“Od onog trenutka kad je Rusija pokrenula agresiju na Ukrajinu sljedeći vrlo mogući korak ostaje otvaranje  fronta na Zapadnom Balkan gdje bi dodatnom destabilizacijom pokušali da ojačaju svoju pregovaračku poziciju u pripremi izlazne strategije u Ukrajini”,  kaže u razgovoru za “Slobodnu Bosnu” dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu profesor Sead Turčalo. On ističe da je, pored Bosne i Hercegovine, Crna Gora naročito trusno i pogodno područje za rusko djelovanje kroz proruske političke opcije.

Sa profesorom Turčalo smo razgovarali o ruskoj agresiji na Ukrajinu i njenoj refleksiji na prostor Zapadnog Balkana, ciljevima Vladimira Putina, ali i o politici Milorada Dodika.

Rekli ste ranije za medije da je ruski cilj da BiH ostane jedna vrsta crne rupe, zajedno sa Srbijom i eventualno još nekim državama u regiji, izvan bilo kakvih okvira integrativnog okvira unutar evropskog ili transatlanskog svijeta. Dakle, da li je opravdana bojazan da Ukrajina neće biti jedini front koji je Rusija otvorila?

Zapadni Balkan je već duže vrijeme jedna vrsta tog ruskog fronta, pri čemu se taj utjecaj isijava ne samo kroz proruske nevladine organizacije i medijske platforme nego i putem službenih institucija i zvaničnika Srbije i entiteta Republika Srpska te proruske političke partije u Crnoj Gori. Onog trenutka kad je Rusija pokrenula agresiju protiv Ukrajine sljedeći vrlo mogući korak je otvaranje fronta na Zapadnom Balkanu. Prvo kroz podizanje dodatnih tenzija, a onda ovisno o razvoju situacije u Ukrajini i izazivanje incidenata, koji bi trebali da razvuku fokus međunarodne zajednice na liniji istočna - jugoistočna Evropa. Čak je ovo najavljeno okupljanje “Noćnih vukova” koji su filijala ruske paramilitarne organizacije, neka vrsta poruka kako Rusija planira i kroz koje strukture otvarati zapadnobalkanski front. Istovremeno, kroz sadržaj nedavnog telefonskog razgovora Milorada Dodik sa Sergejom Lavrovom  o čemu je izvijestila Ambasada Rusije u Bosni i Hercegovini, dobili smo još jednu potvrdu da iza secesionističkih aktivnosti entitetskih vlasti u RS-u stoji ruski rukopis.

Pošto govorimo o regionalnom kontekstu, treba dodati da je, pored Bosne i Hercegovine, Crna Gora jako trusno i pogodno područje za tu vrstu ruskog djelovanja kroz proruske političke opcije i opcije koje otvoreno njeguju četničku tradiciju. To je prostor i to su grupacije, koje Ruska Federacija koristi kako bi destabilizirala regiju.

Dodik je glavni Putinov "igrač" u regiji. Rekli ste da je postojala neka vrsta dogovora Putina i Dodika preko Ambasade Rusije, s ciljem da se produbi politička kriza u zemlji. Koliko će njegov secesionizam sada dobiti vjetar u leđa?

Dodika, u tom odnosu sa Putinom, više promatram kao marionetu, koja igra po scenarijima i notama koje dolaze iz Moskve ili eventualno iz Srbije. On nije igrač u punom kapacitetu, više je igračka koja u nekom trenutku može otići sa scene. To smo mogli vidjeti i iz saopćenja ambasade Ruske Federacije nakon njegovog razgovora sa Lavrovom.  Ukoliko bi u budućnosti osjetio da se situacija u Ukrajini počinje razvijati u korist Rusije, očekujem da bi počeo intenzivnije da implementira dogovor sa Putinom iz decembra prošle godine. Šta je sadržaj tog dogovora, mogli smo vidjeti iz Dodikovog političkog djelovanja proteklih mjeseci. 

Dodik je pod američkim sankcijama. I Evropski parlament je raspravljao o uvođenju sankcija Dodiku, koliko su one ključne u ovom momentu? Milanović je rekao da je protiv toga.  Kako to komentarišete?

Sankcije koje je Dodik dobio od SAD-a u prvom redu nisu srazmjerne stepenu opasnosti koje on zaista predstavlja i po državu Bosnu i Hercegovinu, i po regionalnu stabilnost. Ističem regionalnu stabilnost jer ukoliko bi došlo do eskalacije konflikta ovdje, to bi imalo domino efekat na ostatak regije. Za stvarni učinak sankcija nužno je da one dođu i od strane Evropske unije. Bilo bi važno, iako to nije neophodno, da se postigne konsenzus unutar EU za uvođenje sankcije. Napominjem da on nije neophodan jer je dovoljna kvalificirana većina za njihovo uvođenje, ali je očigledno da EU pokušava postići puni konsenzus oko toga jer bi u tom slučaju sankcije bile učinkovitije. Evropske sankcije bi tek imale pravi efekt na Dodika i cjelokupnu strukturu koju je on izgradio, a koja podržava njegovu političku partiju, obzirom da je kompletna politička i ekonomska moć u entitetu RS akumulirana oko Dodika. Ono što treba istaći jeste da je znatno kompleksnije u BiH realizirati sankcije nego u nekim drugim državama, jer kakve god sankcione mehanizme da EU uvede one će djelomično pogađati i ostatak BiH. Vrlo je teško ići sa ciljanim sankcijama koje bi isključivo pogađale samo entitetske strukture u Republici Srpskoj. Ono što se svakako može i što je naučena lekcija iz prethodnog djelovanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini jeste da je moguće prekinuti različite finansijske kanale sa povezanim firmama i političkom partijom Milorada Dodika što bi dugoročno urušilo njegov politički kapacitet.

Vidljivo je da se pored Mađarske, jedino još hrvatski predsjednik, Zoran Milanović, otvoreno suprotstavlja njegovom sankcioniranju. On, zajedno sa oba HDZ-a posmatra Dodika kao neku vrstu poluge utjecaja kako bi se dobio izborni zakon po modelu HDZ BiH. Slijedeći logiku da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj, a Milanović – barem kroz svoje izjave – kao neprijatelja vidi sve političke opcije koje zagovaraju jačanje građanske komponente kroz implementaciju presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić – Finci, Pilav, Zornić i Pudarić, on u Dodiku vidi saveznika. Dodikova destabilizacija Bosne i Hercegovine omogućuje višestruki pritisak na političke stranke sa sjedištem u Sarajevu koje su dosad odbijale mogućnost da se izborna reforma kreće u pravcu koja bi produbila sve one nedostatke koji su utvrđeni kroz presude koje sam pomenuo. Naravno, ne treba zanemariti da upravo takav odnos i retorika Milanovića prema Bosni i Hercegovini, koji snažno podsjeća na hrvatsku politiku devedesetih, njemu osnažuje rejting unutar desnog biračkog tijela u Hrvatskoj, koje je i dalje dominantno i čija mu je podrška neophodna za drugi mandat.  

Ukrajinske snage pružaju otpor i usporavaju rusku invaziju. Svijet je pružio ogromnu podršku Ukrajini od početka agresije, a sankcije i bojkoti Rusiji svakodnevno se pojačavaju. Šta je Putinov konačni cilj?

Iz moje perspektive, Putinov konačni cilj je obnova neke mini verzije Sovjetskog Saveza. Mnogo citirana Putinova izjava da je propast Sovjetskog Saveza najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća tek sada se počinje razumijevati kao podsticaj za njegov (geo) politički program u kojem Ukrajina uz Bjelorusiju treba da postane neka forma zajednice država kojim bi polako priključivao i druge pseudo države koje su formirane na teritoriji Gruzije i Moldavije, a kasnije vrlo vjerovatno i samu Gruziju i Moldaviju. To je ujedno i prvi scenarij po kojem bi se mogao razvijati rat u Ukrajini, ali je vrlo malo izgledan. Taj njegov zamišljeni cilj zasad se ne čini ostvarivim. Drugi scenarij koji je ujedno i izlazna strategija za “spašavanje obraza” bio bi pristanak Ukrajine na federalizaciju, odnosno, da ove dvije paradržave (Luhansk i Donjeck) koje je Putin priznao postanu federalne jedinice unutar Ukrajine. Na taj način Putin bi dobio ustavnopravnu strukturu putem koje bi mogao kontrolisati sva politička dešavanja u Ukrajini. U oba ova scenarija Vladimir Putin bi se mogao predstaviti kao pobjednik.  Treći scenarij je dugogodišnji rat, sličan po svom ishodu devetogodišnjem sovjetsko-afganistanskom ratu koji je počeo 1979., i završio sovjetskim povlačenjem, a nedugo potom i krahom SSSR-a. Ovaj treći scenarij, imajući u vidu dosadašnji tok rata, predviđanja i sveobuhvatne sankcije koje su praktično uspjele izolovati Rusiju iz globaliziranog svijeta, je najizgledniji.

Kakva je politička slika Evropa danas nakon 24. februara kada je krenula invazija Rusije na Ukrajinu?

U suštini, Putin je u vrlo kratkom roku uspio da pokaže da je Evropska unija kada je zaista suočena sa ozbiljnom vanjskom prijetnjom ipak sposobna da djeluje ujedinjeno. Bez obzira na unutrašnje probleme i unutrašnju polarizaciju Evropa se pokazala sposobnom da stvori jednu koherentnu politiku odgovora na egzistencijalnu vanjsku prijetnju, koju predstavlja Ruska Federacija.  Vidjeli smo da je Putin uspio da na isti kurs dovede i političke lidere koji su u njemu vidjeli uzora, poput Viktora Orbana i drugih desničarskij struktura koja su se bez ikakvog ustezanja priklonili i podržali sankcije koje je EU uvela Ruskoj Federaciji.  Uvjeren sam da će ruska agresija na Ukrajinu imati pozitivan efekt na ishode nekih izbora koji će se dešavati u Evropi poput Francuske. Pozitivan efekt podrazumijeva gubitak utjecaja radikalne desnice u Francuskoj, i u nekim državama, u kojima je za te političke grupacije i njihove lidere Vladimi Putin predstavljao političkog uzora.

(Razgovarala: Sanela GOJAK)