Boškailovo svjedočanstvo, koje je napisao s američkom novinarkom Juliom Lieblich, na engleskom je 2012. objavio Vanderbilt University Press, pod naslovom “Wounded, I’m more awake”. U lipnju ove godine bosanski prijevod te knjige, naslovljen “Ranjen i budan”, objavila je Dobra knjiga iz Sarajeva.

Esad Eso Boškailo rođen je u Počitelju 1959., a Medicinski fakultet završio je u Sarajevu 1984. godine. Do rata je radio u Čapljini kao liječnik, a nakon napada srpskih snaga na BiH priključio se HVO-u i organizirao sanitet na području Čapljine i Počitelja. HVO ga je zarobio u travnju 1993. pa je bio zatočen u šest logora HVO-a, među kojima su i oni najzloglasniji: Dretelj, Heliodrom, Gabela, čapljinski silosi… Nakon oslobođenja i emigracije u SAD smogao je snage da prevlada teška sjećanja i psihijatrijski se specijalizira za liječenje traume. U intervjuu za Nacional govori o svom iskustvu te iznosi mišljenje o tome kakve bi odnose trebalo graditi na području bivše Jugoslavije.

Kako danas, 29 godina kasnije, gledate na sve što se dogodilo?

S godinama se razmišljanja i stavovi nadopunjuju i proširuju. I meni se dogodila takva transformacija. U početku sam bio ljutit, naročito na ljude za koje sam mislio da su mi trebali pomoći, a nisu. S vremenom, došao sam do tačke u kojoj, danas, kažem: „OK, to se dogodilo.“ Ali sada je možda došao trenutak – i to je glavni razlog zbog kojeg sam pristao govoriti za Nacional – da započne proces u kojemu ćemo svi zajedno reći da je patnja, patnja običnih ljudi, univerzalna i da je vrijeme da se ona pokuša zaustaviti. Ja sam liječnik i moja je misija bila pomagati ljudima. A onda, iz čista mira, samo zato što mi je ime Esad, dođe netko i stavi me u taj logor i prisili da preživim sve te patnje i torture. Smršavio sam bio pedesetak kilograma, vidio ubijanja… Sad to želim iskoristiti i ljudima reći: može se bez toga! I mi moramo bez toga! U važnoj knjizi “Trauma i oporavak – struktura traumatskog doživljaja”, koja je prevedena na naše jezike, američka psihijatrica Judith Lewis Herman kaže da je uobičajeni odgovor na zločine – izbaciti ih iz svijesti. Jer tko to može držati u glavi? Neke su traume toliko strašne da ih je teško čak i izgovoriti. Ja sam u svojoj knjizi napisao samo manji dio onoga što sam vidio – jer tko bi to čitao? Suautorica Julia Lieblich i ja smanjivali smo te strahote do te mjere da ih se može čitati. Na našim se jezicima kaže: To je neizrecivo. Međutim, zvjerstva se odbijaju pokopati. Postoji jaka želja da se zločini poriču i negiraju, ali postoji i želja da se kaže, da se o njima govori. Eto, zato sam napisao knjigu. Ako želimo krenuti u budućnost i bolji život, o tome moramo govoriti.

Koliko je važno priznati zločin?

To je najvažnije: priznati zločin i ispričati se. Treba se ugledati na Nijemce, koji su rekli: „Da, mi smo to učinili. Mi se sramimo.“ Rekli su to zato što su htjeli iznova biti ponosan njemački narod, pripadati dunjaluku, svijetu, humanizmu, biti dobri Nijemci i dobri ljudi. Rekli su da se srame onoga što su neki od njihovih ljudi učinili. Ali to nije značilo da cijeloga života moraju živjeti u mržnji i u patnji. Što se našeg slučaja tiče, hrvatski političari moraju priznati zločin i moraju se ispričati. To je preduvjet da idemo dalje. Svjestan sam da je vrlo teško prihvatiti da je neki tvoj sunarodnjak radio takve stvari. Ne kažem da je to lako. Ali je neophodno. To sam želio reći i zato sam pristao na ovaj intervju. Evo zašto: čovjek u zapadnoj Hercegovini, u Dalmaciji, u Zagorju, koji se rodio 1985. ili 1990, danas ne zna što se događalo u Dretelju i drugim logorima. Ne krivim te ljude ni za što. To su fini ljudi koji žele živjeti isto kao i svi mi, lijepo i pošteno. Ali oni nemaju druge istine od one koju pripovijedaju hrvatski političari i hrvatske novine. Oni imaju pravo čuti i drugu stranu, imaju pravo znati istinu, bez mržnje. Imaju pravo znati istinu o Dretelju i drugim logorima. Ja sam bio u šest logora. I jest, svakoga dana su nas ubijali u Dretelju. Zašto? Zbog drukčijeg imena. Često se na mene ljute religiozni lideri kad ja kažem – jesu li nas ubijali zbog toga što misle da je njihov bog ljepši? Ili netko misli da je naš bog ljepši? Je li to razlog da itko ikoga ubije? Svačiji život je vrijedan.

Možete li opisati kako ste uhapšeni?

Nas šestorica otišli smo u Zagreb, u konzulat BiH, pokušati pronaći pomoć u hrani jer je hrane već ponestajalo. Otišao sam s fronta, na kojem smo se s Hrvatima zajednički branili od četnika. Sjećam se da smo pjevali u autobusu. Ljudi su nas smatrali herojima. Pričali smo im kako se borimo. Bio sam cijelo vrijeme na frontu, nikako nisam išao kući. Bio sam liječnik i vodio sam sanitet za ovaj dio Hercegovine. Ali kad smo stigli u Zagreb, dobili smo vijest da hapse intelektualce u Čapljini. Bio je to šok.

Bili ste u uniformi HVO-a?

Jesam. Kad smo čuli vijesti o hapšenjima u Čapljini, nas trojica odlučili smo se vratiti. Sjedio sam u autobusu s nekim tipom koji je izvadio nož i rekao: „Ideš ti dolje da kolješ balije? Prvi koji mi dođe, zaklat ću ga.“ Sreća da mu nisam rekao svoje pravo ime. Promjena se dogodila u nekoliko dana. Politika se promijenila i nametnula transformaciju i običnim ljudima. Kad sam došao i vidio što je, rekao sam supruzi: „Nećemo ostati u kući da me ne uhapse pred djecom.“ Znao sam da će me uhapsiti. Bježati nisam htio jer sam mislio da bi mi pobili ženu i djecu. Tako sam izašao u kafić u mom Počitelju u koji sam uvijek zalazio. Bilo je to 13. travnja 1993. Tu me zaustavilo tridesetak naoružanih mladih momaka. Pitao sam ih imaju li nalog. Odgovorili su da nemaju i da im ništa ne treba. Imao sam dojam da su se i oni prepali. Sigurno im nije bilo drago. Više su se tresli od mene. Dok su me vozili kroz Čapljinu, jedan od njih mi kaže: „Doktore, ded molim te, sagni glavu, da ljudi ne vide, ipak tebe svak zna.“ Ja kažem: „Neću glavu saginjati.“ „Moraš.“ „Neću, ubijte me ovdje.“ Kad sad to pripovijedam, izgleda drugačije: danas bih vjerojatno sagnuo glavu. Ali doznao sam kasnije da je taj postupak mnogima pomogao da pobjegnu: jer kad se pročulo da su mene uhapsili, bilo je svima jasno da mogu bilo koga. Bio sam košarkaš u lokalnom klubu, doktor u hitnoj pomoći, mnogi su me ljudi poznavali, s mnogima sam bio dobar.

Razgovarajmo o poslijeratnom odnosu ovdašnjih društava prema zločinima. Mnogo se govori o tranzicijskoj pravdi. Najveći dio tog procesa sveo se na kaznenopravnu odgovornost počinitelja zločina. Kako doživljavate proces tranzicijske pravde?

Pravda je neophodna. Ona je početak i preduvjet pomirenja. Pravda ide u dva pravca: potrebno je društveno pomirenje i individualna pravda. Ne može se ići naprijed dok se zločini ne priznaju, dok se ne izrekne isprika i dok se ne odgovori na pitanje hoćemo li i dalje živjeti u mržnji zato što netko ima ovakvo ili onakvo ime ili ćemo zajedno raditi, trgovati, ići u školu, razmjenjivati znanja, liječiti jedni druge i tako dalje. Pravda je jako važna, ali je došla kasno. Ovdje se i dan-danas govori o „tri strane“. Što se mene tiče, postoji jedna strana: strana humanizma. Želim da moja djeca žive u miru i to želim svakome – i ljudima u Splitu, i u Zagrebu, i u Kragujevcu. Da bismo mogli tako, moramo izreći što se dogodilo. Ne vjerujem da je Haaški sud bio naročito naklonjen Bošnjacima. Činjenica je da su srpski optuženici pred Haaškim sudom dobili uvjerljivo najviše kazni: za zločine u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu osuđeno ih je šezdesetak; dobili su šest doživotnih kazni, a ukupni iznos zatvorskih kazni premašuje i devetsto godina. Za zločine nad Bošnjacima u BiH osuđeno je sedamnaest Hrvata na ukupno 298 godina zatvora. Kod Bošnjaka je šest presuda: četvorica pripadnika Armije BiH dobila su ukupno 50,5 godina zatvora. To je omjer zločina i pravde. I zato se ne može govoriti da su sve tri strane iste. Nisu: u Sarajevu nije srušena pravoslavna crkva, u Banjaluci džamija jest. A u Sarajevu je bio rat, a u Banjaluci nije. U Počitelju je srušena džamija, a na bosanskoj strani Neretve nije srušena katolička crkva. Znači, moramo ipak govoriti o činjenicama. Moramo vidjeti što se dogodilo i zašto, da se ne ponavlja iznova našoj djeci, jer ljudi zaslužuju bolje od ubijanja.

Jesu li kažnjeni ljudi koji su vas uhapsili?

Za Boška Previšića, koji je ubijao u logoru i kojemu u knjizi navodim nadimak Boko, baš je prošloga tjedna objavljena vijest da je još 2018. u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine u logoru Gabela. Osuđen je na osam godina zatvora. Osobno sam svjedočio njegovim ratnim zločinima. I sam sam Previšićeva žrtva. Pravda kasni, ali dođe, kad-tad. Naravno, bilo bi bolje da je uhapšen i osuđen odmah poslije rata, ali nikad nije kasno. Ratni zločini ne zastarijevaju, a pravda je preduvjet pomirenja. Drago mi je što sam saznao da je osuđen. Ta informacija nije bila poznata. Objavljena je tek prošloga tjedna i drago mi je zbog toga, jer sam svih ovih godina znao da će zločinac tako završiti.

Kako komentirate način na koji se hrvatske vlasti odnose prema ratu HVO-a i Armije BiH te logorima za Bošnjake, u kojima ste i vi bili zatočeni?

Da bi se tako nešto priznalo, treba imati ljudskosti i poštenja. Mi znamo kako političari u BiH žive. Njima ova situacija odgovara, a oni to neće priznati, prije svega zato što čuvaju pozicije. Priznaju li, nitko ih neće ponovno izabrati na položaje na kojima jako ugodno žive. Ustraju u polarizaciji i nacionalizmu, koji razdvajaju ljude i potpiruju strah. Kada je čovjek u strahu, ne može razumno rasuđivati: „Oni će vas napasti, a mi ćemo vas braniti.“ Priznanje zločina, onako kako je istražen i presuđen u Haagu, bit će prvi korak prema uspostavljanju odnosa Hrvatske i BiH kakvi i trebaju biti odnosi susjednih zemalja: suradnja, međusobno posjećivanje, razvijanje ekonomije, znanja, umjetnosti, slikarstva… Nikad neću pristati da me netko karakterizira samo kao Bošnjaka. Ja sam, prije svega, čovjek, otac, brat, znanstvenik, profesor… Znam tko sam, imam identitet i on mi je potreban, ali ne pristajem da me itko sužava na “Bošnjaka”. Znači, priznanje zločina – to je prvi uvjet. Bez toga odnosi ne mogu ići nabolje.

Integralni intervju Esada Boškaila za Nacional možete pročitati OVDJE.