Piše: Đuro KOZAR

Moj drug, nekadašnji borac Armije BiH, Zijad Hasanagić na pitanje o Danu neovisnosti odgovara: “Nije ovo Bosna i Hercegovina za koju sam se četiri godine borio, ali je volim takvu kakva je i opet bih se borio za nju”. Ovo mišljenje vjerujem da bi, bez obzira na to koliko imaju gorčine zbog aktualne političke situacije, potpisali mnogi njegovi suborci, među kojima i oni koji još nisu riješili svoj egzistencijalni status. Te sada već ratne veterane, po svemu sudeći, još nije napustio bosanskohercegovački patriotizam koji ih je nosio kad su se u proljeće 1992. odlučili da se s malo oružja i opreme odupru vanjskoj i unutarnjoj agresiji i pokazali da nema bezizlazne situacije.

VOJNIČKI PEČAT NA BH. DRŽAVNOST

Bili su svjesni da njihovo referendumsko opredjeljenje za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive - treba potvrditi u odbrambeno-oslobodilačkoj borbi i po cijenu života. Potvrdili su i udarili vojnički pečat na bh. državnost.

Dvadeset deveti veljače i 1. ožujak 1992. povijesni su datumi za BiH, jer se moralo odlučiti na odvajanje od SFRJ i opredijeliti se za svoj samostalni put, vratiti stoljetnu državnost potvrđenu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 25. studenog i potom, koji dan kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine. Referendum o neovisnosti uspio je budući da je glasalo 2.073.568 birača i to muslimana, Hrvata i Srba, premda je Srpska demokratska stranka pozvala Srbe na bojkot referenduma i sprečavanje njegovog održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. I pored toga, izlaznost je bila 63,7 posto, a 99,7 posto glasača se izjasnilo za neovisnost, čime je ispunjen uvjet Arbitražne komisije u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatije kao Badinterova komisija, prema svom predsjedniku, francuskom pravniku Robertu Badinteru. Stav komisije je bio da republike, neposrednim izjašnjavanjem svojih građana, odluče o svojoj samostalnosti i neovisnosti nakon raspada SFRJ. Komisija je odbacila tvrdnje Savezne Republike Jugoslavije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike.

Odluka o neovisnosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine donesena prije 30 godina ima izuzetnu važnost, budući da se BiH tada našla u veoma delikatnoj situaciji. S jedne strane bila je suočena s ponudama velikosrpskog režima da ostane u nekoj skraćenoj Jugoslaviji koju bi činile Srbija, Crna Gora, tzv. kninska Krajina i zapadna Slavonija, a s druge, otvorenim prijetnjama koje je za skupštinskom govornicom izgovorio tadašnji predsjednik SDS-a, a današnji zatvorenik Radovan Karadžić, da će put neovisnosti biti “put stradanja i nestanka i BiH i muslimanskog naroda”.

Cjelokupan proces raspada bivše Jugoslavije u režiji velikosrpskog režima rezultirao je i neprincipijelnim dogovorom bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića u Karađorđevu da BiH ne može ostati u svojim granicama i da je treba podijeliti. Umjesto podaničkog odnosa prema Miloševićevom režimu, poslanici Skupštine RBiH opredijelili su se za logičan, patriotski i jedini ispravan put, da zatraže od građana da se putem referenduma izjasne da li žele živjeti u neovisnoj BiH. Na temelju volje građana izražene na referendumu svijet je priznao BiH.

BILO JE, IMA, I BIT ĆE JE

Od tog 1. ožujka 1992. Bosna i Hercegovina svoj put nastavlja kao neovisna, suverena i demokratska država, ono što je potvrđeno diplomatskim putem, trebalo je odbraniti i na frontu, budući da se srpski agresor tada nije želio pomiriti s odlukama desetina država koje su nedvojbeno podržale neovisnost BiH. Tokom agresije nekoliko puta je dovedeno u pitanje postojanje Republike BiH, koja je, prema mišljenju stanovitih stranih faktora, trebala biti unija triju republika sa pravom osamostaljenja, što su zvanični politički predstavnici naše države odbili. Čak ni u najtežoj ratnoj 1993. godini Alija Izetbegović, Stjepan Kljuić, Haris Silajdžić, Mirko Pejanović, Nijaz Duraković, Miro Lazović i drugi nisu prihvatali podjele držeći se onoga za što su se građani na referendumu izjasnili.

Oni politički faktori koji su bojkotirali referendum nisu se mirili s ovakvim uređenjem BiH nastojeći da ono što nisu uspjeli u ratu, postignu u miru, razvlašćivanjem države i secesijom, ali bi morali shvatiti da u tome neće uspjeti i da je Bosne i Hercegovine bilo, da je ima i da će je biti.

(Oslobođenje)