Srđan Jevđević iz Sarajeva je frontmen „Kultur Shocka“. To znate. I još svašta nešto znate. Uostalom, možete „proguglati“.

Međutim, sigurno ne znate da će ovog ljeta „Kultur Shock“ u Bosni i Hercegovini svirati jedino u Stocu i Lukavcu. A zašto samo u ta dva grada, pročitajte u nastavku.

No, hajde da prvo vidimo kako su predeverali prethodne dvije godine.

Hello, Seattle, long time no see. Hajde, ukratko, ako je to moguće: kako je "Kultur Shock" prebolio koronu, gdje ste bili, a niste nigdje, šta ste radili?

Ja je s bismiletom još nisam fasov'o. Mislim da su svi mlađi (uslovno rečeno, šta je kod nas mlađi?) članovi „Kultur Shocka“ već imali osim Amy i mene. To ti sve govori o vanzemaljskim moćima starih ljudi. Ne, ozbiljno, u zadnje dvije godine što zbog mame što zbog posla što zbog samog Sarajeva ja sam relaciju Seattle - Sarajevo i nazad prošao osam puta. Pravo sam naučio k'o Matrix da se izvučem i lebdim oko raznoraznih kliconoša kao što su djeca svih uzrasta, njihovi nes(a)vjesni roditelji kao i veliki konspiratori što ne vjeruju u Covid pa onda oni što masku nose preko brade. Tako i Amy, mada ona nije putovala za ove tri godine. Ostali su svi podobijali, neki po par puta. Moja porodica zaradila je Covid na dan moga odlaska u Sarajevo, a testirali se negativno na dan moga povratka poslije mjesec dana. Čak je i moja majka u Sarajevu imala Covid, ali srećom bez ikakvih simptoma. Što se tiče toga gdje sam bio, šta sam radio, u Sarajevu i u Los Angelesu sam radio na snimanju par filmova, a u Seattleu sam se posvetio radu sa kriznim štabom i pomaganju ljudima sa specijalnim potrebama za vrijeme pandemije. Pišem svašta nešta. Novi album. Par drugih akustičnih projekata, „Shakespeare“, predavanje na koledžu ovdje još uvijek traje, elem prošlo je nekako vrijeme.

Posljednji put sam vas gledao prije tačno četiri godine, u vrijeme Mundijala u Rusiji, na Sarajevo Beer Festivalu. Raznijeli ste binu. Je li se šta u međuvremenu promijenilo, pa ste možda malo "ublažili"?

Dobra ti je ova, ublažili:). Ma jok, ba, đe ćeš ublažiti!? „Kultur Shock“ je to što jeste i uvijek će biti to što jeste. Mi smo svoj životni put izraz i decibele odredili, pronašli i držimo ih se k'o pijan plota. Eksperimenti u produkciji da - ublažavanje ne. Biće drugih projekata u životu svima nama da budemo blagi. Za razliku od prije četiri godine, pridružila nam se 26 godišnja Eleni Govetas (violina, saksofon, zurla i ostali znani i neznani instrumenti kao i njena starija prijateljica Amy). Kako joj samo ime govori Eleni je kćerka moga velikog prijatelja i jednog od najvećih grčkih muzičara svih vremena Hristosa Govetasa. Upoznao sam je kad joj je bilo godinu i po dana kad sam svirao sa njenim tatom. „Kultur Shock“ ima nevjerovatnu sreću da uvijek kad nam se neko oženi, uda, ili ode (a obično ovdje samo ako se oženi ili uda pa se onda vrati), oni koji dolaze poslije njih su ako ne bolji ona isto toliko talentovani muzičari i umjetnici. A naša porodica se samo širi i niko ustvari nikada skroz nije otišao.

Tek ovih posljednjih dana primijetio sam novinarsku odrednicu za "Kultur Shock", a to je gipsy punk bend. A mi smo se davno dogovorili da ste vi hardcore, a i ako jeste punk, onda u prefiksu ili sufiksu treba dati malo širi balkan sound kontekst. Šta Ti misliš?

Ma jok, ba. Opet ja počeo odgovor sa -  ma jok, ba, ali ne, stvarno, pričali smo mi ti ja već o ovome. Ja mislim da su te novinarske odrednice novinari izmislili sami za sebe, da bi mogli da te stave u kategoriju koju oni razumiju, jer ako te oni ne razumiju ti ne treba da postojiš. Ko si, ba? Ako novinar nije čuo za tvoj stil to znači da tog stila nema. Ne d'o Bog da se otrgne neko kontroli pa počne da svira nešto za šta još ime nije izmišljeno. Zaignorisali bi oni to davno, ali avaj, ljudi dolaze na svirke. Pa šta ćemo sad, moramo te strpati u neku kategoriju. E, tako su nas "strpali" u gipsy punk. Strpali bi oni i „System of Down“ u gipsy punk da im se ovi 100% nisu otrgli kontroli. Mogu nama. Prvo i prvo, riječ gipsy je pogrdno ime za Rome. Znam, romantiziraju oni to sad tako, pa i ne misle da su išta ružno napravili ili rekli, tako da... Hajde, neću da im tražim dlaku u jajetu. A drugo, šta bolan ima veze, sve je to muzika. Jeste, mi sviramo hardcore, ali pomalo i punk, pa čak i jazz, a isto tako sviramo ono što ja nosim u sebi, pa kad me nešto zaboli ja jauknem na svom jeziku i u svojoj intonaciji. Kod nas se to (jezik i intonacija kao reakcija na bol) zove sevdah. Sve to je jedna iskrena bujica emocija koja dođe i negdje mora da izađe. A mi znamo samo ovako da se izrazimo.

Molim te, nemoj me pogrešno shvatiti, ja mislim da je novinarski posao jedan od najvažnijih poslova današnjice i okosnica današnjeg slobodnog društva. Da nema novinara i kod nas, a i u svijetu demokratije ne bi ni bilo više. Elitizam i samozadovoljnost kao i samoljublje je neprijatelj svakog poziva, a u novinarstvu se očitava tako što sve počinje i završava sa time da novinar takvoga kova (ako ga uopšte možemo nazvati novinarom) dokaže svoju visprenost, visoki intelektualizam i poznavanje materije bolje od onih o kojima piše i kojima piše. Svrha više nije članak i tema o kojoj se piše, nego izd**avanje vlastitog ega, a tema o kojoj se piše je samo povod. Elem, podje*avanje i preje*avanje uz razdragani takmičarski duh. A kada tako nadobudne njih neko počne da zaje*ava, bježe kući plačući, totalno nespremni.

Trenutno ste na američkoj turneji. Odlični ste bili u Seattleu, čuo sam iz druge ruke. A iz prve? I gdje ste jos svirali?

Joj, šuti, mrak, nemoj da ureknem. Izgleda, bar u Americi, da su se raja poželjela živih svirki te da i poslije 26 godina i sijedih brada mi smo još uvijek tamo gdje smo bili. Mislim da novi album sada ima itekako smisla pa sve moje brige oko godina, leđa, koljena, ramena ostavljam za kasnije. Mi u Americi sviramo najčešće samo zapadnu i istočnu obalu. To je i razumljivo, zbog toga što mi nismo isključivo anglosaksonski bend koji svira isključivo na engleskom jeziku nego tu ima ukupno 14 jezika u zadnjih 11 albuma. Prije pandemije smo dogovorili turneju po srednjem zapadu, St. Louis - Missouri, Chicago - Illinois, Detroit - Michigan i ostalim gradovima Srednje Amerike, pa nas je virus zaje*ao. Evo to pokušavamo sada da obnovimo, ali nećemo stići sve gradove ovaj put jer moramo u Evropu.

Kad smo vec u Seattleu, gradu u kojem živiš već dugo, vidiš li Chrisa Novoselica iz „Nirvane“ i šta je uopšte ostalo od tog grungea?

Nema ga više ovdje, na svojoj je planini, nikako ne silazi. Nismo se vidjeli godinama. Čujemo se telefonom, ali je*o to. Žao mi je, život je kratak. Trebali bi se družiti sa svojim prijateljima stalno, ali to nije samo moj problem, to je problem svih nas. Nije on ni jedini moj prijatelj sa kojim bih volio više da se družim nego što se družim. Jack Endino ode, nije mu mrsko i odveze se do njega pa mi javi kako je, pošalje pozdrave, i onda zovu. Nevolja je u tome što kad god zovu ja sam ko zna đe.

Ja se raspisa o prijateljstvu, a ti pitaš za muziku.

Grunge je bio više od stila života 90-ih godina i iskreno istinska nematerijalna filozofija jednoga društva. Iluzorno je očekivati da u vrijeme Tik-Tika, Instagrama, talent showova, i ostalih vještačkih simbola našeg današnjeg društva, nešto tako organski kao što je grunge danas ima svoje mjesto u društvu. Društvo je krenulo u drugom smjeru, u smjeru konzumiranja i samoreklame, bling-bling zlata, para. Upravo u suprotnom smjeru od grungea. Ja ipak mislim da sve vrijedne stvari ostaju, kao što je i organska iskrena priroda jednoga vremena.

Od albuma D.R.E.A.M. niste nista objavili, dakle tri godine. Barem ne LP. Je li na vidiku ta vaša dvanaesta studijska ploča? I hoće li bukvalno biti ploča?

Da, biće bukvalno ploča.

Ne, tri godine nismo ništa snimili i to nam je najduži period u našem postojanju da nismo radili novu muziku. Ja i dalje stojim iza one svoje da samo aktivno stvaranje novih djela jeste svrha postojanja jednog muzičkog projekta i kad to prestanemo prestaće i „Kultur Shock“.

Razlozi su ipak bili objektivne prirode. Za vrijeme pandemije se nije moglo svirati, a praviti albume koje ne možeš uživo da izvodiš nije „Kultur Shock“. Isto tako, mi ne živimo u istom gradu, pa čak ni na istoj obali, a ponekad ni na istom kontinentu, tako da za vrijeme pandemije nismo mogli da se nađemo. Naravno, vi možete da kažete da su mnogi bendovi radili virtualno, jesu i svaka im čast. Ali kad poslušate malo muziku koju mi sviramo shvatićete da mi moramo da budemo u istoj sobi, da jedemo, pijemo, spavamo, svađamo se, grlimo se, ljubimo da bi napravili ovo što pravimo. Ja sam svoj dio posla (pjesme) završio u svom studiju u kući, a oni su onda svi došli spremni na probu početkom ove godine i album je na vidiku. Ne mogu ja završiti pjesme bez njih. Oni su bend, nisam ja sam. Ništa od ovoga svega ne bi bilo da sam ja sam. Njima sve dugujem.

Da ne obećavam datume, a ipak nešto da kažem, ovako stvari stoje;

Mogući vinil single kao najava kolaboracija je sa renomiranom underground alternativnom kućom iz San Francisca (ne smijem da kažem kojom, ali oni koji poznaju scenu najvjerovatnije znaju).

Album bi trebao biti gotov početkom iduće godine, da vinil da ploča.

12 je broj savršenstva u univerzumu, a kako mi ti napomenu nekih dan i broj koji je Kinđe nosio kad smo bili prvaci.

Kada aterirate u Evropu?

Ja ću za koji dan, eto me 27. juna u Sarajevo na par dana, pa onda počinjemo. Bugarska prvo.

Zanimljivo, ali od svih ponuda za ovo ljeto iz Bosne i Hercegovine, odlučili ste se svirati samo u Stocu i u Lukavcu. Znači, ni Sarajevo, ni Tuzla, ni Banja Luka, ni Mostar, ni Bihać, ni OK Fest na Tjentištu. Zašto? Osim što nemate vremena.

Što se OK Festa tiče vjeruj mi da ne znam. Hajde, drugi put, ima vremena.

Ma, ne kažem da su vas zvali iz svih ovih gradova i područja koje sam spomenuo pa vi odbili, nego, nijedan veliki grad u BiH nije na spisku.

Što se velikih gradova u BiH tiče, naravno da mi je važno, a možda čak važnije i od svega. Samo ja znam kako mi je, kad mi se srce cijepa. Vraćamo se mi sljedeće godine i radimo promociju novog albuma i kao i uvijek svirat ćemo svuda, pogotovo u mom rodnom gradu.

„Kultur Shock“ ove godine želi da pokloni svoju ljubav i pažnju Stocu i Lukavcu. Pravo je, pošteno je, i vrijeme je, i treba. Mislim da ćemo se svi složiti da nekada u nekom momentu glavni gradovi mogu ustupiti svoje mjesto manjim sredinama, isto toliko emotivno i istorijski važnim, a koje to zaslužuju. Vremena na ovoj turneji nema da bi se sve odradilo i neke su se odluke morale donijeti. Ja znam da me moje Sarajevo razumije. Eto nas iduće godine sa novim albumom. Ljeto je svakako, idite na more.

Stolac je prelijepa čaršija u kojoj sam želio da sviram već godinama. Ljepota i istorija ovoga grada je potcijenjena i zanemarena do krajnjih granica. To je grad sam od sebe i muzej, a nema muzeja. Taj grad je sam po sebi istorija od kamenog doba pa do danas. Taj grad je sam od sebe biblioteka a par dobrih ljudi kojima je stalo da sačuvaju te vrijednosti su jedini koji se bore za ono što bi nam svima trebalo da bude važno. Tekovine Bosne i Hercegovine. Čast mi je i jedva čekam da sviram u Stocu.

Lukavac ima jedan od najboljih rok klubova na Balkanu, a u rangu je sa svakim američkim i zapadnoevropskim klubom u kojima sam svirao, sa svjetskim ozvučenjem i zvukom. Ponosan sam da u mojoj zemlji ljudi koji imaju i vode rok klubove sa toliko pažnje i entuzijazma podržavaju živu muziku. A živa muzika je ono što nestaje, ne samo sa našeg podneblja nego sa planete Zemlje. Mi i klubovi u kojima sviramo smo dinosaurusi koji će opstati samo uz podršku svih nas. Ovo je naš doprinos.

(S. Bosna/D. Bajramović)