Piše: MARIO ILIČIĆ

Povjesničar Hrvoje Klasić , profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o aktualnom političkom trenutku u Bosni i Hercegovini nakon što su odžani Opći izbori u BiH i dao odgovore na upite o vezama među liderima etnonacionalističkih partija.

Opći izbori u BiH su završeni, a etnonacionalisti su ponovno osvojili najveći broj glasova. Ne, zanimljivo je kako stranački lideri poput Dragana Čovića pokušavaju dodatno podijeliti građane BiH manipulirajući izbornim podacima i takozvanom legitimnošću. Uz sve to stiže mu svesrdna pomoć iz Hrvatske u agresivnoj i huškačkoj retorici predsjednika Zorana Milanovića. Kako gledati na takvu retoriku?

-Moram priznati da, generalno gledajući, imam često osjećaj da to pričaju ljudi koji ne žive u realnom svijetu. Ne znam otkuda Hrvatima pomisao da bi njihove interese najbolje branili Hrvate, i otkuda pomisao Srbima i Bošnjacima da bi njihove interese najbolje branili Srbi ili Bošnjaci, ili da budem precizan, hrvatski političari, srpski političari i bosanski političari. Dakle, da ne živimo u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji možda bi to netko i mogao pomisliti, međutim, u Hrvatskoj su na vlasti hrvatski političari i to HDZ najveći dio vremena, pa vidimo kakva je situacija hrvatskom stanovništvu. S obzirom da u Bosni, u dijelovima u kojima je bošnjačko stanovništvo, većinom su na vlasti bošnjački političari, pa im je dakle bolje? S obzirom da vidimo kako u Srbiji izgleda kad Srbi vladaju. Tako da mi nije jasno zašto se stalno držimo toga da bi nekome bilo bolje kada mu pripadnici neke nacionalne partije vladaju. To jednostavno nema utemeljenja u realnosti jer tako nije.

Dakle, dokazano je na ovim prostorima da hrvatskim političarima nije glavni interes hrvatskog naroda, nego da je glavni interes vlastite stranke, odnosno osobni interes, a da je tako isto i sa srpskim i sa bošnjačkim političarima. Ni jedni ni drugi se ne bore za svoj narod, nego za interese vlastite stranke i za svoje privatne interese. Tako da svaka graja koja se diže i koja se onda opravdava Dejtonskim sporazumom, Ustavom, koji je, istina, na snazi, ali to ne znači da zato što je na snazi ​​ne treba razmišljati o nekim izmjenama i promjenama onoga što je '95. odgovaralo BiH. Mislim da jednostavno nije jasan otkud ta potreba da se poveže dobrobit nekog naroda s vremenom što će na tom području vladati pripadnici određene nacionalne političke stranke. Dakle, da ponovim, to već imamo, pa vidimo da ide u potpuno suprotnom smjeru.

Kad smo već kod lidera HDZ-a, zanimljivo je kako je kandidatkinja HDZ-a Borjana Krišto pobijedila na izborima u gotovo potpuno etnički čistom bošnjačkom naselju Švrakino selo u Sarajevu, a iznenađujući broj glasova dobila je iu Goraždu u kojem živi svega desetak Hrvata. Zanimljivo je da se od 1941-45 Švrakino selo zvalo Naselje Ante Pavelića, osnovna škola u Goraždu u kojoj je Krišto dobila glasove naziva se po ustaškom kolaboracionisti Husejinu efendiji Đoziju. Je li riječ o slučajnostima?

-Mislim da upravo ovo s gospođom Krišto pokazuje koliko su stvari puno kompleksnije nego što se na prvu mogu činiti, ili nego što ih mnogi nastoje prikazati. Uvijek ponavljam priču, na zadnjim izborima kada je Željko Komšić pobijedio i kada je u Hrvatskoj nastupila opća histerija kako će Hrvati predstavljati nekoga tko ih ustvari ne predstavlja, odnosno kako su Bošnjaci izabrali hrvatskog člana predsjedništva. Jednom sam u Sarajevu pričao sa svojim kolegama koji su jesu Bošnjaci, ali su mi rekli: „Vi to što sam glasao za Željka Komšića prikazujete kao nešto loše, a ja sam to uradio zato što ne želim glasati za nikakvu islamističku poziciju, zato što ne želim da se Bošnjaštvo vezuje isključivo uz Islam.

Dakle, smatrao sam da treba glasati za jednu građansku opciju i to sam prepoznao u Željku Komšiću, a ne kao potrebu da jedan Bošnjak grešnosti jednom Hrvatu. jednoj velikoj zavjeri Bošnjaka protiv Hrvata. Mislim, sigurno u nekim stvarima ima i toga da se Bošnjaci izjašnjavaju kao Hrvati, možda imaju i toga, ali kao što sam čuo da, a evo to mogu i Vaši čitatelji potvrditi, da je poželjno biti Hrvat u nekim mjestima, pogotovo recimo u Sarajevu , a da je još poželjnije učlaniti se u HDZ jer je to iskaznica za dobivanje nekakvog državnog posla. Pomeni je i to na neki način manipuliranje nekakvim etničkim principima, nacionalnim osjećajima ili kako god. Nego, da se vratim na ovu priču. Dakle,

Dakle, mi kao da živimo u 19. stoljeću, sve smo sveli na nekakve isključivo nacionalne interese kao da je to jedini identitet koji postoji kod neke osobe ili nekog političara, pa mu onda tražimo samo ono što je nacionalnosti i onda je zbog toga dobar ili loš . Što se tiče ovog slučaja sa Švrakinim selom, ja ipak mislim da se radi o slučajnostima, a što se tiče ovog Pavelićevog, tih naselja je bilo po cijeloj Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Možda je zanimljivo, u mom rodnom Šišku i danas se jedan kraj naziva Pavelićevo Naselje, i zamislite najveći dio stanovništva tamo su bili muslimani.

Pobjeđuje li tamo i danas HDZ?

-Mislim da ne, ali mislim da se tu za sad radi ipak o slučajnosti. To može ovako zvučati nekome zanimljivo, ali ja ne bih ulazio u to kao u neku dublju teoriju zavjera, barem meni tko promatra stvari sa strane ne izgleda kao nekakva namjerna ili sudbinska veza.

Već neko vrijeme traje neobično, reklo bi se simultana akcija Dragana Čovića i lidera SNSD-a Milorada Dodika, koja se ogleda u tobožnjoj brizi za izraelskim narodom i Državom. Čović i Dodik su u kratkom razdoblju posjetili i Zid plača, te tamo ostavili ceduljice s porukama i željama o secesiji i otcjepljenju. Kako tumačite takve poteze, s obzirom da su u Mostaru 30 godina ulice nosile nazive po ustaškim zločincima, au Banjoj Luci i danas nose nazive po četnicima?

-Moje nekakvo geslo je da prvo treba čistiti u vlastitom dvorištu, u tom kontekstu mislim na hrvatsku povijest i na ono što se događalo u Mostaru, ili kada je u pitanju NDH. Ne, žao mi je što hrvatsko društvo, koliko god je imalo problema s revizionizmom u zadnjih 10-ak godina, uspjelo se izboriti nas nekoliko da nametnemo u javnosti da revizionizam ipak guramo kao nekakve incidentne pojave. Ni u udžbenicima, niti u nekakvom javnom diskursu, a posebno u vodećim medijima nećete čuti revizionističke poruke i danas je potpuno normalno da se mijenjaju imena ulica koja se nazivaju po Mili Budaku a ne da se više imenuju, međutim nemamo podršku u društvima gdje su pretežno Bošnjaci i Srbi, pa čak ni među mainstream povjesničarima i zato mi je žao što ja bez problema navodim imena ulica, škola, trgova, koja su nazivana po nekakvim ljudima iz perioda NDH, ali da i dalje paralelno egzistiraju imena škola i ulica koje su danas po nekim bošnjačkim nacionalistima, muslimanskim nacionalistima koji su aktivno surađivali sa SS-om, ustašima, ili da se daju imena ulica i škola po četničkim vojvodama, zapovjednicima itd. To je zakon spojenih posuda i to bi moralo ići svuda i kod Bošnjaka i kod Srba, ali bojim se da baš ne ide i da je uvijek lakše prstom pokazivati ​​na onoga drugoga, a uvijek imati opravdanje za vlastite greške.

Volio bih da je, ali mislim da nije došlo do otriježenja, ili da su gospoda u HDZ-u, SNSD-u, odnosno srpski i hrvatski političari počeli čitati pravu literaturu, znanstvenu, historiografiju i hrvatsku i europsku i svjetsku. Nekako mi se čini da se radi o raznim vrstama pritisaka, opet kažem ne mogu to potvrditi, ali mislim da je na to svakako imalo utjecaja i činjenica da je jedan od važnijih investitora, industrijalaca da tako kažem, u Mostaru, jedan gospodin iz Izraela, pa evo mogu reći da se i mene osobno kontaktiralo, izraelski ambasador u Hrvatskoj da malo pojasnim nekim izraelskim ulagačima u Hercegovini, tko su ti Francetić, Lukić, Vokić, Lorković i tako dalje. Ja sam, naravno, pojasnio tko su oni i nekako evo, ja mogu sad reći koincidiralo da nedugo nakon toga što sam ja pojasnio, što naravno ne utvaram sebi da je moja zasluga, ali nedugo nakon toga iznenadila me odluka da se promijene imena ulica koja su 25-30 godina nosila po ustaškim dužnosnicima, možda je to samo slučajnost, ali mislim da nije. Itekako neke druge vrste pritisaka imaju važnu ulogu u tome nego da je došlo do nekog oblika prosvjetljenja kod spomenutih političara.

Kako uopće pojasniti koaliciju Dodik-Čović, ako znamo da Dodik četnički pokret naziva oslobodiocima i odlazi na obilježavanje godišnjice genocida u Jasenovcu, dok Čović otvara groblja ustašama i domobranima iznad Mostara i ne propušta okupljanja na Bleiburgu?

-Bez obzira koliko bi na prvom mjestu moglo izgledati kontradiktorno, stvori se radi o tome da nacionalizam prepozna drugi nacionalizam i da se nacionalisti obično slažu kada nađu zajedničkog neprijatelja. Zajednički neprijatelj je krajem 80-ih, početkom 90-ih godina bio komunizam, ateizam, jugoslavenstvo, internacionalizam i na toj liniji su se stvorili dojučerašnji neprijatelji, vrlo brzo kada je završio rat počeo, posebno kada su granice na neki način zaokružili, sklapali prijateljstva . Da prepričam jednu situaciju. Kada su prije 15-ak godina i više počeli susreti srpskih povjesničara koji su se održavali na raznim destinacijama, ja sam bio na jednom koji je bio u Zadru i onda je došao autobus iz Beograda i došao je autobus iz Zagreba, u oba autobusa bili su pripadnici, da tako kažem, „i lijeve i desne historiografske struje“.

Dakle, recimo sa mnom su bili Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein, Neven Budak i neke kolege iz hrvatskog instituta za povijest, desni recimo usmjerenja i isto tako iz Beograda, recimo sjećam se Dubravke Stojanović, pokojne Olivere Milosavljević i Latinke Perović i neki njihovi desni povjesničari . Zanimljivo je dakle, u onom trenutku kad smo izašli iz autobusa i kad smo sjeli u hotel, sjeli smo dakle Tvrtko Latinka, Dubravka, Budak i ja, a sjeli su ovi naši desni kolegi s našeg instituta i iz beogradskog su sjeli za isti stol. Mi smo se tada šalili, mi kao nekakvi internacionalisti kojima granice nisu tu danas razdvajaju, ne gledamo ih na taj način, nekako je valjda normalno da možemo pričati o svemu, međutim kako izgleda kad ovi do nas rašire karte Velike Hrvatske, Velike Srbije , šta se onda dogodi.

Ali, očito, nakon što je rat završio, zajednički su neprijatelji puno jači od ovih nekakvih neprijatelja, a da se razumijemo, kao povijesničar, ustaše i četnici nisu baš bili neprijatelji. Dakle, četnici jesu klali Hrvate, a ustaše jesu klali Srbe, ali ustaše i četnici su se međusobno pomagali, zajedno su ratovali. Četnici su priznavali NDH poglavnika, vlast, borili su se zajedno, imali su pravo na penzije udovice četničke od vlade NDH. Ranije, četnici su se liječili po bolnicama NDH, između ostalog Draža Mihailović na kraju rata šalje izaslanika Paveliću i Stepincu da pregovaraju oko zajedničkog povlačenja prema Austriji, moli za lijekove, za oružje, a Pavelić tog trena šalje kamione pune lijekove, pune oružja. Dakle, nije ovo prvi put da oni koji na neki način smatraju pozitivnim četništvo i ustaštvo da surađuju. Dakle,