TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Nijedan strani diplomata nije odgovarao za greške počinjene u BiH, niti za to što ga je Putin korumpirao...

Hrvatski premijer i lider HDZ-a Plenković sasvim sigurno neće učiniti ništa što bi oslabilo politički utjecaj Dragana Čovića, jer hercegovački  HDZ drži u svojim rukama sudbinu Plenkovićeve i svake druge Vlade u Hrvatskoj.

  • Politika

  • 02. Apr. 2022  02. Apr. 2022

  • 0

Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 21. MART

Okončana je, sa neuspjehom, još jedna epizoda pregovora o promjenama izbornog zakona koje se ovoga puta nekoliko dana održavala u Sarajevu. Tokom višednevnih razgovora stranih medijatora sa političkim liderima iz BiH, akteri su se obavezali da neće otkrivati medijima detalje. Tako da ne znamo, ili znamo nedovoljno šta je ovoga puta bila tačka razlaza između dvojice glavnih poltičara Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića. Kao što, uostalom, o tome nismo puno saznali na nakon propalih pregovora istih sudionika u Neumu prije dvadesetak dana.

Jedina novost sarajevskih pregovora u odnosu na prethodne vođene u Neumu bila je ta što na ovim posljednjim nije prisustvovao dosadašnji glavni američki diplomata i medijator Matthew Palmer. Zamijenio ga je novi američki ambasador u BiH Michael Murphy koji se pridružio predstavnici Evropske unije Angelini Eichorst.

Gospodin Matthew Palmer je  godinama bio najviši predstavnik američke administracije koji se bavio BiH i regionom i njegovo povlačenje svakako predstavlja određeno iznenađenje. Pogotovo ako se zna da nije priveo kraju svoj najosjetljiviji  posao oko promjene izbornog zakondavstva u BiH. Palmerov tihi, neobrazloženi odlazak nije nikakva novost. Prije njega na sličan način je prije 4-5 godina sa regionalnih prostora nestao ambasador  Hoyt Brian Yee, također visokorangirani diplomata State Departmanta. I za njega bi se moglo reći da je otišao neobavljenog posla jer su mnoga od pitanja kojima se sa mnogo energije i poleta bavio, od statusa Kosova, budućnosti Makedonije, Crne Gore i naravno BiH i danas živa i aktuelna i nerazriješena.

Naravno da su domaći političari najodgovorniji za, čini se, baznadežne prilike u BiH, međutim ne bi bilo pošteno ako bi se u identificiranju krivaca sasvim amnestirala uloga međunarodne zajednice i njenih ovlaštenih diplomata, medijatora. Brojne nesavršenosti političkog sistema u BiH direktna su posljedica djelovanja stranih diplomata, njihovih krivih procjena i još lošijih poteza,  problematičnih rješenja koja su oni donosili, najčešće diktatorski nametali. Jedan od takvih problema je i postojeći Izborni zakon. Taj zakon nisu, iako je to gotovo postalo uvriježeno mišljenje i općeprisutna percepcija, patentirali nikakvi  bošnjački politički subjekti kako bi majorizirali i nadglasavali Hrvate u Federaciji BiH. Sporna, gotova fatalna izborna rješenja djelo su američkog diplomate Roberta Barryija koji je prije više od dvije decenije bio na čelu OSCE-a u BiH. Barry je autor famoznih amandmana, koje je u ustav BiH implementirao tadašnji Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch. Tim su tzv. Barryjevim amandmanima  propisane procedure za izbor delegata u Domove naroda. Suština i tema svih pregovora u reformi Izbornog zakona svodi se na promjenu onog modela koje je uoči izbora 2000.godine kreirao i uz pomoć drugih starnih diplomata zakonski kanonizirao Robert Barry.

Problem sa ulogom međunarodne zajednice u BiH jeste u odsustvu minumuma kontinuiteta i dosljednosti u njihovom djelovanju. Sa svakim novim visokim predstavnikom, sa svakim novi američkim posrednikom,  povjerenikom Evropske unije, ili ambasadorom počinje nova epoha, novi pristup rješavanju pitanja, koji najčešće nema previše veze sa onim što mu je prethodilo, niti računa na ono što će uslijediti  nakon njihovog odlaska. Posljedice takve prakse, koja često nije ništa više od pukog eksperimentiranja i voluntarizma po principu drži vodu dok majstori odu,  redovno trpe, podnose i žive građani ove zemlje.

UTORAK, 22.MART

Milorad Dodik se jutros odazvao na poziv Tužiteljstva BiH i Hercegovine i u svojstvu osumnjičenog odgovarao na pitanja  tužitelja o spornoj kupovini vile u Beogradu. Dodik je, kao i u nekim drugim dolascima u Tužiteljstvo za sebe tražio i dobio privilegiran status, a  stigao je vlastitim, odnosno službenim automobilom, sve sa članovima svoje pratnje. U proteklih skoro dvije decenije koliko funkcioniraju Sud i Tužiteljstvo BiH kroz njihove kapije je prodefilirao bezmalo kompletan državni vrh, kao i čelnici entiteta i ne mogu se sjetiti da je iko od njih tražio i dobio takvu vrstu zaštite, gotovo božanske nedodirljivosti za javnost. Ante Jelavić, Dragan Čović, Mirko Šarović, Mladen Ivanić, Borislav Paravac, Fadil Novalić, Fahrudin Radončić, Dragan Mektić, Selmo Cikotić...i da je ne nabrajam, ulazili su u Sud i Tužiteljstvo BiH na uobičajen način, izloženi znatiželjnim pogledima  građana i neugodnim pitanjima novinara. Nije za sve njih bio nimalo ugodan, pomalo je ponižavajući taj  ritual, ali je uhodan i neizbježan. Osim, ako nisi Dodik. Jer on može kako hoće i kada hoće ukinuti Tužiteljstvo i Sud i VSTV i kompletnu državnu pravosudnu arhitekturu, pa zato sa njim  treba oprezno postupati, izvan općeprihvaćenih standarda i normi ponašanja.  

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik je od Tužiteljstva BiH i dobio povlašten, bezmalo VIP status kako bi i na taj simbolički način pokazao da nisu svi građani jednaki pred zakonom. Iz tog osjećaja vlastite superiornosti i izuzetnosti dolazi i onaj njegov uličarski gest sa pokazivanja srednjeg prsta okupljenim  novinarskim  ekipama.

Naknadno Dodikovo objašnjenje prema kome tobože nije htio povrijediti i poniziti sve novinare, nego samo neke među njima koji mu nisu po volji, samo je njegovo dodatno iživljavane nad  novinarskom zajednicom.  On igra na kartu unutarnjeg konfronitranja, razdora unutar novinarske čeljadi i  diferencijacije među njima na zdrave snage i one druge, prezrene na svijetu.

Neke su redakcije i cehovska udruženja nakon incidenta sa Dodikovim srednjim prstom predlagale bojkot njegovih javnih nastupa i medijsku izlolaciju člana Predsjedništva BiH, što je naravno nemoguće postići. Nisu novinari u BiH ti koji drže konce vlastite profesije, ponosa i dostojanstva u svojim rukama, nego su to njihovi šefovi, vlasnici medija čiji su interesi takvi da im nije pametno, niti preporučljivo izazivati srdžbu i bijes tipova kakav je Milorad Dodik.

Ima li većeg cinizma, postoji li gnusnija ironija od  toga da je po povratku u Banja Luku  član Predsjedništva BiH svoje kabadahijsko, neotesano ophođenje prema novinarima objašnjavao i pravdao na vlastitoj režimskoj televiziji. Sugovornik, odnosno postavljač unaprijed usuglašenih pitanja bio mu je čovjek, novinar,  koji je prije nekoliko godina posredovao između lidera Republike Srpske i tadašnjeg Glavnog državnog tužioca.

U odnosu na to vrijeme od prije 4-5 godina, ipak, se nešto promijenilo: onaj državni tužitelj odavno to više nije, već je mjesecima na optuženičkoj klupi, tereti ga se za kriminal i zloupotrebu položaja.  Predsjednik VSTV-a koji je kontrolirao njega i njegovu nasljednicu  je osramoćen, kompromitiran, podnio je ostavku i  danas je savjetnik Milorada Dodika. A Dodikov  omiljeni  novinar sa režimske televizije je prezren i ekskominiciran iz  pristojnog , profesionalnog medijskog prostora. Za zemlju u kojoj se ništa ne mijenja, nije to sitan, niti zanemariv iskorak prema pravnoj državi.

SRIJEDA, 23. MART

I dalje ćemo ostati unutar novinarskog miljea, ovoga puta jednim  izuzetnim, časnim povodom. Jedan hrvatski novinar,  Danko Radaljac mu je ime, novinar riječkog Novog lista, napisao je tekst. Ispovijest  u kojem je detaljno opisao kako ga je prije dosta godina pokušao vrbovati visoki diplomata iz veleposlanstva Rusije u Zagrebu. Nakon nekoliko kurtoaznih sastanaka ruski diplomata je novinaru Radaljcu, inače specijaliziranom za vojne teme,   predložio da piše članke za izvjesni lokalni list u Rusiji obećavajući  mu da će za samo jedan napisani tekst dobiti honorar koji je skoro bio jednak njegovoj mjesečnoj plaći u Novom listu. Novinar je o svakom svom kontaktu sa ruskim obavještajcem uredno informirao svoje urednike koji danas mogu potvrditi istinitost njegovog svjedočenja.

Posljednjih su godina za brojne mediji u regionu, njihovi vlasnici, novinari dovođeni u vezi sa famoznim „malignim ruskim utjecajem“, međutim, niti jedna od tih tvrdnji, ili optužbi nije potkrijepljena, konkretnim opipljivim, kompromitirajućim  dokazima. U značajnom broju medija je manje, ili više primjetna i prisutna rusofilija i slijepo podržavanje režima Vladimira Putina, neki se urednici i novinari otvoreno time diče i hvališu. Ali je vrlo teško razlučiti šta je u tom izvorna, autentična uređivačka politika, „slobodno novinarsko uvjerenje“ koje je stvar iskrene ideološke bliskosti, a gdje se u pozadini kriju financijski, honorirani marketinški prilozi i uzajamni interesi ruskih naručilaca i vlasnika plaćenićkih  medija.

Najčešće je riječ u suptilnom, minuciozno vođenim, mekim utjecajem, preko dobro zaštićenih marketinških usluga, putem ruskih   kompanija, banaka, energetskih firmi iza kojeg stoji ruska država. Nakon surove invazije Rusije na Ukrajinu i sadističkog uništavanja cijelih gradova, infrastrukture, progona miliona ljudi..., postoje mediji, izvan Rusije, pa i u  našem bližem i daljem okruženju koji i dalje slijepo podržavaju Putinovo varvarstvo. Postavlja se pitanje da li se takav jedan zločin u medijima može podržavati, ili relativizirati, da li se može svjesno lagati i obmanjivati ukoliko ta podrška i te laži nisu obilato potpomognuta financijskim injekcijama.

Jedna od najpogubnijh i dugoročno najrazornijih posljedica koje je Putinov režim proizveo u želji da se vrati na predhladoratovsku reputaciju i snagu jeste nekontrolirano i ne pretjerano diskretno korumpiranje manje-više cjelokupnog međunarondog političkog, gospodarskog establišmenta i poretka, pa i vrhova vlasti u značajnom dijelu evropskih država. Putinova vlast je proteklih godina to najčešće prakticirala tako što je upravljačke strukutre vlastitih naftno-energetskih komapanija uključivala moćne političare. Na taj su se način u čarobnom  vrtlogu ruskog novca našli političari  poput bivših premijera Njemačke, Francuske, Italije, Danske, ministrice vanjskih poslova Austrije i čitave galerije manje poznatih lobista iz svijeta poltike. Prava ilustracija moći ruskog kapitala bio je svojevremeni razgovor autstrijskog vicekancelara Hans Christian Straschea sa navodnom  bogatom ruskom investitorkom u vili u španjolskoj Ibizi. Lažnoj novinarki, navodnoj kćerki ruskog oligarha austrijski vicekancelar glatko je  obećavao prodaju najvažnijih austrijskih novinskih kompanija, uz odgovarajući „sitni oblik pažnje“ koji bi, zauzvrat,  njemu bio udijeljen..

Kada se danas tvrdi da je planirajući agresiju na Ukrajinu Vladimir Putin računao na nejedinstvo Evropske unije, onda je to posljedjica (i) njegovog dugogodišnjeg premrežavanje njenih članica i vrhova vlasti u njima  koruptivnim nitima u koje su se uplele i najkrupnije ribe.

Prije nekoliko godina, primjerice, austrijska ministrica vanjskih poslova  Karin Kneisel tokom posjete Sarajevu poručivala je ovdašnjim vlastima da je borba protiv korpucije i funkcioniranje pravne države glavni preduvjet njenog ulaska u EU. Istog ljeta njenoj svadbi je prisustvovao Vladimir Putin. Malo kasnije izabrana je u Nadzorni odbor Rosnjefta. Na početku ruske agresije na Ukrajinu, prije 20-ak dana, pod pritiskom javnosti, a nakon što se odbila odreći ogormne ruske plaće, napusitila je Austriju i preselila u Francusku. Sa godišnjim primanjima od blizu milion eura.

Unutar sarajevskih političkih krugova posljednjih se dana može čuti kako su pojedine evropske diplomate uključene u pregovore o promjeni Izbornog zakona primile enorman honorar od nekih domaćih aktera da bi podržali njihovu pregovaračku poziciju. To je vjerovatno stvar čiste špekulacije, ali samo pokazuje ogromno nepovjerenje prema evropskim političarima za koje je mnogo povoda pružila njihova dugogodišnja opsjednutost  i ovisnost o ruskim novcima.

ČETVRTAK, 24. MART

U Sarajevu, u blizini Radiotelevizijskog  doma osvanuo veliki  baner sa izbornim plakatom Srpske narodne stranke i sloganom Mir Stabilnost Vučić. Mediji javljaju da ovakvih plakata ima i i nekim drugim dijelovima Federacije, dok je izborna kampanja u Republici Srpskoj za izbore u Srbiji odavno normalna i rutinska aktivnost. Proteklih godina broj onih koji su glasali u prostorijama ambasade Srbije u Sarajevu je skroman, pa reklamiranje  i poziv SNS-a građanima Sarajeva koji imaju uslove da glasaju za njih neki tumače kao  borbu Vučićeve stranke za svaki glas budući da se navodno očekuju neizvjestan ishod  glasanja i za  Narodnu skupštinu Srbije, kao i predsjednika države. S tim u vezi opozicione stranke u Srbiji  već nedjeljama upozoravaju na tajno vođenu, nezakonitu  kampanju vladajuće stranke tokom koje se u glasački spisak u Beogradu i nekim drugim gradovima u Srbiji uvode hiljade građana Republike Srpske.

Istovremeno, Aleksandar Vučić dramatično upozorava kako je građanima Crne Gore koji imaju pravo glasanja za izbore u Srbiji to pravo uskraćeno i najavljuje kontramjere protiv crnogorskog rukovodstva. Iz Podgorice, pak, odgovaraju da će se za izbore u Srbiji omogućiti isti uslovi kakvi su bili tokom prethodnih izbornih ciklusa. Beograd traži otvaranje birališta u mjestima u Crnoj Gori u kojim do sada nije bilo moguće glasati.  

No, pravi politički rat vodi se za glasače Srbe na Kosovu. Vlada Albina Kurtija odbija  mogućnost glasanja Srba na Kosovu i tvrdi da iz Srbije nisu dobili nikakav službeni zahtjev za provođenje izbora.Vučić odgovara da takav zahtjev neće ni uputiti u Prištinu jer bi to značilo  njegovo  priznavanje Kosova. Kurti nije poslušao ni zahtjeve predstavnika međunarodne zajednice koja je od njega tražila da stvori uvjete za glasanje Srba na izborima 3. aprila. Na prethodnim izborima na Kosovu Srbi su gotovo plebiscitarno glasali sa Vučića i SNS, odnosno Srpsku listu koja je njihova filijala na Kosovu. Radi se o najmanje 50 hiljada glasača koji bi, ako se nešto ne promijeni do 3. aprila umjesto na Kosovu  mogli glasati u unutrašnjsti Srbije. Aleksandar Vučić i SNS imaju među Srbima u drugim državama, BiH, Crnoj Gori i Kosovu plebiscitarnu u podršku što se redovno potvrđuje na izborima.

Nešto kompliciranije stvari stoje sa potencijalni  glasovima Srba iz Hrvatske na izborima u Srbiji, jer tamošnja Samostalna Srpska demokratska stranka i njen lider Milorad Pupovac nisu u toj mjeri ovisne od Beograda i Vučića, oni su lojalni članovi vladajuće koalicije u Hrvatskoj.

Kada j riječ o Hrvatskoj, u njenom izbornom zakonu je predviđena tzv. 11 izborna jedinica, zahvaljujući kojoj  dijaspora ima zagarantirana tri mjesta u Hrvatskom Saboru. Po pravilu ta tri mjesta popunjavaju Hrvati iz BiH i gotovo bez izuzetka je riječ  o kadrovima sestrinska Hrvatske demokratske  zajendice BiH. U trenutnoj parlamentarnoj konstelaciji, a tako se dešavalo i ranije, ta tri glasa osiguravaju parlamentarnu većinu Vladi Andreja Plenkovića.

Šta nam govori ovih nekoliko primjera? Pa, između ostalog, da ustavna obaveza kakvu imaju i Srbija i Hrvatska da brinu o dijelovima svog naroda u drugim zemljama, jeste dvosmjeran proces. Vlasti Hrvatske i Srbije  ne samo što pomažu svojim sunarodnjacima, nego ih nerijetko koriste i kao agenturu vlastitih državnih i nacionalnih politika u njihovim matičnim državama, Crnoj Gori, BiH, Hrvatskoj . S druge strane, vlast iz Beograda iz Zagreba traže da im se ta briga, pažnja  kada dođe vrijeme za to, dakle na izborima, vrate istom mjerom i ljubavlju na biračkim mjestima. Hrvatski premijer i lider HDZ-a Plenković sasvim sigurno neće učiniti ništa što bi oslabilo politički utjecaj Dragana Čovića, jer hercegovački  HDZ drži u svojim rukama sudbinu Plenkovićeve i svake druge Vlade u Hrvatskoj. Također, kada Vučić alarmira cijelu međunardnu zajendicu da su onemogućavanjem održavanja izbora na Kosovu ugrožena prava tamošnjih Srba , svakako u vidu ima da su glasovi tamošnjih Srba idu na njegov konto.

Da nije riječ o specifičnosti postjugoslovenskog prostora govori primjer Mađarske i njenog premijera Viktora Orbana. On se posljednjih godina brojnim političkim, ekonomskim, investicijskim  potezima nametnuo kao lider Mađara u Vojvodini u čemu ima punu podršku Aleksandra Vučića. I u Mađarskoj se izbori održavaju kada i u Srbiji, 3. aprila, i Orban očekuje  podršku vojvođanskih Mađara. Briga za pripadnike vlastitog naroda u drugim državama uvijek je i ulaganje vladajućih  nomenklatura u vlastitu političku budućnost.

PETAK, 25. MART

Ministarstvo odbrane BiH je prije nekoliko dana objavilo oglas kojim poziva zainteresirane da se prijave na konkurs za školovanje na Vojnoj Akademiji u Beogradu. Dio javnosti u Sarajevu taj je poziv primio i komentirao sa zabrinutošću pitajući se zašto baš u aktuelnom trenutku i trusnom geopolitičkom ambijentu neko šalje djecu na vojnu školovanje i obuku u Srbiju. Ubrzo se pokazalo da je oglas Ministarstva odbrane u skladu sa važećim  zakonima i internim propisima, koja predviđaju da se zbog nepostojanja adekvatne vojno-obrazovne institucije u BiH budući oficiri Oružanih snaga BiH školuju u inostranstvu prema vlastitom izboru. U ovdašnjim prlikama najčešća su tri „inostranstva“ koja preferiraju mladi pitomci: Srbija, Hrvatska i Turska.

Naravno da to samo po sebi ne znači ništa osim da će u tim i drugim zemljama školovanja budući oficiri Oružanih snaga steći kvalitetno obrazovanje i stručnu osposobljenost koja nisu u stanju steći u BiH. I u bivšoj komunisitčkoj, nesvrstanoj Jugoslaviji brojni su oficiri školovani u inostranstvu, na prestižnim univerzitetima i  vojnim akademijama. Nije se strahovalo da bi mogli potpasti pod indoktrinaciju i biti vrbovani od  zemalja domaćina za ostvarivanje njihovih ciljeva i neprijateljskih planova prema Jugoslaviji. Za njeno rasturanje nam, kako se to pokazalo početkom 90-ih,  niko drugi nije bio potreban, učinile su to domaće snage. Konačno posljednji ministar odbrane Jugoslavije general  Veljko Kadijević školovao se na najprestižnijoj amričkoj vojnoj školi West Pointu, pa je ipak cijelu svoju karijeru vezao za Sovjetski Savez, i nakon bijega iz Srbije do kraja života boravio u Moskvi.

SUBOTA, 26. MART

Malo je šta u posljednje vrijeme tako pozitivno i iskreno ujedinilo region kao što je to učinila pobjeda nogometne reprezentacije Sjeverne Makedonije protiv evropskih prvaka Italijana. Općenito i redovno, cijeli sportski svijet se raduje i slavi kada autsajderi, male nacije dođu glave favoriziranim, nadmenim, bogatim Golijatima.

Makedonci su prošle godine bili sudionici Evropskog prvenstva što se tretiralo kao jednokratna, prolazna senzacija, kakve se povremeno dešavaju, ali se nikada ne ponavljaju. Makedonija je godinama bila prepoznavana po veteranu Goranu Pandevu, o drugim njihovim igračima eventualno su nešto znali ljubitelji nogometa u državama regiona u kojima Makedonci  najčešće  nastupaju. No, i nakon oproštaja svog najboljeg igrača od osamostaljenja, Pandeva, Makedonci se nisu urušili, što se najčešće dešava takvim sportskim kolektivima bez čvrste infrastrukture i krhke  tradicije reprezentativnog nogometa.

Kroz kvalifikacije za SP nastavili su igrati sjajno pobjeđujući čak i Njemačku. Iako je nogomet  u bivšoj jugoslavenskoj republici po popularnosti iza rukometa, gdje Makedonci ulažu mnogo više novca i imaju značajanije rezultate, džinovski  uspjesi reprezentacije taj poredak posljednjih godina mijenjaju.

Makedonija se može pohvaliti u svojoj povijesti velikim nogometnim imenima,  u njoj su potekli neki od najboljih igrača u bivšoj Jugoslaviji.  Pimjerice, u  sastavu beogradske „Crvene Zvezde“ koja je bila prvak Evrope i svijeta  1991. standardna  su bila dvojica Makedonaca Ilija Najdoski i Darko Pančev. Makedonija je daleko od očiju međunarodne javnosti posljednjih nekoliko godina stvorila sjajnu omladinsku reprezentaciju, jednu od najboljih u Evropi. Tvorac te generacije je Blagoja Milevski, sadašnji selektor najbolje selekcije te zemlje. Sa sobom je u reprezentaciju poveo i neke od najboljih mladih igrača iz selekcije do 21 godinu. Nikakva stihija i nikakva srećna zvijezda nije Makedonce vodila do velikih uspjeha, nego strpljiv, stručan, sistematičan rad sa mladim selekcijama i oslonac na vlastito znanje, pamet i talenat. Sve ono što se godinama nije dešavalo  u slučaju Bosne i Hercegovine čija nogomentna reprezentacija posljedndjih mjeseci  srlja iz krize u potpuno agoniju.

Svojevremeno je veliki Ivica Osim izjavio da bi sudbina bivše zajedničke države bila drugačija da je  nogometna reprezentacija Jugoslavije postala svjetski prvak na prvenstvu 1990.godine u Italiji, za šta je imala pretposatvke i igračko-stručni kapacitet. Riječ je, naravno, o pretjerivanju nogometnog fanatika, na koje Osim kao malo ko drugi  ima pravo. Pobjeda Makedonije protiv Italije i eventualni trijumf protiv Portugala za plasman na SP u Kataru, za Makedoniju i  njene bi bila nagrada i satisfakcija za sve nepravde, poniženja, ucjene, pritiske, nesreće koje je ta zemlja preživljavala zadnjih tri decenije i sa kojima se još uvijek suočava. Makedonija je na nogometnom terenu vratila svoj nacionalni i državni ponos, samopouzdanje, uspravila se i pokazala da njeni ljudi imaju znanja, pameti talenta da sami brinu o sebi.  Kao i da  su bez tutorstva i spoljnih uslovljavanja  spremni za najveće rezultate i uspjehe protiv  najboljih.

NEDJELJA, 27. MART

Žali mi se nedavno prijatelj poznati i priznati sarajevski umjetnik da je nedavno doživio potpuni poraz kao član komisije koja je predlagala moguće kandidate za Šestoaprilsku nagradu koje dodjeljuju sarajevske gradske vlasti. Njegovi favoriti iz umjetničko-medijske sfere bili su Damir Imamović, svjetski poznat i potvrđen muzičar, kantautor, te Nermin Tulić, sjajni  glumac, simbol ratnog stradanja i duhovnog uzdizanja. Predložen je bio i Boro Kontić, tvorac modernog radiofonskog izraza u BiH, pokretač i akter mnogih revolucionarnih procesa u medijskoj produkciji i omladinskoj kulturu, Top liste nadrealista, Omladinskog programa Radio Sarajeva, Medija centra...

Uglavnom, niko od njih nije prošao prvi eliminacioni filter, umjesto njih su predloženi neki patriotski lokalni kvazistvaraoci bliski vladajućim strankama. Svaka od tri stranke koje vladaju Sarajevom imala je po nekog svog kandidata i favorita  koje sve povezuje bliskost stranci i osrednjost, pa i diletantizam u „dometima“.

Moga je prijatelja potpuno dokosurio  argument kojeg je protiv njegovih kandidata i argumenata, upotrijebio jedan član komisije, univerzitetski profesor i član rukovodstva SDP-a BiH. „Ne može nam elitizam biti kriterij za dodjelu Šestoprilska nagrade“, kazao je Profesor.

I taj antielitistički  populizam koji slavi prosječnost, netalenat, prilagodljivost i plitki, profitabilni patrotizam, toksični oportnizam je dominantno stanje duha u Sarajevu kroz cijelu poslijeratnu epohu. Nova, navodno nenacionalisitička, šatro građansko-libelarna vlast, ništa u tome nije intervenirala niti promijenila, samo je diletante, opsjenare, stranačke favorite  koje je promovirala prethodna vlast zamijenila istim ili sličnim vlastitim kadrovima.

Zgražavala se tankoćutna građanska javnost u Sarajevu kada je neartikulirani čaršijski dembel, sarajevski Borat, Abdulah Skaka, (koji se iz svih marifetluka i kriminalnih peksinluka izvukao neoštećen zahvaljujući lojalnosti i opstrukcijama njegovih nasljednika) šestoaprilskom nagradom okitio lokalnog šereta i trenera nižerangiranog kluba Vrbanjuša Aliju Bracu Hadžiosmanovića. Nova vlast je sličnu takvu nagradu dodijelila Rifatu Škrijelju, rektoru sarajevskog Univerziteta, nestranačkom članu  govoto svih političkih stranaka. Škrijelj je nagrađen za svoj navodni naučni doprinos. Rektor Sarajevskog univerziteta je nauku zadužio nešto malo više, ili nešto malo manje nego što je doprinos Brace Hadžiosmanovića nogometnom sportu. Izbor i jednog i drugog svjedoči o istom: neprestanoj  borbi, dosljednom istrajavanju  gradskih političkih i duhovnih „elita“, odnosno stranačkih vrhova protiv elitizma, odnosno iskakanja iz žalobnog prosjeka. A elitizam je po njihovom tumačenju svako znanje, svaka kreativnosti i pamet koja strši iznad njihovih prizemne „mjere stroge“ kako je pisao jedan davni  dobitnik 6. aprilske nagrade, veliki pjesnik Duško Trifunović.  

(Prilog je emitiran na TV OBN u ponedjeljak, 28. marta)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...