Piše: IVAN MARKEŠIĆ

Mnogi od vas čitali su i rado citirali riječi velikoga talijanskog pjesnika Alighierija Dantea (Firenca, 1265. – Ravenna, 1321.): ”Najmračniji krugovi pakla rezervirani su za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani”.

Za mnoge (svejedno je li riječ o hrvatskom ili, pak, bosanskohercegovačkom društvu), s pravom bismo mogli reći da zaslužuju biti upravo u tome najmračnijem krugu pakla jer su u vremenima moralne, a to znači i vjerske (religijske) krize u našemu društvu ostali ”neutralni i suzdržani”.

Rijetki su bili oni koji su imali hrabrosti izići na društvenu, političku, religijsku vjetrometinu i svojim govorom, svojim riječima i primjerom suprotstaviti se već zahuktalom nacionalizmu, mržnji, osveti, progonu.

Jedino oružje kojim su ti ljudi u takvim okolnostima mogli i htjeli braniti temeljne vrijednosti novog, još uvijek nedovoljno razvijenog demokratskog društva, bili su papir i olovka.

Ovih prvih tjedana ožujka 2022. svjedočimo ponovno gotovo istom procesu.

Ponovno smo u prilici da kao pripadnici zapadnoeuropske kršćanske (a ovo ”kršćanske” volimo posebno naglasiti!), na demokratskim vrijednostima izgrađene civilizacije ostanemo ”neutralni i suzdržani”, da nemamo hrabrosti Zlo nazvati Zlom, da nemamo hrabrosti odrediti se – kao što to čini papa Franjo – hoćemo li biti angažirani i zauzeti se za Dobro ili prepustiti da u našemu društvu prevlada Zlo ili hoćemo i dalje biti i ostati neutralni?

Oni koji u ovome vremenu žele ostati neutralni smatraju da je to najbolja i životno najsigurnija pozicija. Sigurni su, naime, jer drugi ne znaju, jesu li u danome trenutku na strani Dobra ili na strani Zla. Naime, i Dobro i Zlo su društvene konstrukcije, a što svakodnevno vidimo i proživljavamo.

Nek’ nam kao primjer razlikovanja Dobra i Zla, heroja i zločinca, posluže iskustva iz posljednjega rata i poraća na ovim prostorima (1991.-1995.). Jer, kako bi inače bilo moguće nagovoriti ljude koji su ‘sve do jučer’ bili kršćanski dobročinitelji da, takoreći, preko noći postanu kršćanski zločinitelji.

Bez tih i takvih društvenih konstrukcija ne bismo imali ni narodnih heroja ni narodnih izdajnika ni svetaca ni blaženika, ali ni đavola ni prokletnika kojih su puna nebesa. S tom crno-bijelom, ili bijelo-crnom slikom života suočavamo se svakodnevno.

A zašto ovaj i ovakav uvod u jednu ovako veoma tešku temu?

Da odmah odgovorim: zbog onih koji bi i dalje željeli ostati ”neutralni i suzdržani”.

Naime, ovih dana dobio sam na dar knjigu ”Bosna i Hercegovina – naša domovina” autora profesora Franje Topića, trenutno počasnoga predsjednika HKD ”Napredak” iz Sarajeva.

Riječ je o knjizi u kojoj su sabrani tekstovi koje je autor pisao i objavljivao u različitim tiskovinama i u različitim vremenima.

Tako na početku knjige nalazimo podatak da je od 2002. do 2003. godine objavljivao tekstove u Dnevnom listu koje je potom tiskao u knjizi pod naslovom ”Opstanak bh. Hrvata”. U drugome dijelu ove Franjine knjige nalaze se tekstovi objavljivani u Dnevnom listu, tjedniku Danas, Katoličkom tjedniku i Svjetlu riječi, pisani od 2005. do 2017.

Topić sam priznaje: ”Ja sam većinu ovih tekstova pisao ne kao svećenik i teolog, nego kao predsjednik nacionalnog kulturnog društva. Zasigurno se ne bih ni oglašavao o nekim pitanjima da sam samo svećenik i teolog. Pisao sam kao predsjednik drevnog i velikog nacionalnog društva i tu sam se ja, kao i Napredak, bili dužni oglašavati i to u gotovo svim važnim nacionalnim pitanjima. Nema se pravo šutjeti, postoji i grijeh propustom”. (str. 7.)

Knjiga, odnosno u njoj objavljeni članci, nije rezultat besposlenog filozofsko-teološkog mudrovanja o nekoj određenoj filozofskoj, teološkoj, sociološkoj, povijesnoj ili, pak, nekoj drugoj temi, nego je vjerni odraz, istinsko zrcalo trenutno snimljenog ”stanja stvari na terenu”, zapravo istinsko zrcalo povijesne i duhovne situacije vremena u posljednjih dvadeset godina.

Iako smo navikli da mnogi ljudi, zavisno od situacije u kojoj se nađu, znaju mijenjati stavove, posebno kad je riječ o ugroženosti vlastite nacionalne i religijske zajednice, u ovoj knjizi nećemo naći takve ”vratolomije”, takve nagle nacionalne ili, pak, religijske preskoke.

Knjiga je, kako rekoh, odraz duha vremena, zapravo odraz jedne nepokolebljive duhovne stabilnosti, posebno kad je riječ o Topićevom odnosu prema vlastitoj državi Bosni i Hercegovini, njenim žiteljima, napose prema katolicima Hrvatima kao najmalobrojnijoj, ali povijesno najprisutnijoj zajednici u toj zemlji.

Topić taj odnos gradi na jedan vlastiti, svoj, poseban, rekao bih srednjobosanski način, na način da u njegovome kulturnom, religijskom i nacionalnom okruženju u njegovome javnom djelovanju kao dugogodišnjem predsjedniku HKD Napredak nikome ne bude tijesno. Uvijek je tražio modele kako izići iz te tijesne kože.

Pa i s tekstovima u ovoj knjizi, kako otupiti oštricu nacionalnih tenzija i iz njih proizišlih međureligijskih nesporazuma. Svjestan, zacijelo, činjenice da su današnje međunacionalne tenzije u mnogim slučajevima posljedica zakržljalog međureligijskog dijaloga, rješenja traži i u ovoj knjizi.

Zapravo, ova knjiga pruža nam mogućnost da shvatimo širi i sveobuhvatniji kontekst u kojem su pisani ovdje sabrani tekstovi, da shvatimo i razumijemo poteze i reakcije pojedinih ljudi i u bosanskohercegovačkom političkom i u crkvenom životu.

Iako bi mnogi mogli prigovoriti autoru i nakladniku da je ovo knjiga već objavljenih tekstova, ipak ću odgovorit iz vlastitog iskustva: da, tekstovi koji se nalaze u ovoj knjizi objavljeni su ranije, ali su pisani u nekome drugom vremenu, drugačijem od našega današnjeg, i u nekom sasvim drugom kontekstu i stoga ih ne možemo ocjenjivati temeljem današnjega poimanja naše i bosanskohercegovačke i hrvatske političke i crkvene zbilje.

Jednostavno rečeno: ova knjiga je kontekstualizirana mozaična zbilja podneblja u kojem su nastajali ovdje skupljeni tekstovi. Sam sadržaj objavljenih tekstova odredio je i naslov ove knjige ”Bosna i Hercegovina – naša domovina”.

Zapravo, knjiga je kontekstualizirana svakodnevnica, objavljeni tekstovi su izraz, odnosno prikaz autorovog vlastitog viđenja svakodnevno življene stvarnosti u Bosni i Hercegovini, ali i u Crkvi u toj zemlji, posebno u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Banjolučkoj biskupiji.

Iako se ne bavi politikom niti promocijom neke od političkih stranaka u BiH, ova knjiga i njezin autor nukaju čitatelje, rekao bih, da s posebnim senzibilitetom pristupaju ovoj temi, posebno kada govore ili kada se spore oko odnosa građana u RH prema BiH, a koji su podrijetlom iz BiH. Međutim, Napretkovo rukovodstvo uspjelo se oduprijeti pritiscima da pripadaju samo jednoj političkoj opciji.

U svojim ovdje objavljenim kolumnama Topić se uspio uzdignuti iznad parcijalnih nacionalnih prokazivanja i ponuditi jedan širi pristup ovoj temi, pristup koji ne isključuje ni nacionalno pripadanje pojedinaca i skupina ni promoviranje istinskih nacionalnih i religijskih vrijednosti.

I ne samo to, Topić je uspio ponuditi, barem kad je riječ o papi Franji, jednu paradigmu: paradigmu kulture življenja s drugima, kulture koja ne odbacuje druge i drukčije. Posebno u ovome vremenu u kojem će trebati prevladati Zlo koje izvire iz govora i ponašanja ovdašnjih ljudi. A poučeni vlastitim iskustvom to će biti jako teško učiniti.

Knjiga ima dva dijela. Podijeljena je u četiri cjeline po vremenskom ključu: Kolumne u Dnevnome listu (2002.-2003.), Kolumne u tjedniku Danas (2005.-2008.), Kolumne u Katoličkome tjedniku (2005.-2008.) te Izabrane kolumne čiji nam naslovi sugeriraju da teme kojima se autor bavi nisu teme kojima bi se on kao član Vrhbosanske nadbiskupije trebao baviti.

Tu zamku Topić je vješto izbjegao tekstovima namijenjenim ponajprije zapadnohercegovačkoj javnosti, dakle onim čitateljima koji Bosnu još uvijek smatraju nekom tuđom, stranom, turskom, a to znači nehrvatskom zemljom.

Teško mu je padala ta regionalna razdvojenost jedne teritorijalno raspršene narodnosne i religijske populacije. A što se posebno vidi po naslovima kolumni objavljenih u Dnevnome listu i Danasu. Iz njihovih sadržaja vidi se da je on za veći dio njih stranac, i to po svemu: on je Bosanac po rođenju i po djelovanju i po uvjerenju, ali i po temama koje nameće i razrađuje, i po tezama koje u njima iznosi i zastupa.

Teme su BiH, rat u BiH, odnosi papâ prema BiH, Dodik, Izetbegović, Čović, biskupi, fratri (bosanski i hercegovački), Europa, tsunami, potresi, islam, postojanje sukoba između islama i kršćanstva itd.

Međutim, jako je važno i dobro je poznato da je Topić toga svjestan. I stoga ne čudi da čini sve kako bi razbio stereotipe o Hercegovcima kao zatvorenoj nacionalnoj zajednici koja ima svoja pravila ponašanja i odnošenja prema religijskom, ali i nacionalnom.

Ne sumnjam nimalo u dobar prijem knjige ”Bosna i Hercegovina – naša domovina” među našim čitateljima. Jer je sadržaj knjige, sadržaj kolumni i zapisa, zapravo sadržaj jednoga života posvećenog razbijanju stereotipa iz svakodnevnoga života da su samo ‘moji’, samo pripadnici moga roda i plemena, najbolji i jedini u pravu, svejedno radi li se o Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima.

Problemi, dakle, ne nastaju onda kada se Napredak želi učiniti središnjicom čija je glavna zadaća učiniti bosanskohercegovačko društvo i svijet oko njega pravednijim, nego onda kada etno-religijski uglednici nastoje od središnjice za promoviranje Dobra učiniti podružnicu za promoviranje zaostalih ideja.

Franjo Topić svoj rad posvetio je HKD Napretku. Svoje tekstove piše laganim, svima razumljivim stilom. Ne boji se govoriti o propustima u glavama petrificirane kleričke administracije i to zbog njihove međusobne podijeljenosti, zluradosti, ali i svekolike gramzivosti i sebičnosti.

U tim postratnim vremenima Topić nije štedio ni klerike, posebno Katolički tjednik, koji su ”drukali” za čisto hrvatstvo, a zaobilazili, odnosno proklinjali onoga tko se usudio promovirati istinsko ”probosanstvo”.

Naime, Topić piše sljedeće: ”Dobar dio dijecezanskoga klera na čelu s Katoličkim tjednikom ostao je na pola puta i mnogi ne znaju kojem bi se carstvu priklonili, ili neće da se bore jer to nije baš ugodno”.

Topić to piše uvijek uz napomenu da je u svemu tomu izuzetak mons. Franjo Komarica ”kojeg hrvatska vlast ignorira jer se davno odrekla Hrvata i katolika u manjem entitetu (str. 11.), u Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini”.

Svjestan je da su mnogi njegovi i u ovoj knjizi javno izneseni stavovi unaprijed bili određeni za kritiku, jer je za te ”prave turbo Hrvate i katolike” Napredak bio tamo neka nekatolička i nehrvatska organizacija koja se brine kako ugoditi nekatolicima.

A njemu ta briga o nekatolicima nije bila teška. I on to javno priznaje: ”Kao svećenik imam kruh i krov osiguran za čitav život, nemam vlastitu obitelj te je to posebna situacija”.

Ali, na istome mjestu kazuje i nešto što je mnogim klericima podrijetlom iz Bosne i Hercegovine smetalo, a to je njegovo opetovano isticanje značenja države Bosne i Hercegovine iz koje potječu ti kritičari.

Smatrajući da je na pravome putu, Topić zaključuje: ”Ne trebaju nam oni – dok se ne ‘obrate’ – oni koji su defetisti, oni koji samo šire pesimizam, oni koji razaraju umjesto da grade. Ja razumijem i poštujem da se netko odselio, da netko neće ovdje živjeti i to je njegovo pravo, no ne razumijem što ima potrebu druge u to uvjeravati. Ili je to možda pranje savjesti!” (str. 21.)

U tekstu pod naslovom ”Pojašnjenja” Topić govori o trenutnom duhu vremena i zaključuje da će neki, koji ovu knjigu budu čitali u njenoj cjelini, reći da ima ”previše Bosne”, da je ”probosanska”. Reći ću zajedno s Topićem: da, istina je; u njoj ima previše Bosne, da glava boli.

Na kraju, Topić se ne boji iskazati i svoj vlastiti stav: ”Ja naprosto volim cijelu BiH i sve ljude i želim da Hrvati i katolici mogu živjeti u cijeloj BiH i u dobrim odnosima sa svima. I mislim da je strateški globalni, katolički i hrvatski interes ostanak Hrvata i katolika u BiH, što sam već više puta obrazlagao”.

I na kraju čitanja ove knjige postavlja se jedno od trenutno najvažnijih pitanja: Hoće li Hrvati opstati u BiH?

Osobno smatram da hoće i da moraju opstati, ali samo pod jednim uvjetom: ako to sami Hrvati u BiH htjednu i ako ih u tome ne ometu hrvatske političke elite.

A to znači, ako bosanskohercegovački Hrvati prihvate Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu i svoju domovinu.

(Prenosimo s portala Autograf)