Naša današnja priča vodi vas u Južnu Afriku. Kopajući odvodni kanal u Boskopu, gradiću u unutrašnjosti Južne Afrike, dvojica farmera su u jesen 1913. godine ugledala ljudsku lubanju. Primijetivši njen neobičan oblik, odnijeli su je u Port Elizabeth, direktoru muzeja Fredericku Fitzsimmonsu. Lubanja je nedugo potom dospjela u ruke geologa i paleontologa Sidneya H. Haughtona. Ovaj je o tom nalazu izvijestio na skupu Kraljevskog društva Južne Afrike. Stručnjak je kolegama objasnio da se radi o lubanji odraslog muškarca s istaknutim čeonim dijelom i ogromnim očnim dupljama, staroj više od 10.000 godina. Čuvala je, dodao je, mozak za četvrtinu veći od onoga u modernog čovjeka, dok je lice s djetinje krupnim očima zauzimalo četvrtinu glave. Sumnje da bi neobična lubanja mogla pripadati oboljeloj osobi kasnija su istraživanja odbacila.

Čovjek iz Boskopa polako je padao u zaborav, da bi američki neuronaučnici Gary Lynch i Richard Granger 2008. objavili naučno djelo “Veliki mozak: Porijeklo i budućnost čovjekove inteligencije”, u kojem su iznijeli rezultate analize neuroloških osobina ovoga izumrlog hominida. Ustvrdili su da je vlasnik lobanje pronađene u Južnoj Africi bio daleko inteligentniji od puno bolje istraženih vrsta neandertalca i Homo erectusa, ali i od modernog čovjeka. Štaviše, procijenili su da je njegov IQ morao iznositi najmanje 150.

Otisak mozga u lubanji i izraženi čeoni režanj, tvrde američki naučnici, dokaz su da je boskopid vješto povezivao i tumačio činjenice u mnogo usporednih logičkih nizova, zbog čega je mogao djelotvornije predviđati nego što to može današnji čovjek.

(SB)