KAD SE U TRIPOLIJU SRETNU HODŽA IZ POLJSKE I PASTOR IZ KANADE: “Pa, šta ima, buraz?” (FOTO, VIDEO)

Rođen je u Poljskoj kao Adam Kuricki. Medresu je završio u Sarajevu sredinom sedamdesetih. Bio je softa u selu Podgrab kod Prače. Već 43 godine živi u Tripoliju. I još uvijek tečno govori bosanski jezik. Od poljske zime, preko sarajevske medrese do Sahare.

  • Mini market

  • 04. Jun. 2022  04. Jun. 2022

  • 0

Piše: Avdo AVDIĆ

Sreli se u anglikanskoj crkvi u Africi Bosanac, Kanađanin i Poljak. I kaže Poljak, inače hodža, da je svoju prvu teraviju klanjao u Podgrabu kod Prače. Na to će Kanađanin reći da je prošao kroz Praču kada je, onomad, išao u Goražde. I još će dodati da su mu rijeka Drina i cigarete Drina – zakon.

„Pa, šta ima, buraz“, upitat će Kanađanin Poljaka, naočigled Bosanca koji je doputovao na vrh Afrike, da u glavnom gradu Libije, Tripoliju, vidi – rat.

altPastor iz Kanade: Rijeka Drina i cigaete Drina

Da je ovo vic, sada bi uslijedio neki štos koji bi priču učinio vjerovatnijom. Ovako zvuči nevjerovatno, ali je istinito.

„Ja, Mahmud“, dozivat će Adam Koricki svog poznanika Libijca, nakon što je dvaput pokucao na velika metalna vrata ugrađena u zidine starog dijela grada Tripolija.

Malo zatim, nasmiješeni Mahmud je otvorio vrata i pustio nas unutra.

Adam mu je, na svom tečnom arapskom,  objasnio da sam ja njegov gost iz Bosne i da ima želju da mi pokaže malo drugačiji Tripoli. Kod Mahmuda smo vidjeli tursko kupatilo, izgrađeno prije par stoljeća, nekad u vrijeme kada su Tripolijem vladali Turci. U starom gradu su, inače, vidljivi tragovi svih carevina i kraljevina. A stari grad se, opet, najbolje vidi s krova jednog starog hotela u kojem se može prespavati za pet eura. Adam je progovorio arapski i našli smo se na hotelskom krovu, gledajući s jedne strane Sredozemno more, a s druge stari Tripoli i njegove uske prašnjave ulice kroz koje se povremeno ukazivalo svjetlo motocikala.

„Vrijeme brzo prolazi, kao da je bilo jučer“, reći će Adam zagledan u krovove grada u koji je doselio prije četrdeset i tri godine.

Ali, ko je ovaj čovjek, zapravo?

„Ja sam Adam Kuricki. Rođen sam u Poljskoj, završio sam medresu u Sarajevu. Već 43 godine živim u Tripoliju“, kazat će mi prilikom upoznavanja u bašti kafea Roma, stotinjak metara udaljenog od Trga mučenika koji je nekad nosio ime Zeleni trg.

„Tamo, u Bosnu“, pokazuje Adam prstom preko Sredozemnog mora, „došao sam 1974. godine“.

Rođen je na istoku Poljske, u tatarskoj porodici. Po rođenju je musliman, ali u Poljskoj se tada nije učilo islamu. U tatarskoj zajednici, koja je brojala 50-ak hiljada ljudi, nije bilo mnogo vjerski obrazovanih. Starješinstvo je odabralo njega za učenika koji će se školovati u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Kad su ga izabrali, imao je petnaest godina, a pasoš nije mogao dobiti dok ne napuni šesnaest. Bila je 1974. godina kada ga je majka u rodnom Elblagu spakovala i odvela do Gdanjska odakle je, dalje, avionom odletio za Katovice.

„Za sat vremena ja sam bio u Katovicama. Onda je došao voz za Budimpeštu. Sjećam se da sam gledao kroz prozor da vidim kako izgleda to nebo u inostranstvu“ priča nam Poljak na bosanskom jeziku, dok na afričkoj obali  Sredozemnog mora, u italijanskom kafiću, ispijamo tursku kafu koju nam je donijela djevojka iz Čada, uslužujući nas na arapskom jeziku.

Gutljaj kafe i nastavak priče iz ’74.

„I, onda Budimpešta, Subotica, Beograd. Iz Beograda sam za Sarajevo. Dva dana sam putovao. Dvije noći. Druga klasa. Ovako“, nastavlja Adam Kuricki.

Poslije dva dana i dvije noći putovanja stigao je u Sarajevo. Bio je septembar 1974.

„Bilo je jutro. Magla, ovako, kišovito. Ali toplo. I ja se zaletim, a nisam znao jezik, sjednem u tramvaj i samo ponavljam vozaču – medresa, medresa. Izašao sam na Drveniji, s drvenim kovčegom. Težak mi je bio. Nosio sam nekakvih poklona i svačega. Rekli mi kad sam kretao iz Poljske da dam tome ovo, onome ono“, prisjeća se Kuricki svog prvog dana u Sarajevu.

Kad je stigao u Medresu, prvo su mu rekli da se ošiša. Imao je malo dužu kosu, koja, kaže, nije priličila softi.

„I, tako. Prvu noć, odmah, tu se nađe Hilmo Neimarlija i Ahmed Pašić, iii, ko je ono bio treći. Aha, Sjenar. Hilmo je još živ. Ne znam je li Sjenar“, upitno će Kuricki.

Prva godina je prošla u druženju i upoznavanju. Već naredne godine i narednog ramazana, Adam Kuricki dobio je zadatak – predvoditi teraviju u selu Podgrab kod Prače.

„U Podgrab sam došao dan prije prve teravije, da se upoznam sa domaćinima. Čuo sam da ima džamija. A kažu mi, hodža, ima nas dosta. Svaku noć od kuće do kuće ideš“, priča Adam.

Ali prava priča počinje onda kada im je rekao da je iz Poljske.

„Hodža, poznaješ ti onog Bajramovića i onog Sofovića iz Poljske“, upitali su ga domaćini u Prači.

„Ja samo slušam i šutim. Kad ovaj drugi kaže, nije on iz one tamo Poljske kod Zenice. Nego, on je iz države Poljske. Kad su oni to čuli nastao je haos. Kako Poljak da nama bude hodža. Zna li on šta“, prenosi četrdeset i osam godina kasnije Adam Kuricki riječi svojih domaćina.

Iza njega je, na namazu. te večeri bilo dosta ljudi. Ali trema je učinila svoje.

„Na ezanu sam zaboravio „ešhedu en la ilahe illellah“. U namazu sam zakovao na drugom ajetu fatihe“, kroz smijeh će Kuricki.

Kako je ramazan prolazio, Adam se sve više zbližavao s domaćinima u Podgrabu. Medresu je završio 1978. Onda je otišao na studije u Libiju. Dok šetamo uskim i prašnjavi ulicama Tripolija, nailazimo na jednog Libijca koji u rukama nosi školju jaja.

„E, on ti pravi najbolje sendviče u gradu. Kod njega sam se godinama hranio. Bio je sendvič pola dinara. A moja stipendija je bila 25 dinara“, priča nam Adam, dok ulazimo u radnju njegovog prijatelja Libijca.

„Zvali smo ga Hadžibajrić“.

altKuricki u radnji kod libijskog “Hadžibajrića”

Četiri godine u Sarajevu, neizbrisive su iz Adamovog sjećanja. Kaže da mu je to najljepši periodu života. U Tripoliju je dobio kćerku i sina, Timura i Evu. Supruga Poljakinja zbog njega je primila islam. U Libiju su došli za vrijeme Gadafija. U Libiji su preživjeli tri rata. Godinama se bavio turizmom. Evropljane je vodio po Sahari. Imao je i barku za ribolov na Sredozemlju, Danas radi u ambasadi Poljske. Sam. Ambasador i drugo osoblje je, zbog sigurnosnih razloga, izmješteno u Tunis. Ali kada se libijskim ulicama, pa i onim najmračnijim i najzabačenijim, šetate s Adamom Kurickim, ne osjećate se nesigurno, iako u šetnji Tripolijem nećete često sresti ljude iz Evrope i Amerike. Otmice biznismena i novinara su česte. Pucnjave još češće. Gotovo da nema dana kada u Tripoliju nećete čuti rafale. Lokalno stanovništvo naviklo je na takav život. Naoružani i maskirani ljudi su na svakom koraku.

Skoro svaka ulica ima svoju policiju. Tripolijem vlada prelazna vlada, ali parlament u Sirtu izabrao je drugog premijera. Taj drugi premijer, opet, ne može doći na posao, jer „prelazni“ premijer ne dopušta predaju pozicije bez izbora. A izbora nema. Dalje na istoku države je neka druga vlada, ona u čijoj sjeni je general Haftar. Oni, opet, uz pomoć jedinica Wagner vode svoju prorusku politiku. Sve svjetske sile umiješale su se u rat u Libiji, no, naftna polja niko ne dira. Od toga se finansiraju svi. Kompletan finansijski sistem zasnovan je na kešu. U hotelu ne možete razmijeniti novac. Recepcionar će vas uvijek uputiti na „black market“. Umjesto u banci, novac se razmjenjuje iza banke. I to one centralne. Stotine ljudi se okupi na ulici iza Centralne banke i trguje devizama. Novac sa „black marketa“ se, potom, u crnim vrećama, u kolicima civarama, prevozi dalje. Bez ikakvog obezbjeđenja. I tako idu milioni eura.

alt“Black market” I crne vreće s novcem

One crne vreće u kolicima, što ih vidite na fotografiji u okviru ovog teksta, pune su novca. Pet dinara je vrijedno koliko i jedan euro. Novac u Libiji, dakle, dobro stoji. I njime, praktično, možete otkupiti sve. Čak i život. Koji je, opet, u odnosu na sve drugo, najmanje vrijedan. Skoro pa bezvrijedan.

„Ali nećemo o politici“, kaže mi Adam, dok se pored nekog starog zatvora krećemo prema crkvi u centru Tripolija.

U crkvi nas dočekuje djevojka istočnoazijskog porijekla. Kaže da je rođena u Kanadi. Kada je čula da smo iz Bosne, zamolila je da ostanemo koji minut u crkvi. Onda se pojavljuje pastor. Živio je i radio u Goraždu. Zna gdje je i Prača u kojoj je službovao Adam. U Bosni je naučio da na bosanskom pozdravi sa „šta ima, buraz“. Sjeća se rijeke Drine. Sjeća se i cigareta Drina. Rijeka teče i sada. Cigarete je, na „otvorenom tržištu“ spalila „tranzicijska pravda“. Ali i Adama i pastora vežu lijepa sjećanja za Bosnu. Poljak će u avgustu doći u Sarajevo. Dolazio je i ranije. Prije tri godine bio je i u Podgrabu kod Prače.

„Kad sam došao, prepoznao sam one kuće bosanske. Ja nisam znao kod koga da odem. Znao sam da je bilo dosta iz familije Karić. Eh, ja sam se zaustavio kod jednog čovjeka koji je stajao do ograde. Selam alejkum. Alejku muselam. Ja sam Adam Kuricki. Prije četrdeset i koliko godina bio sam ovdje softa, klanjao sam kod vas teraviju. Gleda me čovjek i zaplaka“, ispričat će Kuricki, pa će staviti naočale da prikrije suze u očima.

U avgustu, opet, dolazi u Sarajevo. Volio bi sresti svoje drugove iz Medrese. Jer uskoro će u penziju.

„I doći će dan kada će čovjek morati reći – dosta je avanture.“

(Istraga.ba)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...