Piše: HRVOJE KLASIĆ

Osim u zajedništvu u davanju podrške Ukrajini velika većina europskih i svjetskih zemalja ujedinjena je i u stavu da Rusiju zbog agresije treba i primjereno kazniti. Hoće li i u kojoj mjeri političke, ekonomske, financijske, sportske, kulturne i ine sankcije uroditi plodom ostaje za vidjeti u danima, mjesecima pa i godinama koje su pred nama. I dok svi razmišljaju o posljedicama koje će aktualna situacija ostaviti na Ukrajinu i Rusiju postoji još jedna država čija budućnost itekako ovisi o onome što se upravo događa na sjeveru Europe. Riječ je o Srbiji.

Ova, po mnogočemu Rusija Balkana, već duže vrijeme luta vanjskopolitičkim bespućima. Odnosi s Rusima u javnosti se predstavljaju kao neraskidivo prijateljstvo, iako to ekonomski, ali ni politički odnosi u praksi baš i ne pokazuju. S druge strane, Srbija službeno teži ulasku u Europsku uniju iako političke elite kao i dobar dio javnosti u principu preziru vrijednosti koje bi ih tamo dočekale. Ali naravno, ne preziru financijsku pomoć koja iz Bruxellesa u Beograd dolazi u neusporedivo većim iznosima od pomoći koja (ne)dolazi iz Moskve.

Dva Vučićeva stolca

Međutim, to sjedenje na dva stolca koje se proteklih godina toleriralo sada bi za Srbiju moglo postati prevelik teret s obzirom na činjenicu da se ona ovih dana kao jedna od rijetkih zemalja (uz Sjevernu Koreju i Kinu) svrstala na stranu agresora i odbila sudjelovati u sankcijama agresoru. I ne samo to, Srbija se po pitanju ukrajinske krize gotovo ni u čemu ne slaže sa stavovima međunarodne zajednice (EU) čijom članicom "želi" postati.

Najgledaniji i najčitaniji srpski mediji svakodnevno, a uglavnom na temelju teorija zavjera, poluinformacija i dezinformacija, objavljuju prorusku, antiukrajinsku, ali i antizapadnu propagandu. U tome im svestranu podršku pružaju srpski političari na vlasti i brojni intelektualci. Nažalost, svakoga tko prati situaciju u toj zemlji takav pristup nimalo ne čudi. Jer po svemu sudeći, a na žalost mojih tamošnjih prijatelja i kolega, Srbiji je odavno Rusija veći uzor nego Europska unija. Što je vidljivo u svakom segmentu i na svakoj razini funkcioniranja društva. Evo samo nekoliko primjera koji to pokazuju.

Ruski i srpski 'svet'

Predsjednik države je autoritarni vladar s diktatorskim sklonostima. Političari su moćnici i vlastodršci, a ne narodni predstavnici i državni službenici. Višestranačje i demokracija postoje u teoriji, ali ne i praksi. Mediji su pod kontrolom i u službi režima. Pravna država ne funkcionira, barem ne za političare na vlasti i njima bliske pojedince. Desničarske ekstremističke skupine služe kao režimska paravojska.

Za razliku od raskošnog lifestylea bogatih biznismena životni standard većine stanovništva vrlo je nizak. Postoji još jedan aspekt koji ukazuje na sličnosti između Rusije i Srbije. I jedna i druga država vole naglašavati svoju ulogu u procesima stvaranja većih državnih zajednica, ali je njihov pijemontizam u oba slučaja (SSSR i Jugoslavija) vrlo brzo prerastao u hegemonizam.

Državni projekti okupljanja svih Rusa odnosno Srba u jednoj državi, ili novim prilikama prilagođeni koncepti stvaranja ruskog odnosno srpskog svijeta, pokazivali su se u prošlosti, a pokazuju se i danas, pogubnima kako za susjedne narode, tako i za same Ruse/Srbe. Najtragičnija u svemu je činjenica što sve navedeno (pre)velik dio srpskog društva uopće ne vidi kao problem. Jer problemi su uvijek negdje drugdje i isključivo u nekom drugom.

Posljedice ovih odluka tek slijede

Znam da može izgledati licemjerno kada netko iz Hrvatske kritizira društveno – političke prilike u Srbiji. Ali ne bi trebalo tako izgledati iz pera onoga tko redovito ukazuje na brojne probleme s kojima se suočava hrvatsko društvo. Odgovarajući jednom prilikom na pitanje o usporedbi Hrvatske i Srbije rekao sam sljedeće. Kad pogledam prema Danskoj vidim koliko još zaostajemo, ali kada pogledam prema Srbiji vidim koliko smo napredovali. I doista je tako. U posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj se ne zna tko će pobijediti na izborima.

Niti jedan političar, uključujući predsjednika vlade i sve ministre, nije nedodirljiv i imun od kaznenih progona. Predsjednika Hrvatske, iako dijeli gotovo iste ustavne ovlasti s kolegom u Srbiji, nitko se ne boji i nitko mu se ne dodvorava, a ponajmanje novinari. Mediji su vjerojatno i najvažniji korektiv vlasti, ne tolerirajući pritom loše poteze i pogreške opozicije.

Osim toga, intelektualci koji jasno i nedvosmisleno osuđuju hrvatski nacionalizam, pljačku provedenu od hrvatskih domoljuba, hrvatsko ugrožavanje tuđeg teritorijalnog integriteta (npr. BiH) ili zločine počinjene od strane pripadnika hrvatskog naroda, imaju slobodan pristup svim najgledanijim i najčitanijim medijima. Naposljetku, Iako po mom mišljenju još uvijek nepotrebno luta kada je u pitanju suočavanje s prošlošću, u hrvatskom društvu bez obzira na ideološke prijepore ne postoje dvojbe po pitanju vanjskopolitičkih, a samim time i civilizacijskih prioriteta u budućnosti.

Što se za Srbiju ne bi moglo reći. Na pogrešan se način suočava s prošlošću, na pogrešan način to čini i kada je u pitanju budućnost. Posljedice pogrešnih odluka u prošlosti njezini građani već duže osjećaju. Bojim se da će posljedice najnovijih odluka osjećati brojne generacije koje tek dolaze.

(Prenosimo s portala Net.hr)