Nekadašnji ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija sastao sa sa Rosemary Di Carlo, zamjenicom Generalnog Sekretara UN za Politička pitanja i izgradnju mira.

Lagumdžijinu objavu prenosimo u nastavku:

- Sa Rosemary Di Carlo, zamjenicom Generalnog Sekretara UN za Politička pitanja i izgradnju mira, u dugom, sadržajnom i prijateljskom razgovoru okončao sam boravak u Njujorku i SAD . Pored nezaobilaznih tema kao što su Ruska agresija na Ukrajinu, predstojeća Generalna Skupština UN, NGIC skup tim povodom i Liderski savjet Mreže ciljeva samoodrživog razvoja, najviše vremena je posvećeno Zapadnom Balkanu i izazovima pred kojima se nalazi Bosna i Hercegovina.

Ovo je bila prilika da Rosemary Di Carlo, velikom prijatelju i poznavaocu prilika u Bosni i Hercegovini i širem regionu, elaboriram stavove iznesene u pismu Visokom predstavniku Christianu Schmidtu kao i osnovne probleme i načine mogućeg izlaska iz kriza pred kojima se Bosna i Hercegovina nalazi. Ovdje ću navesti samo neke od teza koje sam izložio ovom prilikom.

Od izuzetne važnosti je sačuvati instituciju i kredibilitet Visokog predstavnika i ne dozvoliti da se ishitrenim i nekonzistentnim potezima dovede u pitanje budućnost Bosne i Hercegovine kao države i društva zajedničkih vrijednosti zasnovane na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i slobodama kao integralnim dijelom Ustava i Mirovnog sporazuma.

Ovo se posebno mora imati u vidu ukoliko bi se u narednih nekoliko sedmica, dok traje predizborna kampanja, posegnulo za Bonskim ovlastima i tako eventualno (ne)svjesno dalo vladajućoj četvorki pobjednički vjetar u leđa uz širenje daljih podjela i sukoba te udaljavanja Bosne i Hercegovine od NATO i EU.

U tom svjetlu, svako mijenjanje Ustava Federacije, u ovim okolnostima, bi moglo dodatno otežati put ka neophodnim reformama na Euroatlantskom putu i uz to otvoriti put ka pogubnim vanjskim uticajima. Upravo zbog toga pogrešan pristup bi bio pokušaj parcijalnog “rješavanja” problema oko izbornog zakona bez zadiranja u cjelovito bosanskohercegovačko rješenje koje sadrži i neophodne reforme u RS-u.

Drugim riječima, u ovako složenoj situaciji svi problemi se ne smiju svesti na Federaciju koja bi se “vratila na Vašingtonski sporazum” star skoro tri decenije koji je zaustavio rat Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog Vijeća Odbrane, a za koji je međunarodni sud u Hagu donio precizne presude da se, između ostalog, radilo o Udruženom zločinačkom poduhvatu.

Umjesto da se posvete ekonomskoj, energetskoj, zdravstvenoj i prehrambenoj krizi i paralelno s tim vode ozbiljne i sadržajne razgovore sa čelnicima međunarodne zajednice, domaći lideri koji su u raznim formatima učestvovali u pregovorima, obraćaju se svojim potencijalnim biračima spremajući se da napadnu svaku eventualno nametnutu odluku kao da je oni sami nisu proizveli svojim (ne)činjenjem.

Na žalost, smatram da modeli promjena izbornog zakona koji “sablasno kruže javnim prostorom” dodatno pogoduju nacionalističkim i velikim nacionalnim strankama da dodatno homogeniziraju svoje biračko tijelo i fokusiraju se samo na dijelove teritorije Federacije. Ilustracija za ovu tvrdnju je činjenica da preko dvije trećine pripadnika bilo kog naroda danas živi u samo tri od deset kantona, tako da je onda svakoj nacionalnoj stranci dovoljno da ostvari ozbiljnu pobjedu u samo tri izabrana kantona i tako postane nezaobilazni dio izvršne vlasti. Nije više toliko ni važno koliko to favorizira velike nacionalističke stranke i stvara neizdržljivo okruženje za građanske i multietničke stranke, koliko je prevažno što se na taj način, izbornim zakonom, stimuliše proces nacionalne homogenizacije i “mirnog etničkog čišćenja” otpočetog i genocidom nedovršenog u ratu.

Poseban problem predstavlja i sama mogućnost “podizanja” broja zastupnika za nominiranje čelnika izvršne vlasti, sa 6 na 8 od 17, što je najgrublji pucanj u “mirenje građanskog i nacionalnog” na putu ka normalnoj državi Evropske Unije uz stimulisanje nacionalističkih stranaka, radikalizma i daljih podjela.

Da ne bi bilo nesporazuma - ovo nije poziv da se zaustave ozbiljne izborne reforme nakon izbora. Naprotiv. Ozbiljne izborne reforme moraju biti prioritet prilikom konstituisanja novih vlasti poslije izbora kao što su već članovi Predsjedništva i lideri stranaka nedavno u Briselu i obećali čelnicima Evropske Unije.