Simbol Sarajeva - Vijećnica, zapaljena je 25. augusta 1992. godine. Te noći je iz svog doma "istjerana" Nacionalna univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine kada je spaljeno gotovo dva miliona knjiga. O tome je govorio direktor ove institucije Ismet Ovčina, kao i njegov kolega, direktor Umjetničke galerije BiH Strajo Krsmanović, dok se vatrogasac Kemal Cacan prisjetio kako je tu noć nastojao spasiti ovu impozantnu građevinu sa posebnom historijskom vrijednošću. Kazao nam je - "Vijećnica je gorjela, ali mi smo trčali u vatru da bismo se spasili jer su nas gađali sa brda".

Ovčina je podsjetio da je inače poznato da su u ratovima biblioteke i muzeji najčešće prvi stradali.

“Jer su smatrani identitetima kulture određenih država. Nažalost previše je takvih primjera”, dodao je Ovčina.

Krsmanović je dalje, uoči godišnjice uništenja Vijećnice tokom agresije na BiH naveo da je spaljivanje biblioteke uvijek bilo anticivilizacijski čin.

“Ako imate na umu da je na čelu te misije bio pjesnik (Radovan Karadžić op.a.), koji je doduše u svom opusu imao i stihove ‘hajdemo u gradove da bijemo gadove’, onda prosto nemate odgovor. Skrenuo bih na nešto drugo pažnju, a to je da je bio rat i anticivilizacijski čin koji se ne može ničim opravdati, ali mi imamo drugi problem. Taj problem se odnosi na to da postoji politička intencija koja je zapalila Vijećnicu i koja je na djelu i dan danas. Imamo situaciju da sedam najznačajnijih institucija kulture, među kojima su i Nacionalna univerzitetska biblioteka, Umjetnička galerija i Zemaljski muzej, nemaju riješen status zato što ista politika koja je palila Vijećnicu danas rješava statuse tih ustanova i na posredan način nastoji uništiti atrefakte koje one čuvaju. To je ono što je dramatično”, mišljenja je Krsmanović.

Naglasio je da ne pristaje na podjele “na koje su nas natjerali 90-ih godina”.

“Kada kažemo ‘mi’, to je za mene cijela BiH bez ikakvih podjela i razdvajanja. To je jedna tradicija i jedna kultura. Vijećnica nije uništena samo meni, već svim građanima BiH. Mi smo studirali u toj biblioteci da je nije bilo ja nikada ne bih završio studij književnosti jer tada nije bilo interneta. Hiljade onih koji su možda bili i u toj vojsci koji su granatirali Vijećnicu, završila je škole čitajući knjige u toj biblioteci. Svi sebi smo napravili nemjerljivu štetu i ne mogu se pomiriti sa činjenicom da smo mi društvo koje 30 godina nakon rata ne može naći viziju razvoja. Ruanda je imala u isto vrijeme genocid, čak i strašniji, danas je Ruanda našla način razvoja, ali i pomirenja. To je naša najveća drama”, istakao je Krsmanović.

Varogasac Kemal Cacan je živio pored Vijećnice i uživao u svim njenim ljepotama sve do tog 25. augusta 1992. godine kada je u njoj spaljeno dva miliona knjiga.

“Rođen sam nekih 50-tak metara pored Vijećnice tako da je cijelo moje djetinjstvo nekako bilo vezano uz nju. Sjećam se još trenutaka kada je bila česma pored Vijećnice. Iako sam studirao, tada me rat zatekao kao apsolventa Prirodno-matematičkog fakulteta, nisam ulazio u Vijećnicu, ali sam viđao studente koji jesu i znao sam šta ona predstavlja zapravo”, naveo je.

Zatim se prisjetio te kobne i tužne noći 25. augusta 1992. godine.

“Mislim da je to bilo oko 22:30 sati. A već je prije toga bilo žestoko granatiranje, a broj naših vatrogasaca prepolovljen jer je 50 posto našeg osoblja otišlo na drugu stranu. Vatrogasna brigada je u tom trenutku bukvalno tražila ko će biti vatrogasac jer niko nije želio na osnovu prethodnih iskustava. I tako je te večeri 25. augusta bilo mnogo mladih momaka među kojima sam bio i ja, a koji nisu imali nikakvo prethodno iskustvo kao vatrogasci već smo učili od starijih kolega. A te noći je najviše gorio Stari Grad i Centar dok je preko radioveze rečeno da svi koji su slobodni dođu u Vijećnicu gasiti vatru. Nije problem bio gasiti Vijećnicu već prići joj. Iako smo mi po literaturi civili na koje se ne puca, znamo da je dispozicija Vijećnice bila takva da se vidjela sa svih okolnih brda, bila je doslovno kao na dlanu. Jednostavno joj nismo mogli prići i prvi su to uradili dobrovoljci sa Vratnika, ali ni dan danas mi nije jasno kako su to uspjeli”, ispričao je Cacan za N1.

Mrak i jako osvijetljeno nebo je ono što se njemu najviše urezalo u pamćenje.

“Prva misao u tim uslovima dok pucaju na vas jeste da trčite u objekat da se spasiš iako gori, ali ako ostaneš vani nećeš preživjeti granate. Iako smo bili civili na koje se ne bi trebalo pucati to su ipak radili. I tako da se ja sjećam da je bila topla noć, puno dima, vatre i jako osvijetljeno”, prisjetio je Cacan.

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.