Sudsko vijeće je na osnovu dokaza zaključilo da je postojao jedan jedinstveni i zajednički zločinački cilj: cilj dominacije Hrvata u HR HB putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Iako je HZ HB osnovana u kontekstu rata, kao reakcija na ”srpsku agresiju“, i iako su, u tom kontekstu, razne komponente stanovništva BiH mogle smatrati da imaju pravo da se organizuju kako bi osigurale svoj opstanak, sudije haškog vijeća smatrale su da se Franjo Tuđman za postojanje i legitimet hrvatskog naroda u BiH zalagao zato da bi osigurao zaštitu granica Hrvatske.

Prema riječima Cirila Ribičiča, svjedoka vještaka za ustavno pravo, činjenica da se u Odluci o uspostavi HZ HB od 18. novembra 1991, s izmjenama i dopunama od 3. jula 1992, pominje ”pravo naroda na samoodređenje” dokazuje da osnivanje HZ HB nije bilo samo privremena mjera odbrane od agresije, nego je intencija bila da se stvori zasebna ”mini-državica” u odnosu na RBiH. Prema riječima Herberta Okuna, cilj osnivanja HZ HB bio je stvaranje uslova za pripajanje Hrvatskoj teritorija BiH s većinskim hrvatskim stanovništvom, a ne samo osiguravanje njihove samoodbrane.

Ili Banovina ili ništa

Iako je Franjo Tuđman 1992. godine javno podržavao nezavisnost i teritorijalni integritet BiH zalažući se za ustavni ili konfederalni model BiH po kojem bi hrvatski narod imao autonomiju na teritorijama na kojima ima većinsko stanovništvo, on je, zajedno s ostalim predstavnicima hrvatskih vlasti, nastavio da afirmiše želju za ujedinjenjem hrvatskog naroda.

Vijeće napominje da je, 11. septembra 1992, na sastanku u Predsjedničkim dvorima kojem je prisustvovao i zamjenik ministra odbrane Republike Hrvatske Slobodan Praljak, Franjo Tuđman podsjetio na svoje teritorijalne ambicije u pogledu područja koja su nekad pripadala Banovini Hrvatskoj. Na još jednom sastanku u Predsjedničkim dvorima, održanom 17. septembra 1992, među čijim učesnicima je bio i Jadranko Prlić, Franjo Tuđman je i dalje razmatrao mogućnost pripojenja HR HB Hrvatskoj.

Petog i 26. oktobra 1992. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, kao članovi “delegacije Hrvatske i Herceg Bosne“ sastali su se s Ratkom Mladićem, generalom VRS-a, konkretno radi diskusije o podjeli BiH. Slobodan Praljak je tokom tih razgovora rekao: “Cilj je Banovina ili ništa“, i “interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti“.

Tuđman je 28. novembra 1992. sazvao sastanak na Brijunima (među čijim učesnicima su bili i Herbert Okun i Gojko Šušak), na kojem je, kao i Gojko Šušak, više puta pominjao podjelu BiH između Srba i Hrvata.

U januaru 1993, u okviru mirovnih pregovora, Vance-Owenovim planom predložena su ustavna načela budućeg uređenja BiH po sistemu provincija koje ne bi imale pravnu ličnost, i ne bi mogle sklapati sporazume s međunarodnim organizacijama ili s trećim državama. Prema riječima Herberta Okuna, cilj takvih ustavnih načela bio je da se bosanskim Srbima i Hrvatima onemogući da stvore vlastite države u okviru BiH i da se kasnije ujedine, kako su oni to željeli, sa Srbijom odnosno Hrvatskom. Herbert Okun je izjavio da su članovi “delegacije bosanskih Hrvata“ bili predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik HZ HB Mate Boban. Vijeće napominje da Franjo Tuđman formalno nije bio šef hrvatske delegacije, ali da je faktički funkcionisao kao takav jer je Mate Boban morao imati njegovu saglasnost za odluke koje će donositi.

Hrvatska mini-državica u BiH

Tokom prvih mjeseci nakon što su bosanski Hrvati potpisali Vance-Owenov plan pa do augusta 1993. rukovodstvo HZ HB postepeno je uspostavljalo hrvatsku ”mini-državicu“ unutar BiH. Glavni cilj je bilo zadržavanje teritorija koje su smatrane hrvatskim prema Vance-Owenovom planu. Proglašenjem Hrvatske Republike Herceg- Bosne 28. avgusta 1993. formalizovano je stvaranje te hrvatske “mini-državice“ unutar BiH,čija je teritorija odgovarala teritoriji HZ HB.

U preambuli Odluke o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ona je definisana kao “državna zajednica“ i precizirano je da je HR HB jedinstvena i nedjeljiva demokratska država hrvatskog naroda u BiH. Osmog februara 1994. Zastupnički dom HR HB je usvojio deklaraciju kojom je sebe proglasio jedinom legitimnom “vlašću“ bosanskih Hrvata koja ima obavezu ostvarivanja njihove državotvornosti.

Prlić je 13. februara 1994. pred više članova rukovodstva Hrvatske, među kojima je bio i Franjo Tuđman, izjavio da HR HB ima sva obilježja države, te da ta država mora imati što šire granice, obuhvatiti cijelu srednju Bosnu, i da bi se to moglo ostvariti vojnim sredstvima.

Vijeće je zaključilo da je Franjo Tuđman u cijelom periodu od janura 1993. do marta 1994. bio preokupiran granicama Hrvatske i Banovine Hrvatske. Na primjer, 20. maja 1993. Franjo Tuđman je izjavio da “Hrvati tamo ne mogu pristati na to da ostanu bez onih područja koja su bila nekada i u Banovini Hrvatskoj“. Šestog jula 1993. rekao je i da bosanski Hrvati ne osvajaju tuđe teritorije nego samo zemlju koja je vijekovima bila Hrvatska.

Na sastanku u Predsjedničkim dvorima, održanom 6. januara 1994, Franjo Tuđman je ponovo govorio o vojnoj podršci bosanskim Hrvatima kako neke teritorije u BiH ne bi pale u ruke Muslimanima, kako bi se sačuvale teritorije smatrane hrvatskim i na taj način odredile buduće granice hrvatske države “za iduća stoljeća“.

Prema izjavi Petera Galbraitha, Franjo Tuđman je tek oko 21. februara 1994. – poslije pritisaka međunarodne zajednice – riješio da preduzme mjere kako bi se okončao rat između bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, i da prihvati federalno uređenje BiH. Prema riječima Petera Galbraitha, tek u tom trenutku je Franjo Tuđman  bio primoran da odustane od svog programa “Velike Hrvatske“.

Sudsko vijeće je na osnovu dokaza zaključilo da je postojao jedan jedinstveni i zajednički zločinački cilj: cilj dominacije Hrvata u HR HB putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Kako bi se taj cilj proveo u djelo, članovi grupe, među njima i optuženi, služili su se političkim i vojnim aparatom HZ(R) HB.

Promjena nacionalnog sastava stanovništva

Rukovodioci HZ(R) HB, uključujući Matu Bobana, i rukovodioci Republike Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, u decembru 1991. ocijenili su da je za dugoročno ostvarenje političkog cilja – tj. za uspostavljanje hrvatskog entiteta djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda – neophodno da se promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju HR HB.

Od sredine januara 1993. rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali su plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema prema Vance-Owenovom planu i njegovom tumačenju rukovodilaca HVO-a, trebale da pripadnu bosanskim Hrvatima, te da obezbijede eliminisanje svakog otpora Muslimana u tim provincijama i izvrše “etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske. Dakle, po mišljenju Vijeća, dokazi potvrđuju da je za potrebe ostvarivanja političkog cilja najkasnije sredinom januara 1993. uspostavljen UZP koji je ostvarivan postepeno.

Od januara 1993, dok su rukovodioci HZ HB učestvovali u mirovnim pregovorima, HVO je u provincijama koje je smatrao hrvatskim izvodio vojna dejstva kako bi konsolidirao svoje prisustvo. O tome svjedoče napadi HVO-a na Gornji Vakuf i više okolnih sela izvedeni 18. januara 1993. godine. Naime, ta mjesta – koja je branila nekolicina pripadnika ABiH – HVO je prvo granatirao, da bi ih zatim stavio pod svoju kontrolu i pohapsio pripadnike ABiH, kao i Muslimane koji nisu bili pripadnici oružanih snaga.

Vojne kampanje bile su popraćene raseljavanjem muslimanskog stanovništva. Na primjer, u opštini Gornji Vakuf, snage HVO-a su pohapsile stanovnike sela Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci da bi, nakon što su ljude zatočile, neke od njih premjestile na teritorije pod kontrolom ABiH. Takođe, tokom tih kampanja hapšenja HVO je palio stambene objekte Muslimana, ukidajući time svaku mogućnost povratka stanovništva.

HVO Mostara je 15. aprila 1993. usvojio i zatim 29. aprila 1993. izmijenio odluku o pravima izbjeglica, prognanika i raseljenih osoba na teritoriji Mostara. Prema izvještajima pripadnika međunarodnih organizacija prisutnih na terenu 1993. godine, posljedica te odluke bilo je ukidanje statusa “raseljene osobe“ za približno 16.000 do 20.000 ljudi, uglavnom Muslimana koji su se smjestili u srpske stanove napuštene 1992. godine.Službenici međunarodnih organizacija u više su prilika na tu odluku upozorili Ured za izbjeglice, Matu Bobana i Franju Tuđmana, ali bez uspjeha.

Dakle, Muslimanima je ukinut pristup humanitarnoj pomoći. Izbor je bio veoma ograničen: ili će ostati u stanovima i neće dobijati nikakvu pomoć u hrani, ili će izaći iz stanova u kojima su bili smješteni, u kojem slučaju su ti ljudi bili prisiljeni da odu iz Mostara.

(U sljedećem nastavku: Kako je HVO raseljavao Hrvate iz srednje Bosne? Jesu li mnogobrojni zločini HVO-a slijedili jasan obrazac djelovanja? Etničko čišćenje Mostara od Muslimana)

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.