Piše: Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 4. APRIL

Aleksandar Vučić, kao što se moglo i pretpostavljati, ponovo je izabran za predsjednika Srbije, ovoga puta sa mnogo uvjerljivim rezultatom nego prethodnog  puta. U pobjedničkom govoru Vučić nije bio sasvim zadovoljan generalnim rezultatom izbora, jer je po njegovom mišljenju, Srbija previše skrenula udesno. Izborni uspjeh i ulazak u parlament desničarskih stranaka poput Zavetnika, ili kolalicija Dveri i Nada, objašnjavaju Vučićevu navodnu zabrinutost. No, bilo bi pogrešno i neodgovorno tvrditi kako su samo te tri političke formacije indikatori rasta desničarskog populizma u Srbiji. Unutar svake od stranaka, ili koalicija koje se samodefiniraju kao centrističke, ili lijevo-liberalne postoje ozbiljni dijelovi koji pripadaju desničarskom političkom korpusu. Tako se unutar navodno građansko liberalne koalicije Srbija pobjeđuje predvođene Draganom Đilasom nalazi Narodna stranka Vuka Jeremića, koja se ni po jednom bitnom pitanju, odnosu prema prošlosti, Evropi, Rusiji, Kosovu...ne razlikuje od Dveri, Zavetnika ili bivše Koštunicine DSS. Tvrditi kako je Socijalistička partija Ivice Dačića ljevičarska može samo politički slijepac. Ništa ne razumiju ni oni  koji vjeruju da ičeg ljevičarskog ima u stranci sa socijalisitičkim prefiksom koju predvodi Aleksandar Vulin koja je na izbore išla sa Vučićevim SNS-om. Dačić i Vulin su socijalisti koliko su Arkan i Veljko Belivuk partizani i anitifašisti samim tim što su navijači Zvezde i Partizana. U koaliciji sa narodnjacima je i Srpski pokret obnove Vuka Draškovića sa svojom ravnogorskom političkom agendom. 

Komentator portala Peščanik Dejan Ilić danas konstatira kako su ovi izbori srušili mit o Srbiji kao podijeljenom društvu. „Naprotiv, Srbija je je izrazito homogeno, radikalno desno nastrojeno društvo“, zaključuje Ilić. On konstatira da je politički prostor lijevo od centra potpuno prazan, te da je čak i aktivističko-antisistemska koalicija Moramo popularnost gradila na antizapadnjačkim sentimentima.

Da li je Vučićeva desetogodišnja vlast glavni uzročnik i generator skretanja srpskog društva u desni radikalizam, ili je Vučić samo iskoristio i ohrabrio trend koji je postojao  decenijama i prije pojave SNS-a, analitičari u Srbiji različito komentiraju. Ono u čemu se slažu jeste da će predsjednik Srbije jačanje radikalne desnice znati iskoristiti u pregovorima sa zapadnim diplomatama  kojima će sebe predstaviti kao lidera koji će spriječiti da Srbija potone u mrak desničarskog populizma i ekstremizma.

Već smo to vidjeli 90-ih godina, kada je Slobodan Milošević zapadnjake uvjerio da će ukoliko uklone njega, vlast u Srbiji preuzeti Šešelj i drugi ratnohuškački radikali. Među kojima je u to vrijeme istaknuto mjesto zauzimao i Aleksandar Vučić. Svi oni, pokazat će se nedugo kasnije, bili su samo povremene marionete kojima je je Milošević vješto upravljao. Kao što je slučaj sa današnjim političkim rasporedom u Srbiji.

UTORAK, 5. APRIL

Savez Komunista Bosne i Hercegovine krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća urušio se na dvije velike afere u kojima su akteri bili njegovi istaknuti članovi. Prva je bila „Agrokomerc“ i o njoj je uglavnom sve poznato. Druga afera je bila Neum. Odnosila se na izgradnju kuća tadašnje komunističke vrhuške u jedinom bosanskohercegovačkom gradu na Jadranu. Stotine tadašnjih političara, ministara, funkcionera u policiji, pravosuđu, privrednika... primorani su bili podnijeti ostavke. Nisu odgovarali krivično, jer nije utvrđeno da su gradeći kuće u Neumu kršili zakon. Njihov krimen je bio moralno-političke prirode i zbog toga su ili podnosili ostavke, ili bivali smijenjeni.

Sjećam se jedne sjednice Centralnog komiteta SK BIH iz 1989. godine na kojoj su javno čitani imovinski kartoni svih članova ovog najvišeg partijskog foruma. Posebno se insistiralo da članovi CK detaljno odgovore kakvim stambenim fondom i privatnim nekretninama raspolažu i objasne kako su do te imovine došli. U ogromnom broju slučajeva, partijski funkcioneri imali su društveni stan i manje ili više skromnu vikendicu sagrađenu uz pomoć kredita.

Te iste godine u partijski vrh uključen je Zlatko Lagumdžija, mladi perspektivni doktor nauka iz poznate i ugledne socijalisitičke familije. Izabran je i u Predsjedništvo CK SK BiH, istovremeno je bio je i šef računarskog centra Partije i  predavač na nekoliko fakulteta. Dakle bio je više nego dobro, iznadprosječno  situiran za tadašnje socijalno-ekonomske prilike u BiH. Ne sjećam se da li je on tada popunjavao stambeno-imovinski karton, ako jeste ta je rubrika bila skoro prazna. Pored stana na Grbavici u kojem je živio sa suprugom i kćerkom, drugih nekretnina u svom vlasništvo teško da je mogao imati.  Saveza komunista nema više od trideset godina, a njegove tekovine i tradiciju baštini Socijaldemokratska partija BiH, na čijem se čelu  duže od deceniju i pol nalazio Zlatko Lagumdžija. Izvještaje o imovini političari više ne šalju partijskom Politbirou, nego ih dostavljaju Centralnoj izbornoj komisiji BiH. 

Ovih dana su novinari Centra za istraživačko novinarstvo okončali i objavili rezultate istraživanja koje svjedoči kako je imovina Zlatka Lagumdžije vrtoglavo rasla u posljednjih nekoliko godina. Broj nekrentina u njegovom  vlasništvu se povećao, stanovima i poslovnim prostorima u Sarajevu pridodati su i stanovi i apartmani u Hrvatskoj. Vikendicu u elitnom naselju Poljine Lagumdžija je prodao za milion maraka nekom arapskom bogatašu pa tim parama pazario kuću u Rovinju. U razgovoru sa novinarima bivši lider SDP-a imao je objašnjenje za svaku od nekretnina koje  posjeduje u vlasništvu. Nešto je naslijedio, neke dobio od fakulteta, nešto zaradio sa svojih deset prstiju. Nešto su kupili supruga i njen otac, inače penzioner sa simboličnim primanjima.

Možda Lagumdžiji treba vjerovati, možda je sve baš onako kako tvrdi, ali postavlja se pitanje: po čemu se lider nekada najjače opozicione partije razlikuje od njegovih političkih konkurenata, ratnih i poratnih profitera, bezobrazno bogatih skorojevića u čijem je komšiluku sagradio dvorac kojeg je prodao Arapu?!

Drugo pitanje glasi, ako je ovoliki trud, novac, energiju.. posljendjih dvije decenije uložio na uvećanje svog materijalnog bogatstva i stambenog fonda, njegovu izgradnju i legalizaciju kada se Lagumdžija uopće stigao ozbiljno i temeljito baviti vlastitom strankom u stanjem u njoj. A o državi da ne govorimo. Možda je odgovor moguće pronaći u stanju u kojem se  nakon njegovog odlaska nalazi njegova bivša stranka SDP BiH. Lagumdžija nije iz nje prije nekoliko godina izbačen iz onih razloga zbog kojih su politički stradale njegove biše partijske kolege komunisti  koje su se razmetali kućama u Neumu.

Zlatka Lagumdžiju  su sa političke scene počistili  njegovi najbliži suradnici koji su na njegovom primjeru razumjeli da bavljenje poltikom nema nikakvu drugu svrhu niti cilj osim privatnih zgrtanja bogatstva, proširivanja stambenog prostora, skupih putovanja plaćenih tuđim novcima.

Kako su govorili drugovi komunisti, a karikirali ih kasnije televizijski nadrealisti: Ako imaš kuću, vikendicu, stan, jahtu, onda vrati Partiju onim drugovima koji još uvijek nemaju.     

ČETVRTAK, 7. APRIL

Iako je košarka decenijama bila sport u kojem je Jugoslavija bila u svjetskom vrhu, osvajala svjetska, i evropska prvenstva  Olimpijade, cijelo to vrijeme žuljalo je pitanje: koliko tadašnji evropski, pa i jugoslovenski, basket vrijedi u poređenju sa američkom profesionalnom košarkaškom? A sa njima se jedino i vrijedilo porediti. Evropske selekcije su se na svjetskim prvenstvima i olimpijadama susretale sa amaterskim, studentskim ekipama SAD, nerijetko ih i pobjeđivale, poput SSSR-a i Jugoslavije, ali  je za potpuni trijumf i sportsku samosvijest i satisfakciju nedostajalo ogledanje na parketu sa najboljim američkim košarkaškim timovima.

Prije više od 35 godina išao sam sa pjevačem „Zabranjenog pušenja“ Neletom Karajlićem gledati utakmicu „Bosna“, „Partizan“. U Skenderiji smo sreli režisera Emira Kusturicu koji je nešto ranije te godine dobio svoju prvu Palmu u Cannesu. Odgovorno tvrdim da smo tog dana sve trojica tada navijali za „Bosnu“. Nele je navijao i za „Želju“ protiv bilo koga da je igrao tih godina kada smo skupa išli na Grbavicu. Na poluvremenu košarke nam je prišao veliki Dragan Kićanović, poznavao je Kusturicu. Kusta se tek bio vratio iz Amerike gdje je, valjda, nekoliko mjeseci učio engleski. Kićanoviću je on u razgovoru ovako prenio svoje utiske o tamošnjoj košarci. „Gledao sam nedavno kad sam bio Americi taksiste koji pored štanda igraju basket dok čekaju mušterije. Znaš, Kićo, šta su američki taksisti za tebe, Praju, Mirzu, Slavnića..? Vanzemaljci!“. Kićanović se učtivo bunio, tiho neslagao, govorio da je on sa reprezentacijom Jugoslavije igrao ravnopravno protiv ozbiljnih američkih selekcija, da evrospka košarka nije baš toliko inferiorna, ali ga Kusturica nije fermao. Ponovio je „Ma pusti tu priču, kažem ti, taksisti u Americi su za vas ovdje van-zemaljci“.

Prošlo je od tada tri i po decenije, u međuvremenu se košarkaški univerzum potpuno promijenio, razlike između američkog planeta  i ostatka košarkaškog svemira su se smanjile, pa i potpuno istopile. Nikada se selekcija bivše Jugoslavije nije odmjerila sa američkim Dream teamom, ali je Hrvatska u na OI u Barceloni igrom protiv njih u finalu  pokazala da u košarci nema vanzemaljaca. Nekoliko godina kasnije, SR Jugoslavija je porazila Ameriku, kasnije su to učinili Grci, Litvanci. Evrospki košarkaši u najjačoj ligi svijeta, poput Dirka Nowitzkog i Tony Parkera birani su za MVP Lige. Briljirali su u najjačoj svjetskoj ligi Dražen Petrović Toni Kukoč, Vlade Divac, Dino Rađa, Peđa Stojaković, Gasol, Sabonis i mnogi drugi Evropljani.

Sve ovo pišem u danu kada je Nikola Jokić ostvario nestvaran rezultat i postao prvi igrač u povijesti američke lige koji je u sezoni ubacio dvije hiljade poena, imao hiljadu skokova i 500 asistencija. Jokić je prošle godine bio MVP prvog dijela sezone, ne bi trebalo ni ove godine biti drugačije. U sezoni u kojoj je njegov „Denver“ igrao bez dvojice važnih igrača, Jokić ih je gotovo sam doveo do play offa. Neka ovom novinaru koji zadnjih 20 godina noći provodi uz utakmice NBA bude dopušten sljedeći smion zaključak: svjetska košarka u ovom milenijum  nije imala dominantnijeg igrača od Nikole Jokića. Srpskom centru su stručnjaci zamjerali lošu igru u odbrani, nazivali su ga „Olovnim rešetom“, međutim statistike govore da je Jokić i u defanzivi više nego korektan.

Ako bi neko drugi mogao biti proglašen za MVP-a ovogodišnje sezone NBA lige, a da to ne bude velika nepravda prema Jokiću,onda je to mladi Slovenac Luka Dončić. I Luka kao i Nikola Jokić je bukvalno sam nosio svoj klub „Dallas Mawericse“ do trećeg mjesta u Zapadnoj konferenciji. Statistika mu je fenomenalna, među prvih je pet najboljih strijelaca i dodavača, među desetak najboljih skakača. Možda Slovenac jedini u ovoj generaciji košarkaša ima šansi da u karijeri dostigne Jokićev rekord, tek su mu 23 godine. Bio bi blizu toga i ove godine, ali je zbog povrede odigrao 15-ak utakmica manje od srpskog košarkaša.

Iako je kao dječak napustio Sloveniju i preselio u „Real Madrid“, Dončić je, kao i Jokić, produkt jugoslovenske škole i filozofije košarke. Ta je škola temeljena na kolektivnom pristupu, u njoj igrač najprije gleda svoje suigrače, a ne protivnički koš. Dončić igra organizira napad i šutira  poput Dražena Petrovića, asistira poput Kukoča, inteligentan je na način Kreše Ćosića, pod obručima skače kao Dražen Dalipagić.

Tri i pol decenije nakon one drugarske prepirke Emira Kusturice i Dragana Kićanovića, komotno se može reći: Nikola Jokića i Luka Dončić su košarkaški vanzemaljci za sve, a naročito za  Amerikance.

PETAK. 8. APRIL

Ruski predsjednik Vladimir Putin je u decembru 2019. godine zbog napetosti u regiji Dombas između vlasti Ukrajine i proruskih separatista, najavio energičnu vojnu akciju Moskve.

„Ne smijemo dozvoliti da se zločin iz Srebrenice dogodi u Donbasu“, poručio je tada Putin.

Dvije i pol godine kasnije, nakon što su otkrivene stravične razmjere zločina u gradu Buči kojeg su ruski vojnici počinili nad ukrajinskim civlinim stanovništvom, Marija Zaharova glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova osvrnula se na srebrenički genocid u sasvim drugačijem, morbidnom i uvredljivom kontekstu. Na optužbu  američkog predsjednika Joea Bidena da je ruski predsjednik Putin „ratni zločinac“, Zaharova je podsjetila na američke zločine u Iraku, bombardovanje Jugoslavije teprozvala „režisere produkcije u Srebrenici“. Dakle, ono što je prije dvije i pol godine za Putina bio zločin genocida koji se ne smije ponoviti u Dombasu, u novonastalim okolnostima ruske invazije na Ukrajinu i počinjenih zločina kod glasnogovornice Zaharove je mutiralo u konstrukciju, izmišljotinu, odnosno „režisersku produkciju“.

U julu 1995.godine Rusija je u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih naroda blokirala rezoluciju o genocidu u Srebrenici koju je predložila Velika Britanija, a podržale Sjedinjene Američke Države i članice Evropske unije. Ruski ambasador Vitalij Čurkin je tada ocijenio da je Rezolucija politički motivirana, nije legitimna i ne služi napretku u Bosni i Hercegovini. Kazao je da je na istoričarima da analiziraju ono što je prouzrokovalo krizu u Jugoslaviji.

Britanski predstavnik u Vijeću sigurnosti u UN-u  je kazao da je zgrožen ruskim vetom na rezoluciju o Srebrenici.

Godinu i pol dana prije sjednice u Vijeća sigurnosti UN Rusija je intervenirala u Ukrajini, anektirala Krim i vojno zauzele značajne dijelove na istoku te zemlje. Malo je ko u svijetu imao dilemu oko konačnih planova i namjera Rusije prema Ukrajini. Osam godina kasnije, 24.februara ove godine Vladimir Putin je te planove deifinirao kao „demilitarizaciju i denacifikaciju“ susjedne države. Takav, dubinski neprikriveni zločinački plan, i to je jasno, nije bilo moguće realizirati bez brutalnih, teških, nemilosrdnih zločina nad civilima i građanima Ukrajine. Svakim danom stižu novi dokazi o pokoljima ruske vojske nad stanovništvom  u okupiranim ukrajinskim područjima. Predsjednik Volodimir Zelenski i drugi ukrajinski zvaničici od početka tvrde da se nad Ukrajincima  posrijedi genocid. To potvrđuju brojni međunarodni zvaničnici koji ovih dana obilaze mjesta zločina. Moskva sve demantuje, pa i samog Putina i njegove nekadašnje tvrdnje o karakteru događaja Srebrenici.

Ništa se u ovom ratu ne dešava slučajno, stihijski i bez logike, ma kako nju bilo teško razumjeti. Nije nimalo nelegitimno niti besmisleno pitanje: nisu li Rusi negirajući u Vijeću sigurnosti UN-a genocid koji se desio  Srebrenici imali na umu budući odnos međunarodne zajendice prema genocidu koji se treba desiti kroz koju godinu i kojem smo upravo svjedoci!

SUBOTA, 9. APRIL

Danas se navršilo pola stoljeća od premijere kuiltnog filma „Valter brani Sarajevo“. Na taj veliki događaj bosanskohercegovačke i jugoslovenske kulture podsjeća u tekstu objavljenom i beogradskom listu „Nova“ reditelj Gorčin Stojanović koji piše da je kao sedmogodišnji dječak sa roditeljima 1972. godine  prisustvovao premijeri „Valtera“ u sarajevskoj „Skenderiji“. Gorčinov otac Velimir Velja Stojanović, veliko ime sarajevske kulturne scene, filma pozorišta, publicistike bio je prijatelj Šibe Krvavac.

U još nekoliko tekstova u beogradskim medijima i manifestacijom beogradskoj „Kinoteci“ se podsjetilo na taj datum. Prije nekoliko godina Milorad Dodik je u jednoj televizijskoj emisiji kazao da je film „Valter brani Sarajevo“ muslimanska propagandna konstrukcija, kako je rekao, da bi pokazali da su se tobože i oni borili protiv fašizma.

Prije tri godine objavljena je i monografija o Hajrudinu Šibi Krvavcu , prva te vrste o nekom bh. redatelju koju je uzornu i temeljito napravio Nebojša Jovanović.

Prije desetak godina imao sam plan da pokušam u biografiji Šibe Krvavcai stražiti dijelove koji nisu poznati i za koje se on za života potrudio da takvi i ostanu. Vjerovao sam da se čudo zvano Šiba Krvavac mora istražiti iz svih aspekata njegove složene, zanimljive, genijalne  ličnost. Jedna od tih epizoda koja su mu obilježili život bio je njegov boravak na Golom otoku. Razgovaro sam o tome sa njegovim bratom u vikendici u okolini Sarajeva u kojoj je slavni režiser godinama okupljao svoje brojne prijatelje na druženje, akšamluke i veselja. I Šibin brat je bio na Golom Otoku. Boravila su dvojica braće Krvavac, djece iz komunisitičke, partizanske familije, u isto vrijeme na tom paklenom mjestu, a jedan za drugog nisu znali, niit su se susreli tokom tih užasnih mjeseci. Šiba je kobne, sudbonosne  1948. kao perspektivna komunisitčki kadar studirao u Beogradu. Tada je policija uhapsila njegovog najboljeg prijatelja pod opotužbom da je INFORMBIRO-vac. „Nemojte ga hapsiti, drugovi, ja garantujem da je on na kursu Tita i partije“,  zavapio je Šiba i tako samome sebi napisao nalog za hapšenje i kartu za  transport na Goli otok.

Prije dvadesetak godina Agencija za istrage i dokumentaciju/AID/ kao nasljednik Službe Državne bezbjednosti BiH skinuo je oznaku tajnosti za dosijea nekadašnjiih INFORMBIRO-vaca. Vjerovao sam, pokazat će se sa razlogom,  da je i Šiba Krvavacimao dosije u UDBI i zatražio od odgovornog lica da mi dozvoli uvid u njega. Odgovor koji sam dobio više me šokirao nego razočarao. Omotnica u kojem se nalazio „dosije Krvavac“ je bila prazna, dokumenti nestali. Na omotnici je pisalo  obrazloženje da je nad velikim  režiserom policijska obrada trajno prekinuta sredinom 1972. godine. Dakle, dvije i po decenije nakon njegovog oslobađanja sa Golog otoka. Prestanak nadzora i tajnih mjera koje su godinama primjenjivane prema Krvavcu  vremenski su koincidirali  sa premijerom njegovog filma „Valter brani Sarajevo“! Ta činjenica otvorila je strašne dileme i bolna pitanja: Da li je veliki Šiba Krvavac, svojim remek djelom, napokon, odbacio sve sumnje i podozrenja režima prema  njegovoj ispravnosti i napokon dokazao svoju privrženost komunističkoj ideji?Višedecenijsko bezbjedonosno tretiranjeautora  jednog takvog epohalnog  spomenika revoluciji i antifašizmu bilo je ne samo odvratno, nego i malouman i zlikovački čin.

I onda još jedno, mnogo bitnije pitanje: da li je svim dotadašnjim filmovima, igranim potut svevremenskih „Mosta“ i „Diverzanata“, te  bezbroijnim dokumentarcimna kojima je veličao domete socijalističkog preporoda Šiba Krvavac dokazivao svoju ispravnost i lojalnost režimu? Je li veliki režiser, bosanskohercegovačkiJohn  Ford, ili jugoslovenski Sam Peckinpah,  svojim virtuoznim filmovima plesao oko vlatitih  prognitelja kao što je činila ona ovčica Aska ispred krvoločnog vuka u poznatoj prili Ive Andrića.

Kada sam naposljetku vidio i uvjerio se da nema načina da dokučim odgovore,  na najvažnija od ovih pitanja, sa gorkim razočarenjem sam odustao od daljnjeg istraživanja onog što me zanimalo u biografiju fascinantne ličnosti Hajrudina Šibe Krvavca. Jedina dobra stvar je, što sam ga nakom te neuspješneistragemnogo više i na drugačiji način cijenio i poštovao.     

NEDJELJA, 10. APRIL

Ne stišavaju se reakcije u Bosni i Hercegovini na posjetu Zorana Milanovića Mostaru povodom pompezne proslave tridesete godišnjice osnivanja Hrvatskog vijeća odbrane. U poređenju sa nekim  njegovim  drugim javnim isutpima posljednjih nedjelja, njegov nastup u Mostaru bio uravnotežen, pomirljiv i politički korektan.U komentarima i ne baš pretjerano sistematičnim analizama se cijeli splet događaja koji se danima odvija u okviru obilježavanja obljetnice HVO kao vojne komponente paradržave„Herceg Bosne“ tumači kao neskriveno prizivanje trećeg entiteta u BiH, koji je, tvrdi se, konačni cilj svih priča o promjeni Izbornog zakona u BiH.

Čitao sam ovih dana  do sada, barem meni, nepoznati stenogram iz Ureda bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nastao tokom njegovog razgovora za čelnicima hrvatskog naroda u BiH. Sastanak je održan krajem avgusta 1995.godine, a delegaciju Bh. Hrvata predvodiili su haški osuđenik Jadranko Prlić ,tadašnji  ministar odbrane BiH i general Ivo Lozančić, dopredsjednik HDZ-a, kojeg je Milanović prije dva dana posthumnoi odlikovao. Njih su dvojica prije dolaska kod predsjednika Tuđmana razgovarali sa čenim ljudima Republike Srspke, Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom.

 Sve se to dešava dvadesetak dana nakon hrvatske akcije „Oluja“, odnosno  u vrijeme kada u BiH Armija BiH i HVO zajedno djeluju u oslobađanju dijelova zapadne Bosne. Prlić i Tuđman dominiraju razgovorom.Hrvatski predsjednik  pita da li bi srpski lideri prihvatili da prepusteBanja Luku Hrvatskoj a da im se zauzvrat dadne Tuzla. „Banja Luka je najevropskiji grad u Bosni i Hercegovini i ni po čemu ne pripada Srbiji“, razmišlja glasno povjesničar Tuđman. Prlić govori da Muislimani jesu naivni,ali da na to ne bi pristali. Na Prlićevu prijedlog da se u pregovorima traži povratak  Posavine  u Federaciji BiH, Tuđman reagira nervozno. Govori da ako se 100 tisuća Hrvata vrati u Posavinu to će značiti da se i 300 tisuća Srba protjeranih u Oluji, ima pravo vratiti u Hrvatsku. Priča se nadugačko i o nastavku humanog preseljena naroda, stvaranju etnički homogenih teritorija u BiH, dogovaraju etape budućeg razdruživanja u njoj. Sve ono što će dva-tri mjeseca kasnije biti ozakonjeno Dejtonskim sporazumom.

Dvadeset i pet godina kasnije jasno je da politika Hrvatske iz devedesetih godina prema BiH koja je u Haagu ocijenjena kao agresorski udruženi poduhvat, nije okončana sa odlaskom Franje Tuđmana i Gojka Šuška sa životne i političke pozornice. Ona je živa i danas imože se lako identificirati. Ona ni danas , nije  samo agresorsko-zločinački poiduhvat, nego je istodobno  i izraz legitimne težnje hrvatskog naroda. Tako je 1990. uoči dolaska na vlast Franjo Tuđman govorio i za Nezavisnu državu Hrvatsku. NDH je, da podsjetimo, osnovana na današnji dan, 10. travnja 1941.godine.