, a najgore od svega je to što se one odnose na doslovce sve sastavnice ekonomskog rasta, što “umanjuje ritam ekonomske konvergencije Hrvatske s ostatkom EU-a”. Dalje, “stupanj investiranja – i javnog i privatnog – ostaje nešto ispod usporedivih država i ispod prosjeka EU-a”. Situacija još više zabrinjava kada je riječ o ljudskom faktoru koji određuje ukupnu društvenu produktivnost. Stopa zaposlenosti (od 18-godišnjaka do 54-godišnjaka u radnom odnosu) među najnižima je u EU-u. Prosječni radni vijek je superkratak – opet među najkraćima u EU-u. To, naravno, rezultira mizernim ili nedovoljnim mirovinama. Školski sustav i obrazovanje i dalje su puni otvorenih izazova, a udio djece najmlađe dobi u predškolskom obrazovanju je među najmanjima u EU-u.

Od 196 država i teritorija na ovom planetu koje imaju pisane ustave, golema većina ih počinje kopijom čuvene formulacije “We, the people” američkog ustava. Tek nekoliko ih počinje formulacijom poput “Ruritanija je država ruritanskog naroda i pripadnika inih naroda i manjina koje su njezini građani” poput Hrvatske i Srbije, čije su formulacije gotovo identične. Postoje i njihove modifikacije (Latvija, Izrael), no smisao je kod svih njih potpuno isti. Ni jedna jedina afrička država nije definirana kao nacionalna pa (na prvi pogled!) izgleda neobično da nacionalne države postoje samo u srednjoj i istočnoj Europi. Etničke, odnosno nacionalne države – s obzirom na to da im je smisao postojanja etnička podjela njihovih građana – imaju sasvim drugačije institucionalne sustave od država-nacija i onih koje su države svih svojih građana.

Etničke podjele

Postoje čak tvrdnje da je riječ o polarnim suprotnostima. Štoviše, institucionalizirana etnička podjela “kapilarno” prodire u sve sfere života šireći tako nepovjerenje, podjele i napetosti koji često prerastu u sukobe. Apeli “bez obzira na nacionalnost” tu ne mogu ništa učiniti. Sve to objašnjava zašto nacionalne, odnosno etničke države imaju “ugrađenu tendenciju” k ekonomskoj neefikasnosti. Ilustraciju ove materije najbolje daje usporedba Švicarske (tipične države-nacije) i Izraela (tipične etničke, odnosno nacionalne države), iako takva usporedba na prvi pogled može izgledati apsurdno. Izrael ima oko 8,8 milijuna stanovnika, Švicarska oko 8,5. Obje države imaju radne etike koje se smatraju najboljima u svijetu. No kod njihovih ekonomskih performansi postoje drastične razlike: u 2020. godini švicarski BDP je bio neznatno ispod 800 milijardi dolara, izraelski neznatno iznad 400. BDP po stanovniku je u Švicarskoj bio 82.250 dolara, u Izraelu 43.600. Odnos je čak 2:1! Objašnjenje ovolikih razlika još predstavlja velik izazov brojnim analitičarima. No, čak uzimajući u obzir kontekst okružja, vojnih budžeta, geopolitičkih položaja itd., to ni izdaleka ne može objasniti ovako goleme razlike. One su produkt dijametralno suprotnih institucionalnih sustava.

Jedna od najneugodnijih istina koju je danas gotovo nemoguće naći u hrvatskim medijima jest i ta da je broj stanovnika u Hrvatskoj rastao cijelo vrijeme dok je bila republika u sastavu SFRJ. Godine 1991. imala je čak milijun stanovnika više nego na kraju Drugoga svjetskog rata. Danas Hrvatskoj nedostaje barem milijun i pol ljudi. Po njezinoj sadašnjoj ustavnoj definiciji to bi bilo barem 1,250.000 Hrvata i 250.000 “pripadnika inih naroda i manjina koji su njezini državljani”. To je minimum da bi se otvorilo barem pola milijuna novih radnih mjesta (naravno, ne u administraciji) kako bi Hrvatska konačno zaustavila svoj put prema dolje i krenula prema gore. Općepoznato je da svi ljudi na ovom planetu najviše od svega žele sigurna i dobro plaćena radna mjesta, ali ima malo država koje to svojim građanima doista mogu omogućiti. Ako i Hrvatska to želi, onda si ne može priuštiti kompromis kod ekonomskih rješenja jer ona nisu švedski stol s kojega može birati ona koja se želi, a ignorirati ona koja ne želi – počevši od ignoriranja neugodnih istina do integracija privreda sa susjednim državama.