Piše: SENAD AVDIĆ  

PONEDJELJAK, 21. VELJAČA

Predsjednik Rusije Vladimir Putin održao je večeras jedan od onih govora koji plaše, uznemiruju i oduzimaju dah bez obzira na kojoj ste ga tački planete gledali i slušali. Putinov govor će se, na žalost, dugo pamtiti jer se njegove tragične posljedice već sada mogu predvidjeti. Njegovo pažljivo režirano obraćanje globalnoj javnosti nije bilo samo direktna najava skoro agresije na Ukrajinu. Bila je to prijetnja, brutalna i cinična zapadnoj civilizaciji i njezinim vrijednostima i resursima.

Putin je obrazlažući neumitnu nužnost toga ratnog čina izveo takvu relativizaciju činjenica, falsificiranje povijesti, upadao u polje takozvane postčinjenične stvarnosti.

Njemačka filozofkinja Hannah Arendt napisala je svojevremeno da totalitarni režimi najprije proglase izmišljene zakone i povijesti, a onda ih potom počinju provoditi u praksi. Stvarnost tako upada u mračne jame njihovih štetočinskih konstrukcija. Putin je upravo to učinio u televizijskom obraćanju kada je Ukrajinu nazvao vještačkom državom koju je stvorio, odnosno izmislio Vladimir Iljič Lenjin. Ukrajinci su, zaključio je Putin, etnički Rusi koji toga nisu svjesni.

Pisac Miljenko Jergović u televizijskom intervjuu kaže da je Vladimir Putin o Ukrajini govorio na način i jezikom kojim se u posljednjim danima Jugoslavije koristio Vojislav Šešelj, govoreći o Hrvatima i Hrvatskoj kao vještačkoj tvorevini, odnosno genocidnom narodu, stvarajući tako propagandističku platformu za agresiju na Hrvatsku. Tribunal u Haagu je takvu Šešeljevu toksičnu praksu okarakterizirao i presudio kao ratni zločin. Šešelj je, međutim, bio samo margina udruženog zločinačkog poduhvata sa početka 90-ih godina. Srbijanski politički, vojni, intelektualni i medijski mainstrem, predvođen Slobodanom Miloševićem, postigao je visok stupanj svenarodnog koncenzusa koji je kao idejnu osnovu imao negiranje i dehumaniziranje drugih naroda, relativiziranje i osporavanje susjednih republika na isti način za koji će trideset godina kasnije posegnuti Vladimir Putin.

Napravit ću jedan mali eksperiment i intervenirati u ključne rečenice Putinovog govora. Tamo gdje je kod njega stajala Ukrajina, stavit ću Bosna i Hercegovina, Lenjina ću zamijeniti Josipom Brozom, a umjesto Rusije će povremeno stajati Rusija, odnosno Jugoslavija.

I evo kako bi izgledao „puzzle“ Putinovih rečenica sa mojim sitnim intervencijama.

„Bosanci su sebe uvijek nazivali Srbima“. „Modernu Bosnu i Hercegovinu stvorila je Jugoslavija, tačnije boljševička, komunistička Jugoslavija“. „Titova načela državnosti nisu samo bila greška, nego nešto mnogo gore“. „Bosna i Hercegovina nikada nije imala tradiciju stabilne državnosti“. „Vlasti BiH grade svoju državnost na negaciji svega što nas je spajalao“. „Bosna i Hercegovina je svedena na status kolonije u kojoj vlada marionetski režim“. Etc, etc.

Raspad Sovjetskog Saveza u decembru 1991. godine i ponašanje Rusije kao najveće članice tog saveza tokom mirnog i skoro džentlmenskog procesa sukcesije bio je u potpunoj suprotnosti sa događajima koji su pratili nestanak tadašnje Jugoslavije i osamostaljivanju njenih republika. Rusija je u tom dramatičnom vremenu na konkretan način pospješivala i ubrzavala osamostaljivanje i sticanje nezavisnosti bivših republika. Nije je u tome sprečavala ni činjenica da je u tim novim državama ostalo živjeti više od 20 miliona Rusa.

Kako je nedavno govorio i pisao Veljko Vujačić, američki profesor srpskih korijena, Rusiji je prilikom mirnog razdruživanja SSSR-a najvažnije bilo da se što prije, bezbolnije i trajnije riješi strašnog naslijeđa boljševizma i nesnosnog staljinističkog bagaža.

Međutim, za Vladimira Putina je raspad Sovjetskog Saveza, kako je kazao, predstavljao najveću katastrofu dvadesetog stoljeća. Njegova opsjednutost stvaranjem, odnosno obnavljanjem ruskog svijeta, stvorila je svojevrsnu ideologiju putinizma,  koja počiva na autoritarnosti, imperijalizmu i etnocentrizmu. Ta kobna smjesa sprema se zapaliti Ukrajinu.

'Srpski svet' i 'ruski svijet' su zakašnjeli refleksi na raspad dvije složene, federalne komunističke države. Zbog toga im je i retorika ista, zato su im ideologije komplementarne i usljed toga se njihovi glavni akteri tako dobro razumiju, nadopunjavaju i ispomažu.

UTORAK, 22. FEBRUAR

Već dulje od dvije i pol decenije na ovdašnjim, sarajevskim televizijama iz godine u godinu, barem dva puta, prvog marta, proglašenog za Dan nezavisnosti i 25. novembra, na dan ZAVNOBIH-a, tj. državnosti, emitiraju se jedni te isti televizijski prilozi i reportaže. Neinventivni urednici po inerciji manjka vlastite profesionalne kreativnosti i viška patriotskog naboja šalju televizijske ekipe na teren da provjere kako se ti praznici obilježavaju u entitetu Republika Srpska i dijelovima Federacije većinski naseljenim Hrvatima. I iz godine u godinu, najmanje dva puta godišnje televizije emitiraju istovjetni prilog sa identičnim „otkrićem“: ti se praznici u ovim dijelovima BiH ne obilježavaju, nego, dapače, nekad više nekada manje ignoriraju i omalovažavaju. Tako je bilo 1996, tako je i danas 2022. I ne treba imati iluziju da tako neće biti i u godinama koje dolaze.

Bosna i Hercegovina za više od dvije i pol decenija nema usvojen zakon o državnim praznicima, svi su za svoje praznike uzeli datume iz novije istorije koje smatraju simbolički bitnim za svoj narod i vlastiti entitet.

Ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković ovih je dana poslala ambasadama i konzularnim predstavništvima upute o tome na koji način trebaju obilježiti predstojeći praznik - Prvi mart - Dan nezavisnosti BiH. Efekat i reakcija su identični kao i prije pola godine kada je identičan dopis uputila u povodu, kako je napisala, dostojanstvenog obilježavanja 25. novembra - Dana državnosti BiH. Osamnaest ambasadora i konzula srpske nacionalnosti odgovorilo je ministrici da neće ni na koji način obilježavati prvi mart, kao što nisu radili ni oni ni njihovi prethodnici svih ovih godina. Napisali su da oni taj dan ne smatraju svojim praznikom nego uvodom u rat koji je mjesec dana kasnije uslijedio. Najavili su ambasadori koje je sve do jednog imenovao srpski član Predsjedništva Milorad Dodik da će sa pritiscima ministrice Turković upoznati vlasti zemalja domaćina.

Sve je, dakle, završilo kako je bilo očekivano i kako je već postalo ustaljena praksa i u zemlji i u njenim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u inozemstvu. Zašto to radi ministrica Turković, zbog čega od ambasadora nad kojima nema nikakve ingerencije jer ih nije postavljala, traži nešto za šta svako, pa i ona, zna da oni to neće niti mogu ispuniti. Zbog čega se i na ovaj način podižu tenzije i prudubljuju ionako duboki sukobi, nepovjerenje i podjele ne samo unutar diplomatske mreže, nego i unutar zemlje. Sve su prilike da Bisera Turković od srpskih ambasadora traži nemoguće iz vlastitih političkih razloga i interesa vlastite stranke. Namjera je da se ovakvim revijalnim patriotizmom, odnosno populizmom koji računa na iskrene emocije koje građani imaju prema Prvom martu osiguraju politički poeni, bez obzira na posljedice. To je ujedno  i svrha i smisao aktuelne skandalozne turneje lidera Stranke demokratske akcije koji posljednjih dana kruži po skandinavskim zemljama i mobilizira bošnjačku dijasporu da izađe na predstojeće izbore i glasaju naravno za Bakira Izetbegovića i njegovu dubinski korumpiranu i samoj BiH osramoćenu stranku.

Bosna i Hercegovina pored toga što nema zakon o praznicima, nema ni zakon o vanjskim poslovima. To bi trebali biti strateški, državotvorni prioriteti Bisere Turković i njene stranke, a ne populističko raspirivanje patriotizma koje ništa dobrog ne može donijeti, ali može lošeg, destruktivnog, svađalačkog. Ministrica Turković tokom cijelog svog mandata radi na nesistemskom, profesionalnom jačanju i ustrojavanju svog ministarstva nego na izgradnji vlastite pozicije u stranci. Ta je pozicija, pokazali su to svi dosadašnji izbori u SDA samo malo bolja i po nju povoljnija od ugleda i autoriteta kojeg ima među onim ambasadorima koji su joj ovih dana pisali.

SRIJEDA, 23. FEBRUAR

Igor Stojanović, zastupnik SDP-a u Skupštini Kantona Sarajevo, zatražio je od kantonalne Vlade da izdvoji dva miliona maraka iz budžeta kako bi se pomoglo Košarkaškom klubu Bosna Royal. Za neupućene, Bosna Royal je nasljednik nekada slavnog košarkaškog kluba Bosna koji je bio prvak Evrope i Jugoslavije. Stojanović traži golemih dva miliona kako bi se povratila tradicija i ugled ovog kluba i općenito sporta u Kanotnu Sarajevo. Njegovo obrazloženje je bizarno i politikantsko. Kaže da bi to bio adekvatan odgovor Miloradu Dodiku koji vodi Igokeu, godinama najuspješniji košarkaški klub u BiH. „Inicijativu podnosim na osnovu sramote koju Sarajevo trpi a to je da jedan klub iz mjesta manjeg od 7 hiljada stanovnika trenutno predstavlja BiH sa zastavom RS“, kazao je Stojanović. On je pozvao Vladu i Skupštinu kantona da „vratimo u život evropskog prvaka na pravi način“.

Igor Stojanović spada u razboritije i pristojnije SDP-ovce i ovaj njegov zahtjev se može objasniti samo kao čin bolećivosti i bliskosti sa aktuelnim političkim gospodarima Kantona Sarajevo. Riječ je ekipi okupljenoj oko Naroda i pravde, čiji je predsjednik Elmedin Konaković, kao bivši košarkaš, bio dugo najutjecajniji član rukovodstva „Bosne“ u vrijeme njenog sportskog i financijskog sloma. Veze sa „Bosnom“, ne samo emotivne i sportske, već i menadžerske imao je i aktuelni ministar kulture i sporta Samir Avdić, kao i još neki ljudi iz vlasti poput kantonalnog direktora Agencije za privatizaciju.

Brojni su razlozi zbog kojih se „Bosna“ nalazi tamo gdje je sada, na margini košarkaških događaja, siromašna, bez rezultata i perspektive. Za neke od tih razloga direktni ili indirektni krivci su ljudi koji se danas nalaze na čelnim funkcijama u Kantonu. Mnogi od njih su se obogatili radeći sa „Bosnom“, kupujući igrače, trošeći i prisvajajući budžetska i druga sponzorska sredstva koja su u znatnim količinama stizala u klub. (Konaković je hladno i pošteno priznao da je uredno uzimao za sebe procenat od tog doniranog novca; po toj logici bi i Stojanović mogao hajrovati štogod para kao inicijator dodjeljivanja novca iz budžeta „Bosni Royal“). Sarajevo već nekoliko godina ima košarkaški klub, „Spars“ koji je u privatnom vlasništvu i koji ostvaruju solidne rezultate u regionalnim takmičenjima, stvara mlade igrače, koji nastupaju u ozbiljnim regionalnim i evropskim klubovima. „Bosna“ je vođena trgovačkom logikom svojih šefova umjesto stvaranja omladinske baze, proizvodnje mladih talenata, orijentirala na trgovinu, sumnjivo menadžersko mešetarenje u kojem su se njeni čelnici vrlo dobro snalazili i profitirali.

Pozivanje na Milorada Dodika i njegovu „Igokeu“ je promašeno, degutantno i kvarno. Samom Dodiku i njegovoj vlasti je također pred nosom crkao jedan evropski prvak, rukometni klub „Borac“, kojem nije posvećena ni mrvica pažnje kakvu uživa skupi i u osnovi seljačko-inadžijski projekat „Igokee“. Nema gluposti, političke, poslovne, pa sad vidimo i sportske koju radi Milorad Dodik, a koja ne impresionira sarajevsko-patriotsku političku klasu. Ona se, tobože, braneći državu od Dodika, idenitificira sa njegovim metodima i ciljevima i oponaša ga u svim elementima, od nacionalizma do zloupotrebe budžetskih sredstava za privatne projekte. Dodikovo tvrdoglavo, secesionističko odbijanje sudjelovanja u zajedničkim projektima, iskoristila je nedavno također dominantna postava u Kantonu Sarajevo (Konaković i njegovi ministri) da supstituirajući državu organiziraju prisustvo BiH na sajmu Expo u Dubaiju, koji je po svemu bio paravan za mutno trošenje miliona maraka. 

Kantonu Sarajevo treba ozdravljenje zapuštenog i uništenog sporta, a nikako ne mamuzanje mrtvog konja kakav je, na žalost, KK Bosna. Bosna je bila prvak Evrope kada su sve druge stvari u Sarajevu, ekonomiji, kulturi, infrastrukturi pa i u sportu bile dovedene na svoje mjesto. KK Bosna. kao i drugi veliki sportski kolektivi, građena je odozdo, iz baze, politika se uključila tek kada je košarkaški sport trebao biti podignut na višu razinu. Danas bi Bosnu da grade odozgo, sa vrha vlasti dok je sportska baza u školama, među djecom, uništena, komercijalizirana, nestručno vođena. Da, postoji još jedna bitna civilizacijska a ne samo sportska razlika današnjeg u odnosu na onaj zlatni period košarke u BiH: sportski pedagozi i stručnjaci, bivši igrači tada su vodili sport, a ne politiku, privredu, kulturu i tercijarne djelatnosti poput kafana i kladionica.

ČETVRTAK, 24. FEBRUAR

Dakle, počelo je. Rusija je, baš kako su to posljednjih dana alarmantno upozoravali izvori iz SAD-a i NATO-a, otpočela napad na Ukrajinu iz skoro svih pravaca, sa istoka, juga i sjevera. Napadi se izvode sa kopna, mora i zraka, radi se o totalnom ratu, odnosno agresiji, a ne ograničenom napadu na istočne dijelove Ukrajine, kako se nedjeljama pretpostavljalo. Izvori iz Kremlja, političari i mediji, a pridružili su im se i simpatizeri i kibiceri iz našeg susjedstva, godinama su najavljivali vojni napad Ukrajine koja će, tvrdilo se jednostrano pokušati vratiti pod svoju kontrolu dvije secesionističke pokrajine, Donjeck i Lugansk. Na ovaj korak, tvrdilo se iz „kremaljskog proročanstva“, Ukrajina se priprema punih osam godina, od proljeća 2014. godine. Dakle, sve do danas se nisu stekli uvjeti za ukrajinski vojni udar: sačekali su mudri Ukrajinci da se na njihovim granicama sa Rusijom i Bjelorusijom nakrca stotine hiljada ruskih vojnika, da Rusi dovuku najsuvremeniju opremu i naoružanje i tek kad se mrski ruski neprijatelj rasporedio u bojev poredak, tek je tad Volodimir Zelenjski naredio svojoj vojsci da krene u odlučni napad.

Poznata je ta vojna strategija iz rata u BiH, i očito su je Ukrajinci prepisali. I ovdje se, kao što je poznato iz osnova propagande, godinama i decenijama pripremao sveopći napad na Srbe, posebno u Sarajevu, ali se sa početkom agresije oklijevalo sve dok se hiljade artiljerskih oružja nije postrojilo iznad glavnog grada BiH.

Ono što je očito iz prvih nekoliko sati rata u Ukrajini jeste da smo svi pomalo, neko više neko manje, povjerovali u ruske tvrdnje o strašnoj premoćnoj ukrajinskoj vojsci koja samo čeka pogodan momenat da krene u krvoločni, osvajački rat protiv Rusije. Vojna moć Ukrajine, pokazalo se to u prvim satima okršaja, u ratu protiv Rusije jednaka je snazi i mogućnostima onog autića na ulicama Kijeva da naškodi oklopnoj tenkovskoj grdosiji koja ju je ko od šale pretvorila u staro gvožđe.

Malo je šta jasno šta slijedi nakon ovako temeljitog i sveobuhvatnog čina agresije kakav je poduzela Putinova Rusija. Je li konačna namjera smjena aktuelnog rukovodstva Ukrajine nakon čega bi bila instalirana marionetska vlada? Želi li se na kraju balade Ukrajinu pretvoriti u rusklu guberniju? Ako bi Ukrajina to postala, apsurd takve nove realnosti bio bi što bi u tom slučaju Rusija samu sebe dovela na granice NATO saveza sa Poljskom, Mađarskom, Slovačkom...

PETAK, 25. FEBRUAR

Milorad Dodik je odbio osuditi agresiju Rusije na Ukrajinu, što nije iznenađenje, Željko Komšić i Šefik Džaferović su to, uradili, što takođe ne treba iznenađivati. Nije čak nikoga iznenadio ni način na koji je Dragan Čović izrazio svoj stav prema događaju koji je zaprepastio cijeli svijet. Njegova reakcija na uništavanje jedne suverene države i njenog naroda od njenog nadmoćnog susjeda, bila je na razini kojom je, vjerojatno, Čović dočekao rušenje Starog mosta u Mostaru. Tada nije reagirao, a bolje bi bilo da nije ni najnovijim povodom u slučaju Ukrajine. Cinik bi rekao da je Čović ljubomoran i da prigušeno pati što je Rusija danas prisutnija u Ukrajini nego u Bosni i Hercegovini, za šta se ne tako davno zalagao tokom posjete Moskvi.

Čović je, ne precizirajući kome se obraća, „pozvao na hitan prekid vatre, na solidarnost i dijalog“. Da je Čović član aktuelne postave Predsjedništva BiH, a ne samo lider HDZ-a, BiH bi se sa dva člana državnog vodstva svrstala u one okužene zemlje, takozvanu „osovinu zla“ (Srbija, Bjelorusija, Brazil), čije rukovodstvo ima razumijevanje za agresiju Rusije na Ukrajinu. 

Nakon što je njegovo blaženo mirotvorstvo naišlo na smijeh i podsmijeh široke javnosti, pa vjerovatno i dobio ozbiljne kritike svojih zagrebačkih pokrovitelja danas je Čović aktivirao svoj priručni Hrvatski narodni sabor da popravi prvobitni loš dojam kojeg je ostavio. Za razliku od Čovića HNS je „podržao stajalište Evropske unije i pridružio se osudi agresije i invazije Rusije na Ukrajinu“.

Hrvatski narodni sabor je naravno, fikcija, to je pseudonarodno i parademokratsko tijelo, otužna fasada nad dogmatskim jednoumljem HDZ-a predvođenog vječnim Čovićem. HNS je bez Čovića, recimo, kao Bijelo Dugme bez Gorana Bregovića, nula, ništica.

Lucidno je mostarski književnik Marko Tomaš ovih dana ironizirao medijsku paniku nastalu nakon prošlonedjeljnog zasjedanja HNS-a i zaključaka na njemu usvojenim. Tomaš konstatira da je HNS u institucionalnom, formalno-pravnom smislu tek obična udruga građana, pa se pita „zašto je u BiH toliko bitno što je tamo neka udruga zaključila“.

„Odluke ovog sabora obvezujuće su koliko i zaključci građanskih plenuma iz 2004. ili sesija famoznog Kruga 99“, zaključuje književnik Tomaš.

Prema njegovom (ispravnom) zaključku značaj koji se u medijima daje djelovanju HNS-a, neproporcionalan je institucionalnoj pozicioniranost te „udruge građana. „Ovo što se u BiH događa nije ništa drugo do zločin protiv života, a medije se može smatrati saučesnicima u tom zločinu“, napisao je Marko Tomaš na portalu „Žurnal“.  

SUBOTA, 26. FEBRUAR

Mustafa Cerić, višedecenijski poglavar Islamske zajednice u BiH, obratio se otvorenim pismom čečenskom lideru Ramzanu Kadirovu, povodom njegove najave da će uputiti više hiljada boraca da pomognu Rusima u agresiji na Ukrajinu.

Koliko je poznato iz dosadašnjih njihovih susreta i kontakata, a i ton pisma je na tom tragu, Mustafa Cerić i Kadirov su u relativno dobrim odnosima, viđali su se, razgovarali, družili, ponešto i oposlili, pa nije jasno zašto bivši reisul-ulema svojom intimnom prepiskom sa čečenskim jaranom opterećuje javnost. Zašto je nije uputio Kadirovu privatno?!

Cerić u pismo pomalo rezignirano piše kako je mislio da će bošnjačko-muslimanski narod imati u Kadirovu i Čečenima “siguran štit od nastavka antibosanske zločinačke srpske politike koju Vladimir Putin jednostrano podržava u Bosni i Hercegovini“.

Na osnovu čega je građanin Cerić mislio i vjerovao da će Kadirovu on i Bošnjaci biti draži nego Putin i Rusi, ne možemo čak ni pretpostavljati. To uopće ništa ne govori o Kadirovu, nego svjedoči o ozbiljnosti i sustavnosti misli i spoznaje Mustafe Cerića i njegovom razumijevanju svijeta u kojem živi.

Čini, se, međutim, da se ovim otvorenim pismom Mustafa Cerić čupa iz živog blata u koje je ograjisao prije samo četiri mjeseca kada je boravio u Groznom na ko zna kojoj po redu inauguraciji islamističkog diktatora Kadirova. Oduševljen dočekom, te viđenim sveopćim prosperitetom i rahatlukom, Cerić je održao jedan podmukao, antievropski i antizapadnjački vaz, kakvoga se ni najveći euroskeptici i antizapadnjački huškači ne bi postidjeli.

„Moskva je integrirala Čečeniju, dok Brisel to nije uradio, i svi su izgledi da Brisel ne želi integrirati Bosnu u EU“, kazao je tada Cerić čeznutljivo žaleći što Bošnjaci nemaju svoga Putina, kao što ga imaju braća Čečeni. Nije tokom boravka u Čečeniji, gdje je očito dočekan uz sve počasti i gdje je srećom putovao u svoje ime, smetalo Ceriću što je Kadirov i tokom 2014. godine slao svoje islamisitičke odrede da pomognu u okupaciji dijelova Ukrajine. Putinovoj vojnoj doktrini čečenski islamistički eskadroni koriste u iste svrhe u koje je Hitlerovom Trećem rajhu poslužila „Handžar-divizija“ čije ideologe slavi bošnjačka vjerska, politička, vjerska i medijska elita. Jedan režimski šopan i timaren novinar, džamijski žigolo, ovih je dana napisao da „Handžar-divizija“ nikada ni nad kim nikakav zločin nije počinila tokom Drugog svjetskog rata.

Mustafa Cerić je pune dvije decenije bio jedan od najistaknutijih predstavnika tog panislamističkog klana kojem rubno pripada i Ramzan Kadirov. Šteta koju je u tokom godina Cerić nanio Bosni i Hercegovini, pored ostalog i nekritičkim šurovanjem sa tadašnjim čečenskim liderom Džoharom Dudajevom, bila je velika i nenadokadiva, jer je borbu za slobodu u BiH legitimirala kao vjerski i građanski rat. Nema islamističkog desperadosa, avanturiste, satrapa, diktatora.. kojeg Cerić i njegova sekta nisu udjenuli u bosanskohercegovačke belaje. Iako skoro deceniju nije na čelu islamske zajednice Mustafa Cerić, očito je, još ima ozbiljnog štetočinskog potencijala. 

NEDJELJA, 27. FEBRUAR

Ruska agresija na Ukrajinu ima i sve elemente globalnog medijskog rata. Javnost širom planete ima priliku pratiti sukobe u realnom vremenu, svaki kutak zemlje i svaki, pa i najsitniji događaj pokriveni su televizijskim i kamerama i mobitelima, informacije i slike se prenose brzo, precizno i vjerodostojno što gledatelju ne ostavlja dilemu o karakteru rata i svakom njegovom elementu. Sve što je vezano za rat dostupno je, od rušilačkih napada ruske vojske, herojskog otpora branitelja, drame koju proživljavaju milioni civila koji u nepreglednim kolonama napuštaju zemlju i odlaze u izbjeglištvo.

Iako su Putinove pripreme za rat bile dugotrajne, temeljite i sveobuhvatne, uključivale razne oblike hibridno-propagandnog djelovanja, mobilizirale farme trolova, visokosofisticiranu mašineriju za proizvodnju lažnih vijesti, medijskih dimnih zavjesa, sve govori da Ukrajina i njeno vođstvo barem u ovoj fazi rata uživaju simpatije i naklonost najvećeg dijela čovječanstva. Nije jedini  razlog tome što su, srećom, još uvijek emocije ljudi pretežno na strani žrtve. U ratu nije dovoljno biti u pravu, neophodno se potruditi i svoju istinu prezentirati i učiniti dostupnom na medijski najefikasniji i naprijemčiviji način.

U ovakvim događajima veliku ulogu i gotovo presudan značaj imaju ličnosti koje simboliziraju i prezentiraju dvije zaraćene strane i njihov način korištenja medija. Svojevremeno su teoretičari medija tvrdili da Adolf Hitler ne bi bio moguć u eri televizije koja je svijet nakon njegove smrti i poraza pretvorila u globalno selo. Njegov medij ili što se reklo idealan format je bio radio, ljudi su putem radioaparata slušali njegov histerični glas i nisu imali predstavu kakva karikaturalna fizionomija sve to izgovara. Da su milioni ljudi u Njemačkoj i širom svijeta mogli vidjeti, vizualizirati Hitlera, njegovo unezvijereno lice, gestikulacije luđaka, ne bi mu vjeroval, niti ga u toj mjeri slijepo slijedili, tvrdili su teoretičari medija. Slična ocjena vrijedila je i za italijanskog Duchea Benita Musolinija, također jednu kreaturu, neuglednog, gotovo farsičnog lika. I jedan i drugi na televizijskim ekranima više su ličili na grotesknog Charlie Chaplina iz filma „Veliki dikator“, nego na ozbiljne državnike i vojskovođe.

Ruski lider Vladimir Putin nije televizičan diktator, odnosno jeste na pogrešan način. Njegov ledeno-hladni cinizam, proračunato nepomično prijeteće lice iza kojeg ne stoje emocije, izazivaju odbojnost, strah i otpor i bez da izgovori ijednu riječ.

S druge strane je ukrajinski predsjednik Volodomir Zelenski, koji djeluje kao prostodušni mladić iz komšiluka kojeg je surova ironija istorije smjestila na mjesto predsjednika države. Zelenski je profesionalni, uspješan glumac, ali ono što vrhunske glumce izdvaja od ambicioznih amatera jeste što gledajući ih nemate osjećaj da oni glume. Zelenski često, vješto i u pravo vrijeme koristi sve raspoložive medijske alate, pojavljuje se pred kamerama često i svrsishodno, vješto barata društvenim mrežama. Jedan britanski autor tvrdi da ukrajinski predsjednik svoj rat vodi mobitelom, zove strane državnike, upozorava, moli, kumi i preklinje i čini to toliko uvjerljivo, dojmljivo i uzbudljivo da njegova riječ i hladna srca svjetske birokracije otvara. Rječnik mu je odmjeren, sveden na najneophodnije poruke, i što se čini najvažnijim u kritičnim trenucima ne pokazuje ni najsitnije znakove panike, rezigniranosti i malodušnosti. Ne žali se, ne jadikuje, ne moli, samo poziva na solidarnost i podsjeća na obaveze očuvanja mira i sprečavanja zločina. Zelenski djeluje motivirajuće na sunarodnjake i kao vjerodostojan i respektabilan partner prijateljima Ukrajine.

Vladimir Putin je profesionalni, proračunati, nemilosrdni imperijalni dikatator, Volodimir Zelenski je mali, skromni, ljupki običan čovjek iz kojeg je rat i napad na njegovu zemlju izvukao najbolje i najvrednije kvalitete kojih ni on sam vjerojatno nije bio svjestan sve donedavno. Jedan italijanski književnik svojevremeno blizak Dučeovom militarizmu govorio je da rat ljude ne pravi ni boljim ni lošijim, on samo precizno pokazuje kakvu su oni u suštini.   

(Emitirano na TV OBN u ponedjeljak, 28. veljače)