Piše: SAMIR BEGOVIĆ

Bujica riječi i emocija probija iz legendarnog goraždanskog komandanta Mustafe Adžema dok se u njegovom automobilu vozimo prema restoranu u kojem nas čeka njegov prijatelj i saborac. Kaže da ne voli pričati o ratu, ali želi da steknem uvid o razmjerama zla sa kojim su se početkom maja 1992. godine suočili stanovnici tada jedinog slobodnog grada na Drini.

Jednom rukom upravlja volanom a drugom pokazuje kote i objekte sa kojih je sijana smrt po Goraždu. Kada se kiša olova, gvožđa i baruta s početka ljeta sručila na Goražde, često su samo cesta ili drveće dijelili branioce od agresora. U gradu nije bilo vode, nije bilo struje. Ulicama se, zbog snajpera, moglo kretati samo tokom noći.

"Danas se neki ljudi kite titulama organizatora otpora. Ma kakvi organizatori, mi smo se sami organizovali. One koji su tada upozoravali na dolazak rata, proglašavali su za ekstreme. Pričali su da će doći JNA, odvesti nas koje pravimo probleme i sve će se završiti. A sada takvima dijele zahvalnice i plakete", nezadovoljno govori Adžem, u pauzama dok pojašnjava raspored snaga iz maja 1992. godine.

Stižemo u restoran i upoznaje me sa svojim prijateljem Mirsadom Kuljuhom Kezom, čovjekom koji je moj osnovni motiv da se zaputim u Goražde.

"Most ispod mosta", jedan od simbola otpora agresiji (Foto: Slobodna Bosna)

KEZINA PEKARA SPASA

Njegova životna drama, kako će se vidjeti u priči koja slijedi, sublimacija je herojskog otpora i odricanja običnih ljudi i nepravde koja ih je snašla po okončanju ratu u zemlji za koju su bili spremni poginuti.

Keza je prije rata bio obični građanin grada na Drini. Bavio se svojom profesijom, zarađivao i trošio. Nakon nekoliko kratkotrajnih poslovnih angažmana, otvorio je pekaru, proizvodio hljeb i sa njim opskrbljivao lokalne radnje. Ukratko, reprezentativan primjer jugoslavenske srednje klase...

Tenkovske gusjenice su već uveliko tutnjale Hrvatskom, a Keza je i dalje radio svoj posao, boreći se da nabavi dovoljno brašna za svoju pekaru. Ne sluteći šta će zadesiti njegov grad, za potrebe pekare kupio je 24 tone brašna uz već uskladištenu zalihu i druge namirnice neophodne za pravljenje hljeba.

Kada je krenuo napad na Goražde, izbila je humanitarna kriza. Uglavnom nije postojao organizovan sistem snabdijevanja vojske hranom. Cijene prehrambenih namirnica su ekstremno skočile, kilogram brašna koštao je preko 20 njemačkih maraka. Vojnici su na položaje išli nakon što bi jeli u svojoj kući ili bi jeli hranu koju su mogli ponijeti sa sobom. Ubrzo je i toga ponestalo.

U narednih godinu dana značajan dio tereta snadbijevanja hranom jednog dijela goraždanske vojske je spao na Kezu. Ali, ne samo vojske. Sve što je imao, Keza je stavio je na raspolaganje. I on i pekara bili su mobilisani za potrebe odbrane države.

"Od mene je išla i lepina i zemička, sa saftom ili sirom", govori Keza, a komandant Adžem klimajući glavom potvrđuje i nadovezuje se: "Nikada nijednu veknu hljeba nije prodao. Sve je podijelio".

Zapaliti vatru u kući ili pekari u ljeto 1992. godine bilo je jednako označavanju mete na karti neprijateljske vojske. Granate su padale jedna za drugom, a u dvorištu kuće u kojoj je bila pekara, ubijeno je dvoje civila.

"Jedan mi je ostavio djecu na amanet, a drugi pištolj. Dok sam ga previjao, zavoj je pukao", jasno se sjeća Keza.

Mirsad Kuljuh i Mustafa Adžem (Foto: Slobodna Bosna)

RANJAVANJE I ODLAZAK IZ GORAŽDA

Nakon maestralne oslobodilačke vojne operacije "Krug" u augustu 1992. godine, agresorski vojnici su otjerani sa dominantnih kota oko grada i život je koliko toliko postao uslovniji, normalniji. Kada je nestalo brašna, nakon više od godinu dana, Keza prestaje proizvoditi hljeb i prijavljuje u Armiju.

U martu 1994. godine formira se novi krug pakla oko Goražda. Vojska Republike Srpske pokrenula je operaciju "Zvijezda". Uslijedio je najžešći napad VRS na Goražde u toku agresije i najkritičniji momenat za opstanak grada na Drini. Boraveći na položaju u sa svojim saborcima, Keza je 18. aprila teško ranjen od neprijateljske granate. Iz Goražda je trebao biti helikopterom UN-a prebačen u Sarajevo ali je prisilno spušten na Sokolac i tu je, teško ranjen, doživio matretiranja od srpske vojske. Kada je na kraju ipak stigao u Sarajevo, u bolnici na Koševu proveo je 10-ak dana gdje su mu urađene tri operacije, a zatim su ga teretnim avionom Hercules odvezli u bolnicu u Ankonu u Italiji.

"SVETA VODICA" I POVRATAK U ŽIVOT

"U Italiji me je stalno pratila temperatura i izgubio sam sjećanje. Dobio sam i sepsu. Kada sam uslijed visoke temperature pao u nesvijest, doktori su zaključili da je smrt izvjesna. Spustili su me u mrtvačnicu i tu ostavili. Ujutru je došao sveštenik, poprskao me je vodom i počeo da me krsti. Kada je vidio da sam živ, prepao se i otrčao do doktora. Odmah su došli i vratili me na odjeljenje za intenzivnu njegu. Taj sveštenik me je spasio."

U bolnici je ostao nekoliko mjeseci. Primao je samo infuziju i spao na 49 kilograma. Nakon što je uspio uspostaviti telefonsku vezu sa suprugom koja je boravila u Norveškoj, uskoro je i ona stigla u Italiju. Taj dirljivi trenutak susreta dvoje dugo rastavljenih suprižnika zabilježili su i italijanski mediji. Objavljen je članak pod naslovom: "Ljubav je vratila život".

"Nešto kasnije supruga mi ponovo dolazi u posjetu i plače. Pitam je šta se dogodilo, kaže da su mi našli na bubregu ugrušak i rekli da moraju to operirati. Ja na svoju inicijativu odustajem, te iskazujem želju da me na moju vlastitu odgovornost prebace u Norvešku. Čim sam stigao na norveški aerodrom, odvezli su me pravo u bolnicu. Ubrzo mi je stigao poziv za operaciju i bubreg je u cjelosti izvađen."

POVRATAK U GORAŽDE

"Ja sam 'ustao' već prvi dan nakon operacije. Ni godina dana nije prošlo od ranjavanja, bio sam na nogama. I tada, 1996. godine, odlučujem da se vratim u Goražde."

Sredstvima koje je dobio od države Norveške (oko 20 hiljada kruna), Keza je kupio kamion i zaputio se po prvi put nakon ranjavanja u Goražde sa željom da tim kamionom radi i privređuje. U Goražde je došao za autobusima u pratnji SFOR-a.

Odmah po povratku počinju problemi, ponekad banalni, a ponekad tako izraženi da duboko povrijeđuju Kezino dostojanstvo. Uslijedila je borba sa novouspostavljenom birokracijom u kojoj je, kako će vrijeme pokazati, poraz pojedinca izvjestan. Carina, policija, općina, bolnica... sve se pretvara u nepremostive prepreke u maratonskoj utrci za normalan život.

"Odlučio sam da otvorim firmu i budem dostavljač. Pored toga, supruga je otvorila pekaru. Kupili smo 10 tona brašna, so, germu... Ali, uzalud. Hljeb se nije mogao prodati. Odbili su nas i u vojsci i u policiji. U međuvremenu, stigla je odredba da kao autoprijevoznik moram imati ljekarsko uvjerenje. Ali, u bolnici su mi odbili izdati dokumentaciju. Tada mi puca film i odlučim da se vratim u Norvešku", priča Keza svoju kratku epizodu postratnog boravka u BiH i emotivni slom koji je doživio.

NOVI "NORVEŠKI ŽIVOT"

Odmah po povratku u Norvešku, porodicu Kuljuh dočekao je novi hladan tuš. Već drugi dan boravka stiglo je pismo da moraju vratiti otpremninu koju im je ranije dodijelila država i sa kojom je Keza kupio kamion pred povratak u Bosnu. No, primjedbi na to nema – zakon je naprosto takav. Kreditom su uspjeli prevladati finansijske probleme, no uslijedili su novi – psihološki.

"Vraćaju mi se slike iz prošlosti, uznemirava me nepravda koju sam preživio i koju i dalje susrećem. Ja pucam. Počinjem ići psihijatru, jer to nikako nisam mogao prevazići. Psihijatru, psihologu... počinjem se otuđivati. Dolazi mi svašta odavde (pokazuje na vrat, op. S. B.). Sve mi naumpada. To je bio moj poraz, a ja poraz ne mogu da podnesem. Imao sam strahovite snove", sjeća se svoje mukotrpne borbe za resocijalizaciju.

Nakon brojnih terapija, višemjesečnog angažmana u socijalnim ustanovama, Kezi konačno stiže jedna dobra vijest.

"Pitali su me šta znam raditi. Kažem im: 'Ja sam šofer i trgovac. Kao trgovac više ne mogu raditi, nemam ja snage da podižem teret. Radio bih kao šofer...'."

U KANDŽAMA BIROKRATIJE

Dok je u Norveškoj vodio borbu za resocijalizaciju, u Bosni i Hercegovini je vodio mnogo težu bitku – za priznavanje i ostvarivanje prava koja mu pripadaju za doprinos u oslobodilačkom ratu.

"Iza rata su mi u BiH procijenili stepen invaliditeta na 90 posto. I u Norveškoj su mi potvrdili invaliditet na 90 posto. Kada sam ovdje došao, šalju me u PIO na procjenu radne sposobnosti. Automatizmom, kao radno nesposoban, 2000. godine dobijam penziju u iznosu od oko 140 KM", prepričava Kezo svoju novu bolnu životnu epizodu koja ga prati do danas.

Penzija je u međuvremenu porasla do oko 400 KM. Međutim, 2014. godine nakon donošenja novog zakona, uslijedila je revizija invaliditeta kod boraca.

"Mjesec dana nakon revizije, dolazi mi rješenje da sam sada 70 posto ratni vojni invalid. Odmah su mi pare svedene dole, sa 400 KM spao sam na 240-250 KM."

Uslijedilo je čekanje dvije godine da bi ostvario pravo na žalbu. Federalni sud pobija odluku komisije o procjeni invaliditeta i nalaže vraćanje na prethodno stanje. Ipak, odluka suda nije bila dovoljna. Od Keze zahtijevaju da ponovo ide na reviziju. U toku 2020. godine dolazi na reviziju invaliditeta u Sarajevu i doktor mu procjenjuje invaliditet na 80 posto. Ali on ne odustaje. Krajem septembra ove godine ponovo ide pred komisiju na novu procjenu. 

U međuvremenu, dok se bori za priznavanje invaliditeta od 90 posto, Kezo je dobio novu neugodnu vijest – otkriven mu je rak na prostati. Paralelno sa bolničkim tretmanima, pokrenuo je proces ispate ratne štete ogorčen zbog brojnih zloupotreba tog instituta od strane pojedinaca. Ali i tu se nižu neugodne vijesti. Službenici ministarstva vrijednost brašna procjenjuju daleko ispod ratne cijene.

"Jedan kilogram brašna je tokom rata koštao od 20 do 25 maraka, a kilogram soli je išao od 70 do 100 maraka. Oni su donijeli odluku da mi isplate 1 KM za jedan kilogram što je oko 13 hiljada KM do 2025. godine. Još nijedna isplata nije bila, samo kamate. Ovo ostalo čekam."

Kezin život se sada odvija na relaciji Norveška – BiH. Svoju borbu za dostojanstvo vodi sam. Općina, kanton, entitet, država mu nisu od pomoći. Kada to niko drugi nije uradio, sam odlučuje da spomen pločom obilježi mjesto gdje se nalazi pekara koja je u najtežim mjesecima za opstanak grada na Drini hranila njegove građane i vojnike.

Foto: Slobodna Bosna

Njegova životna drama je samo jedan primjer pored brojnih naših sunarodnika kojima je glomazna i spora birokratija presudno utjecala na život. A ako je već takva i ne može da nagradi one koji to zaslužuju, onda bi mogla da se pobrine da nagrađeni ne budu oni koji to nisu zaslužili. Priča o Mirsadu Kuljuhu Kezi, pored toga što je njegova lična, priča je o i svima nama i našem odnosu prema prošlosti i budućnosti.