Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 28. VELJAČA

Prvi dan ove sedmice započinje jednom dobrom i jednom lošom viješću. Dobra je vijest da rat u Ukrajini još uvijek traje, a loša vijest je da agresija na Ukrajinu još uvijek nije prestala? Zašto je činjenica da strašni rat traje dobra vijest? Zato jer svjedoči da je prvobitni plan imperijalnog režima Vladimira Putina bio da cijeli posao sa Ukrajinom obavi brzopotezno, 'blickrigom' ne dužem od dva-tri dana. Pojedini nezavisni izvori iz Rusije otkrivaju da su nekoliko sati nakon početka invazije objavljene, pa nedugo kasnije povučene, unaprijed pripremljene vijesti o vojnoj pobjedi Rusije i predaji vladajućih struktura u okupiranoj zemlji.

Putin je precijenio sebe i potcijenio smjelost i odlučnost Ukrajine, reći će kasnije njegov filmski biograf, američki filmski Oskarovac Oliver Stone. Proteklo je pet dana, a kraj rata se uopće ne nazire. Loše, odnosno grozno je to što je do rata uopće došlo i što je stradanje ljudi i razaranje gradova tako svirepo i hladnokrvno.

Tijekom pet ratnih dana raspršili su se svi navodni argumenti i povodi koje je Vladimir Putin koristio uoči početka agresije na Ukrajinu.

Nisu postojali nikakvi planovi Kijeva da vojno intervenira u dvije okupirane navodno, narodne republike.

Nije postojao ni kratkoročan ni dugoročan plan za uključenje Ukrajine u NATO savez.

Nije postojala ni trunka mogućnosti za skori ulazak Ukrajine u Evropsku uniju.

Nije bilo nikavih naznaka da u Ukrajini raste nacističko raspoloženje više nego u bilo kojoj evropskoj državi. Konačno, riječ je o jedinoj zemlji, osim Izraela, čiji su predsjednik i premijer Jevreji.

U Ukrajini je bilo nacista, otprilike samo nešto malo više nego što je u Iraku bilo pogona za pravljenje nuklearne bombe kada su tu državu napala savezničke invazione snage 2003. Dakle, sve od reda su korištene propagandističke floskule, laži, da bi se prikrilo pokretački je mehanizam i dinamika rukovođen surovim agresijom usmjerenoj na poništenje suvereniteta jedne države.

PUTIN I STONE (Foto: Agencije)

Neki slučaj je htio da se baš ovih dana otkloni još jedna velika, propagandistička misitifikacija koja se dulje od tri decenije koristila da bi se “objasnili” razlozi raspada Jugoslavije s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti su razlozi, prema toj matrici glavnih pokretača ratova, bili vanjske, a ne unutrašnje naravi. Jugoslavija je, tobože, razvaljena izvana, a ne iznutra.

Uz Ameriku i Vatikan, treća osovina zla koja je dohakala Jugoslaviji, tvrdilo se, bila je Njemačka koja je ohrabrivala Sloveniju, a poglavito Hrvatsku na otcjepljenje. Dokumenti njemačkih vlasti iz tog doba koji su napokon dostupni tamošnjim medijima pokazuju da Njemačka ne samo da nije pospješivala raspad Jugoslavije, već je podržavala njeno jedinstvo, sve dok je to imalo smisla i dok ratni događaji na terenu nisu pokazali da da je to uzaludno. Ne samo što tadašnji čelnici Njemačke, kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Gensher nisu ohrabrivali Franju Tuđmana na osamostaljenje, nego su i jedan i drugi mjesecima izbjegavali da se sa hrvatskim poglavarem uopće sretnu i razgovaraju. Tuđman je, potvrđuju to obavljeni dokumenti, priman na najnižoj njemačkoj diplomatskoj razini, poluslužbeno, bez diplomatskog i državničkog protokola. Njemački mediji zaključuju iz dokumenata da su čelnici te zemlje u zadnjim danima Jugoslavije više energije i vremena potrošili ubjeđujući Slobodana Miloševića da podrži opstanak reformirane Jugoslavije, nego što su razgovarali sa Tuđmanom i Milanom Kučanom na njenom rasturanju. Jugoslavija se urušila iznutra, stranci, Amerika, Njemačka, Vatikan su to samo, neko prije neko kasnije, mogli konstatirati. Njen raspad je imao izvorište u beogradskom velikosrpskom projektu, prema kojem su se druge republike i narodi odnosili onako kako se danas sve Rusiji susjedne države odnose prema Vladimiru Putinu: sa strahom i pojačanom militarizacijom.

Svi su se ratovi nekada završili i poznato je na koji se način do mira dolazilo. No o uzrocima i povodima dugo se polemiše, svađa i konfrontira. Uzroci ratova u Jugoslaviji i onih koje u svom susjedstvu vodi današnja Rusija dolaze iz iste agresorske, osvajačke, velikodržavne niše.

UTORAK, 1. MART

Ratni događaji iz Ukrajine potpuno su na margine interesa najšire javnosti maknuli sve lokalne dnevno-političke i druge događaje, što ovdašnju političku klasu uglavnom raduje i relaksira. Njihov rad ili nerad nikoga ne zanima, niko ih ne proziva, a i kada to čini, prolazi ugluho, javnost je zaokupljena drugačijim sadržajima i vijestima. Radeći na jednom ovdašnjem portalu, lako uočavam potpuni pad interesa za domaće događaje, u odnosu na ono što se dešava u Ukrajini i na međunarodnim političkim forumima koji se bave tamošnjim događajima. Današnji Dan nezavisnosti BiH nekako se u dijelovima BiH u kojim se obilježava, to radi uz veliku dozu bojažljivog opreza među građanima i rutinskim, pseudopatriotskim, previdivim ritualima političara. Oni su iskoristili zgodan povod i lijep dan za mimohod svojih uglancanih, skupocjenih automobila i papagajske recitacije izlizanih, ispraznih fraza.

I da, praznik nezavisnosti BiH u Sarajevu je obilježen bezobrazno bučnim vatrometom usljed kojeg je zvučna kulisa grada nekoliko minuta podsjećala na napadnute ukrajinske gradove. Ima ona stara pametna narodna poslovica koja poziva na pristojnost i uviđavnost i nalaže da se u kući obješenog čovjeka ne pominje konopac. Iz istih razloga, pijeteta i obzira prema ratnoj sudbini Sarajeva i teroru nad njegovim stanovnicima, bezobrazno je i uvredljivo svako malo organizirati teške vatromete koji nisu ništa drugo nego akustični teror bez smrtnih posljedica. Svadbe najdražih nasljednika, potkožene mladunčadi novokomponovanih bogataša, filmske i druge manifestacije također u vlasništvu takvih ratno-mirnodopskih profitera, rođendani omiljenih nogometnih klubova… sve su to povodi da se nekad duže, nekad kraće Sarajlije brutalno podsjete na najteže trenutke svojih života. Vlast umjesto da takve manifestacije buke i terora spriječi, i sama sudjeluje u tom permanentnom spektaklu neobuzdanog huliganskog derta. Obilaženje mezara najdražeg rahmetlije na Kovačima, kao aritificijelno, nametnuto porodično-stranačko uzgajanje sumnjivog kulta ličnosti, plus mali noćni vatrometi, eto na to se svelo obilježavanje presudnog dana u povijesti ove zemlje.    

ČETVRTAK, 3. MART

Nakon što mu je izvjesni filmski festival u Češkoj oduzeo nagradu koja mu je prije nekoliko godina dodijeljena za doprinos svjetskoj kinematografiji i to zbog koketiranja sa vojnim vrhom Rusije, režiser Emir Kusturica je objasnio prirodu svojih odnosa sa ruskom vojnom vrhuškom. Demantirao je da je imenovan za šefa Pozorišta ruske vojske, kako su to prenijeli brojni mediji. Slavni režiser je rekao da je istina samo to da je sa ruskim ministrom odbrane Sergejem Šojguom već duže vrijeme pregovarao o tome da neke od svojih filmova adaptira u pozorišne i operske predstave u vojnom pozorištu Rusije.

Kusturica se posljednjh godina često hvalio svojim prijateljstvom sa ministrom odbrane Rusije Šojguom, jednim od najvažnijih suradnika ruskog predsjednika Putina.

(Neko bi zlonamjeran posumnjao da Kusturicino initimiziranje sa ruskim vojno-policijskim aparatom seže daleko, možda čak u njegove studentske dane u Pragu koji je bio pod ruskom šapom!). Redovno se režiser i ministar vojni viđaju na raznim svečanostima u Moskvi. Pored toga, njegov muzički orkestar često nastupa sa muzičarima ruske vojske. Kada su ruski vojni medicinari prije dvije godine, na početku pandemije korone, stigli u Srbiju da dezinficiraju tamošnje bolnice i zdravstvene ustanove, obišli su i dezinficirali i Kusturicino poslovno carstvo  na Mećavniku.

I druge benefite Kusturica uspješno izvlači iz svog familijariziranja sa ruskim vojnim i političkim vrhom, odnosno Putinovom kamarilom. Razne umjetničke festivale koje organizira u svom privatnom selu uveliko financiraju ruski energetski oligarsi, Kusturicini autobiografski dokumentarni filmovi ekskluzivno se emitiraju na državnom propagandno-informativnom Sputnjiku.

Ovih dana, dok Vladimir Putin sadistički i barbarski uništava jednu suverenu državu, u prah i pepeo pretvara njene gradove,  insfrastrukturu, progoni milione stanovnika, ruski diktaktor ima samo jedno objašnjenje zašto mu se sve to može: zato što ima atomsku bombu. I to ne jednu, nego hiljade njih. Oni izvan Ukrajine koji bi ga u tome pokušali zaustaviti, poručeno je iz Kremlja, rizikovali bi posljedice kakve do sada nisu vidjeli.

Sedam godina prije svojih civilnih i vojnih prijatelja iz Moskve, atomsku bombu kao sredstvo rješavanja konflikata, za početak samo u BiH i regionu, preporučivao je i prizivao Emir Kusturica. Govoreći na godišnjici osnivanja RS-a u Banjoj Luci 9. januara 2017, Kusturica je konstatirao da se u današnjem svijetu poštuju samo oni narodi i njihova prošlost koji imaju atomsku bombu. “A ja sve češće gledam u nebo i tiho, da me ne čuje niko govorim: O Bože, daj i meni jednu onako malu zgodnu bombicu da je strpam u džep, ne da je bacim nekom, ne daj Bože, nego da se vidi dok viri iz džepa, a ja se pravim lud. Neka je nek stoji, ne jede hleba”. Kasnije je, nakon izrečenih kritika Kusturica objasnio da je mislio na metaforičku, a ne na pravu atomsku bombu

Očito da je režiser Kusturica u prijatelju Sergeju Šojguu i kremaljskim gospodarima rata i mira imao imao vrlo sugestivne i dostojne uzore u procesu izgradnje svoga militarističkog nihilizma i rješavanja geopolitičkih kriza. Jedan ruski genije, pisac Antun Pavlović Čehov je davno postavio zlatno pravilo dramaturgije: da puška koja se pojavi u prvom činu, u trećem mora opaliti. Sada nama i cijelom svijetu  preostaje da se poput Kusturice zagledamo u nebo i zamolimo da njegova mala džepna atomska bomba iz prvog čina u Banjoj Luci u trećem, u Ukrajini, ne postane stvarna i ne eksplodira. Nakon tog armagedona ne bi bilo ni predstava ni filmova i niko se ne bi sjećao Dolly Bell…

PETAK, 4. MART

Kada je na samom početku ruske agresije na Ukrajinu iz koncertnog programa jedne zagrebačke pozorišne kuće otpalo izvođenje nekoliko djela kompozitora Petra Iljiča Čajkovskog, kao čin solidariziranja sa narodom Ukrajne, djelovalo je to kao komičan, provincijalan, ali izoliran čin pseudosolidarnosti. Neki novinski autori su podsjetili da Hrvatska ima bogato iskustvu i dugu tradiciju cenzuriranja nepoželjnih, neprijateljskih kulturno-umjetničkih sadržaja. To je devedesetih godina rezultiralo milionima spaljenih ili na drugi način upokojenih knjiga nepoželjnih autora ili neprikladne tematike. Režimski jezikoslovci, odnosno jezikotvorci, u Hrvatskoj preporučili su medijima da ubuduće ne pišu i izgovaraju imena ukrajinskih gradova po ruskom standardu, nego da koriste ukrajinske inačice. Ta se preporuka vrlo brzo pretočila u novu jezičku normu u medijima i javnosti.

Međutim, taj se vulgarni progon ruskih autora i izvođača nije završio kao izolirani incident u Zagrebu, postao je dio globalne histerične pošasti. Sa svih strana svijetu stižu vijesti o obračun sa mrskom, agresorskom ruskom kulturom kao činom solidarnosti sa Ukrajinom i njenim nesretnim ljudima. U Poljskoj je sa repertoara skinuta čuvena opera Boris Godunov ruskog kompozitora Modesta Petrovića Musorgskog. Otkazana su i gostovanja muzičkih umjetnika iz Rusije. Organizatori u Madridu su otkazali nastup moskovskog Boljšoj teatra. Na nekim talijanskim univerzitetima se otkazaju predavanja posvećena literaturi Dostojevskog. I kako stvari stoje, neće stati na tome. Kao da cijeli svijet preživljava vlastiti obračun sa INFORMBIRO-om kakav je Jugoslavija imala krajem 40-ih godina prošlog stoljeća. Naravno da zbog imperijalističkog divljaštva kojeg je aktivirao  Vladimir Putin i njegov režim, on i njegovi oligarsi, financijeri, logističari zaslužuju svaku vrstu kazne i sankcija. Ako je moguće opravdati izbacivanje ruskih sportista sa svjetskih takmičenja, jer Putin sport koristi i instrumentalizira na neprihvatljiv način, apsolutno je neprihvatljivo kažnjavati umjetnike, žive ili mrtve.

Prije koji dan mi je stigla cirkularna poruka sa pitanjem: “Zna li se kad će Ana Karanjina biti izbačena iz lektire”. U prvi mah je poruka djelovala šaljivo, međutim na dulje staze bi mogla biti vrlo relistična, prijeteći da postane mračna distopija.

Svojevremeno je britanski premijer Winston Churchil kad mu je predloženo smanjenje budžeta za kulturu pitao: “Ako ćemo štedjeti na kulturi, za šta smo onda ratovali”. Na isti način bi se moglo i danas formulirati pitanje: “Kako se čovječanstvo može boriti protiv barbarizma i destrukcije, graditi pravedniji, ljepši, civiliziraniji, duhovniji svijet, ako u tom svijetu neće biti mjesta za Dostojevskog, Čajkovskog, Puškina, Čehova, Tarkovskog, Pasternaka…         

SUBOTA, 5. MART

Sve što se posljednjih dana dešava, što čitam, gledam, htio ne htio prelama se kroz strašne slojeve tragedije koju preživljava Ukrajina i Ukrajinci. Dok gledam reportažu o maloj zajednici naših Ukrajinaca u Prnjavoru, vraćam se knjizi “Moji roditelji” Aleksandra Hemona, još jednog, uslovno rečeno, našeg Ukrajinca sa američkom adresom. Na početku rata Hemonovi su se roditelji, otac porijekom iz Ukrajine i majka Bosanka, iz ratnog Sarajeva sklonili u Prnjavor kod očevih zemljaka računajući da će sve brzo okončati i ponovo vratiti na staro. Kada su se uvjerili da u mirnodopskom Prnjavoru nije ništa bolje ni sigurnije od ratnog Sarajeva, Hemonovi su odselili u Kanadu, gdje i dan-danas žive.

ALEKSANDAR VOLKOV (Foto: Privatni arhiv / SB)

Gledam danas, ponovo, dokumentarni film “250 stepenica” o velikoj generaciji jugoslovenskih košarkaša koji su se pripremali za svjetsko juniorsko prvenstvo 1987. godine. Dok gledam i slušam Divca, Kukoča, Rađu, Đorđevića, Avdića i selektora Svetislava Karija Pešića… preda mnom se nalazi fotografija jednog drugog košarkaša: Ukrajinca Aleksandra Volkova. Tu fotografiju Volkova u ratnoj uniformi i sa oružjem u rukama dobio sam sinoć od jednog njegovog prijatelja - košarkaša sa ovih prostora. Košarkaški as ovih dana brani svoj grad Kijev i državu Ukrajinu. One davne 1987. godine kada su mladi Jugosloveni bili prvaci svijeta u košarci, Volkov je bio jedan od najboljih košarkaša Evrope. Godinu kasnije, 1988. sa Sovjetskim savezom je osvojio olimpijsko zlato u Seulu pobjedom upravo nad jugoslovenskom selekcijom. Naredne godine zajedno sa Draženom Petrovićem, Divcem, Žarkom Paspaljem, Marčuljinosom bio je član prve evropske ekspedicije u američkoj NBA ligi. Igrao je kasnije u Evropi, vratio se u Ukrajinu, angažirao u sportu i u politici. Sada je vojnik koji svojim sportskim prijateljima šalje informacije i fotografije sa fronta. Hoće li se ikada snimiti dokumentarac o velikoj, posljednjoj reprezentaciji SSSR-a, o Sabonisu, Marčuljonisu, Kurtinaitisu, Tihonenku Volkovu. I hoće li najbolji košarkaš u povijesti Ukrajine Aleksandar Volkov, danas vojnik svoje zemlje, tada biti među živima…   

NEDJELJA, 6. MART

U sjajnom i ništa manje potresnom dokumentarcu pod naslovom “Rusija protiv Rusije” kojeg smo mogli pratiti sinoć na jednoj hrvatskoj teleleviziji, navodi se da je tu zemlju od 2008. do ove godine napustilo 1.8 miliona ljudi, po pravilu mladih, obrazovanih i opoziciono politički orjentiranih. Vjerovatno se 2008. uzela kao nulta godina zbog ekonomske krize koja je tada zahvatila svijet, a nije isključeno da je masovno iseljavanje iz Rusije počelo nakon prvog imperijalnog rata te zemlje, protiv Gruzije iz ljeta te godine. Mladi Rusi u neprekinutom stampedu bježe od represije, organiziranog kriminala, gušenja građanskih sloboda i naseljavaju se po cijeloj planeti.

Skoro identičan broj ljudi, preko million i pol, do sada se iselilo iz Ukrajine tokom samo prvih deset dana ruske agresije na tu zemlju. Neke procjene govore da će, nastavi li se rat u Ukrajini odvijati istim intenzitetom, ta brojka vrlo brzo narasti na pet milliona, a najmračnije prognoze operiraju sa strašnih 10 miliona Ukrajinaca koji bi mogli pobjeći pred ratom. Putinov režim to ne uznemiruje, jer ako su mogli mirno promatrati egzodus ljudi iz vlastite zemlje zašto bi imali obzira prema ljudskoj nesreći i patnjama Ukrajinaca.

Televizijske kamere na granicama Ukrajine sa susjednim zemljama - Poljskom, Mađarskom, Rumunjskom svjedoče da granične vlasti na jedan način tretiraju ukrajinske žene i djecu, a na drugačiji, represivniji, ili barem negostoljubiviji, ljude iz afričkih i azijskih zemalja koji su u Ukrajini radili ili studirali. Njih se tretira na isti način na koji se većina država Evropske unije  odnosila prema izbjeglicama sa afro-azijskog prostora minulih godina.

Ivana Dragičević, sjajna hrvatska novinarka i dugogodišnja moja dobra prijateljica, mi je u posljednjoj deceniji pomogla da razumijem težinu i dimenzije izbjegličke drame. Što kroz naše lične susrete i razgovore, što kroz njene emisije, reportaže i naposlijetku izvrsnu njenu knjigu “Nejednaki”, objavljenu prije četiri godine. Ivana Dragičević se sa prvim masovnim valom izbjeglica u Evropi suočila prije deceniju na italijanskom otoku Lampeduzi. Tamo su pohrlile destine hiljada izbjeglica iz Afrike tokom tzv. “Arapskog proljeća”.

IVANA DRAGIČEVIĆ (Foto: Cropix)

Deset godina kasnije, ovih dana dakle, Ivana Dragičević upozorava sa jedne televizije da stravični egzodus iz Ukrajine jeste najveći te vrste u Evropi, ali nije najveći u modernom svijetu. Veći je broj migranata koje su posljednjih godina, a pogotovo nakon povlačenja vojske SAD-a iz Afganistana migrirao u Pakistan. Preko dvadeset miliona migranata, kako ih ona naziva - “ljudi u pokretu”, trenutno živi u Evropi i dijelovima Azije.

“Kroz pola stoljeća u Africi će živjeti preko milijardu stanovnika od čega če ogromnu većinu činiti mlađi od 30 godina”, upozorila je Ivana Dragićevič u svojoj knjizi “ Nejednaki”. Ništa što se posljednjih godina i mjeseci dešava na globalnom planu ne ukazuje da iko ozbiljno vodi računa i poduzima ikakve, a kamoli dalekosežne mjere suočavanja sa izbjegličko-migrantski fenomenom koji je i prije ukrajinske krize promijenio fizionomiju i budućnost moderne planete zemlje..

                                                                                         XXX

I za sami kraj, da cijela emisija ne bi bila u teškim tonovima i slikama iz Ukrajine, telegrafski ćemo se okrenuti na neke od najznačajnijih lokalnih događaja protekle nedjelje.

Iz nadležnog Ministarstva obrazovanja Hrvatske napokon je stigao cjelovit i kredibilan odgovor koji je razriješio misteriju magisterija Sebije Izetebegović kojeg je, kako je tvrdila, stekla tokom rata. Ukratko, postoje dokazi da je doktorica Izetbegović upisala postdiplomski studij, ali nema tragova da ga je završila. Dakle, doktorirala je bez položenog postdiplomskog što nijedan zakon ne priznaje. Ovo otkriće sasvim sigurno neće utjecati na njen profesionalni status direktorice Kliničkog centra. Još samo da joj za tu tešku blamažu ne saznaju kod kuće.                            

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da je njegova vlast nabavila zalihe svih potrebnih prehrambenih artikala, osim mlijeka u prahu. “Mlijeko u prahu danas je tražena roba kao što su bili respiratori”, otkrio je Vučić najavljujući da će mlijeko u prahu tražiti od kineskih prijatelja.. Samo se treba nadati da ga nije čuo Fadil Novalić, i da već nije požurio da angažuje Fikreta Hodžića da krene u nabavku kineskog mlijeka u prahu.

Milorad Dodik napustio je sjednicu Predsjedništva BiH nakon što druga dva člana Željko Komšić i Šefik Džaferović nisu prihvatili njegov prijedlog da BiH bude neutralna prema agresiji Rusije na Ukrajinu. Ako BiH nametne sankcije Rusiji, Dodik bi mogao odgovoriti recipročno prema Ukrajini i odbiti da im vrati ukradenu ikonu.      

(Emitirano na TV OBN, u ponedjeljak 7. marta)