Bosna i Hercegovina (BiH) na Eurosongu ne učestvuje još od 2016. godine, kada su Dalal, Deen, Ana & Jala u Stokholmu otpjevali numeru “Ljubav je” i zauzeli 11. mjesto u prvom polufinalu, čime im je za dlaku izmaklo mjesto u finalu.

Ipak, ove godine se o prvom evrovizijskom nastupu BiH iz 1993. uveliko priča na prostoru bivše Jugoslavije, a čak i piše u pojedinim uticajnim evropskim medijima, kao što su španski El Pais i britanski Miror.

Svima je privlačno da povuku paralelu između dvije na papiru slične situacije, a u stvarnosti znatno drugačije. Ukrajina, koja je već mjesecima pod invazijom Rusije, na nedavno završenom 66. Eurosongu u Italiji pobijedila je zahvaljujući grupi Kalush Orchestra i numeri “Stefania”.

 (Foto: EBU / CORINNE CUMMING)

Nije ovo usamljen slučaj da neki muzičari iz ratom zahvaćene domovine odlaze na Eurosong. Naime, 1993. BiH je prvi put u historiji nastupila na Eurosongu, a dok je Sarajevo, između ostalih, bilo pod opsadom srpskih snaga, a njegovi žitelji se bukvalno borili za vazduh i vodu, Muhamed Fazlagić Fazla u Irskoj je otpjevao legendarnu numeru “Sva bol svijeta” i osvojio 16. mjesto – sa 27 poena od stručnog žirija.

“Sva bol svijeta je noćas u Bosni, ostajem da bolu prkosim, i nije me strah stati i pred zid, ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim”, dio je kultne numere za čije je stihove zaslužan Fahrudin Pecikoza, dok je muziku “potpisao” Dino Dervišhalidović, svima bliži kao Dino Merlin.

Led, blato i “ples smrti”

Skoro tri decenije kasnije, Ukrajinci pjevaju pobjedničke stihove – “uvijek ću naći put do kuće, čak i ako su svi putevi uništeni”, što je još jedna od poveznica između BiH i Ukrajine.

Sa tim je saglasan i Fazla.

Prvi predstavnik BiH na Eurosongu u razgovoru za portal CdM ovim povodom prelistava uspomene, a evidentno je da su sjećanja toliko snažna da im zub vremena ne može ništa.

“Znate da je Sarajevo tada bilo pod opsadom. Kao nova država, koja je bila priznata u Ujedinjenim nacijama, dobili smo pravo da se uključimo u EBU (Evropska radiodufuzna unija) i to smo iskoristili – 47 kompozicija je došlo na prvi konkurs za Eurosong, 12 ušlo u finale, a meni se posrećilo da sam pobijedio aklamacijom sarajevskog žirija”, počinje Fazla priču od koje bi se sigurno mogao “iscijediti” materijal za odličan dokumentarac.

Obično se kaže – preko trnja do zvijezda, a u slučaju Fazle i njegove ekipe 1993. to je značilo – preko metaka, ledom okovane i krvlju obojene planine Igman do scene Eurosonga.

Strategija je, prepričava Fazla, bila mač s dvije oštrice. Sačuvati glavu, nadmudriti protivnika i tek onda pomisliti na muziku.

“Za nas nakon tog proglašenja pobjednika počinju problemi. Kako napustiti grad koji je pod opsadom? Nismo imali nijedan realan izlaz iz grada, niti pomoć bilo kakvih evropskih snaga koje su tu bile kao čuvari mira. Odlučili smo da pretrčimo pistu koja je bila otprilike oko kilometar i po dugačka, da bismo stekli uopšte uslov da počnemo ići ka slobodnoj teritoriji, te da se dočepamo Hrvatske kako bismo mogli doći na polufinale u Sloveniju”, objašnjava Fazla.

 Muhamed Fazlagić Fazla; Foto: YouTube screenshot

Zbog tog “plesa smrti”, kako su put od Sarajeva do Zagreba opisali mnogi, a neki ga nisu ni okončali na nogama, Fazla dodaje da bi pošteno bilo reći da su predstavnici Ukrajine do Italije imali mnogo lakši put.

“Za razliku od Ukrajinaca, koji su vjerovatno mogli da vježbaju scenski nastup i koreografiju, mi u studiju tada nismo imali ni struju, već smo se oslonili na agregat. Takmičenje je bilo u ranom martu – prehladnom u Sarajevu. Do televizije BiH smo pješačili sedam-osam kilometara. Bukvalno smo blatnjavi došli u Zagreb da bismo se počeli pripremati za Eurosong, za razliku od Ukrajinaca danas. Ipak, zajedničko nam je što su obje države u tom trenutku bile pod agresijom”, u dahu će Fazla, uz napomenu da je takmičenje u BiH snimljeno dan unaprijed, pa je u trenutku emitovanja sa kolegama već bio u pohodu.

Rizik kao svakodnevica

Ni u takvim okolnostima Fazla i njegovi saborci nisu željeli da dignu bijelu zastavu. Fazlina sjećanja čine samo dio onoga što su tih dana prolazili na svakodnevnom nivou – smrt je vrebala maltene iz svakog ugla, ali prvi predstavnik BiH na Eurosongu ni u jednom trenutku nije razmišljao u pravcu da u prvom planu bude on, već oni koje je u tom trenutku ostavio u mraku.

“Jesam rizikovao život, ali to su činili i svi moji sugrađani i oni oko grada. I to samim tim što su disali i hodali po ulicama. Ne bih taj svoj rizik glorifikovao do nivoa da bude veći u odnosu na ljude sa kojima sam dijelio sudbinu. Ne mogu sebe staviti na veću poziciju žrtve od vojnika na prvoj liniji odbrane, ljudi koji su radili u bolnicama, onih koji su se bavili logistikom, prikupljanjem hrane. Sarajevo je bilo grad bez vode, hrane i struje godinu. Bilo smo iznureni dobro. Bio sam lakši negdje 25-30 kilograma tada u odnosu na ovaj trenutak”, nastavlja Fazla.

Ostatak teksta čitajte ovdje.