Shizotipni poremećaj ličnosti karakteriziraju promjene u ponašanju koje su ekscentrične, neobične i upadljive, a osobe koje imaju ovaj poremećaj razmišljaju i doživljavaju stvarnost drugačije od većine ljudi.

Mogu, primjerice, biti sumnjičavi i paranoidni pa im se svijet i ljudi mogu činiti prijeteći, mogu vidne i slušne podražaje doživjeti drugačije nego što one jesu i imati  ponašanje kao zlonamjerno. Osim toga, osobe s ovim poremećajem mogu vjerovati da imaju nadljudske sposobnosti, primjerice da su vidoviti.

Neobično odijevanje

I njihova će se pojava doimati drukčijom i netipičnom. Mogu se odijevati neuobičajeno i upadljivo ili se ponašati ili govoriti na većini neprirodan način. Jedan od simptoma ovog poremećaja je da osobe često ne mogu doživjeti i pokazati emocije pa se čine hladni i distancirani.

Pritom se u odnosima s drugim ljudima osjećaju nelagodno, ukočeno, a ako im pritom ne vjeruju, što je vrlo često, njihovo funkcioniranje u društvu može biti iznimno otežano i za njih vrlo zahtjevno. Nedostaju im mnoge socijalne vještine koje drugi podrazumijevaju pa ih stoga drugi ljudi često i odbacuju.

Često se boje intimnosti i povlače iz odnosa, pa stoga imaju jako malo bliskih ljudi i prijatelja. Upravo zato se osoba može izolirati te stoga patiti od depresije ili anksioznosti.

Iako ovaj poremećaj ličnosti ima dodirnih točaka sa shizofrenijom - mentalnom bolešću u kojoj osoba gubi doticaj sa stvarnošću, ima uvjerenja koja nemaju podlogu u stvarnosti i ne mogu se promijeniti te vidi ili čuje ono što drugi ne vide i ne čuju - shizotipni poremećaj ličnosti ipak ima manje izražene simptome. Ipak, kod nekih osoba on može progradirati u shizofreniju.

Bez uvida

Iako teško funkcioniraju, osobe koje pate od shizotipnog poremećaja ličnosti ne smatraju, tj. nemaju uvid, da imaju problem i da bi nešto trebali mijenjati, kao uostalom i osobe koje imaju bilo koji drugi tip poremećaja ličnosti. Ako, međutim, imaju uvid u svoje stanje i potraže pomoć to će prije svega biti zbog depresije i anksioznosti.

Simptomi u ovom poremećaju mogu biti blagi ili vrlo izraženi, a istraživanja pokazuju da kod ovog poremećaja najbolje djeluje kognitivno-bihevioralna terapija te suportivna terapija koja omogućava osobi da sagleda kako drugi doživljavaju njezino ponašanje i razmišljanje te da osvijesti kako većina drugih ljudi doživljava stvarnost.

Osim toga, pomaže joj da razvije socijalne vještine potrebne pa bi se povezala s drugim ljudima te kako bi se neugodni simptomi ovog poremećaj držali pod kontrolom. Obitelj može pomoći oboljelom tako da se uključi u obiteljsku terapiju jer svaka intervencija bolje funkcionira ako su bliske osobe podržavajuće i ako razumiju poremećaj te ograničenja i izazove koje donosi.