Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 10. OKTOBAR

Centralna izborna komisija BiH danas je naredila ponovno brojanje glasova za predsjednika Republike Srpske. Ovoj odluci su prethodile brojne optužbe opozicije u ovom entitetu na račun Milorada Dodika da je pokrao glasove, uzurpirao biračku volju građana. U Banjaluci su u nekoliko dana održana dva masovna građanska protesta na kojima se zahtijevalo da se provjeri da li došlo do masovne krađe glasova tokom izborne noći. Dodika je ove vijest zatekla u Beogradu gdje je tamošnjim novinarima objašnjavao da je njegova pobjeda čista kao suza, kao i da su nepomućeni njegovi odnosi sa Aleksandrom Vučićem. Trebat će sačekati neko vrijeme dok se prebroje glasovi i ustanovi da li je Dodikova prednost nad Jelenom Trivić od 30-ak hiljada glasova stvarna, ili je rezultat manipulacija i krađa.

Dok se taj proces ne okonča, trebalo bi zaključiti da se ujedinjena opozicija Republike Srpske proglašavanjem pobjede svoje kandidatkinje Trivić samo nekoliko sati nakon zatvaranje birališta, ponijela brzopleto, neodgovorno i amaterski. Ne samo zbog toga što su to učinili na nepotpunom uzorku, nego i iz razloga što su trijumfalno izašli na ulice, umjesto da energiju usmjere na kontrolu biračkih mjesta i sprječavanje krađe, izbornog nasilja i prevara. Više od 16 godina je Dodikova ekipa na vlasti, ovo je četvrti izborni ciklus i nakon svakog su se javljale iste sumnje - da je opozicija pokradena. Dobro su poznate kritične tačke, odnosno izborna mjesta gdje su postojale sumnje za krađu glasova. Na lokalnim izborima prije dvije godine Doboj je bio jedno takvo biračko mjesto, kao i Zvornik i još neke druge sredine. Nakon što odgovorni za navodne nezakonitosti do sada nisu bili ni spriječeni, a pogotovo kažnjeni, shvatili su to kao signal da mogu u nastaviti i dalje nekažnjeno raditi na isti način. Dokaže li se da su postojale ozbiljne prevare, krađa glasova, onda to neće samo govoriti o kriminalnoj prirodi Dodikovog režima, nego i o nesposobnosti opozicije da bude ozbiljna, respektabilna alternativa takvom režimu. Prosječan birač se s razlogom pita: ako opozicija nije bila u stanju spriječiti krađu nekoliko desetaka hiljada glasačkih lisitića, kako im vjerovati kada obećavaju da će otkriti i sankcionirati krađu desetina i stotina miliona maraka javnog novca koji je nestao u brojnim muljažama Dodikovog režima?!

UTORAK, 11. OKTOBAR

Nastavljaju se protesti u Iranu zbog smrti djevojke Mahse Amini koja je stradala nakon što ju je moralna policija uhapsila zbog krivog nošenja hidžaba. Iako režim u Teheranu koristeći represivne metode ne bira sredstva da uguši demonstracije koje su zahvatile cijelu zemlju, pokret se širi, postaje masovniji i obuhvata sve slojeve iranskog društva. Vlast snažnom cenzurom nastoji spriječiti širenje informacija o protestima, međutim svakodnevno iz Irana stižu uznemirujuća svjedočanstva, fotografije, video zapisi o brutalnosti policijskih metoda prema, prije svega, ženama na  ulicama iranskih gradova. Proganjaju se i hapse desetine novinara koji izvještavaju o protestima, ali ipak vijesti, fotografije, snimci nasilja na ulicama iranskih gradova uspijevaju probiti čelični zid državne cenzure i represije.

Zapadni mediji javljaju da iranski policajci posljednjih dana upadaju u škole i hapse maloljetne učenike i učenice i odvode ih u takozvane centre za prevaspitavanje. Razlog je taj što djevojčice i dječaci svojim mobitelima snimaju ulične događaje i šire ih preko društvenih mreža. Već se govori o svojevrsnoj omladinskoj twitter revoluciji za koju vlast i cenzura ne pronalazi lijek, osim da ograniči ili ukine korištenje interneta. Ta bi mjera, međutim, nanijela  ogromne štete iranskoj privredi, trgovini pogotovo. Zahvaljujući ilegalnom radu omladinske školske gerile, protiv koje je državna cenzura nemoćna, ljudi u Iranu i širom svijeta imaju pravovremene i istinite informacije o protestima i vladinim akcijama na njihovom gušenju. Javnost u svijetu saznala je da je broj ubijenih demostranata desetostruko veći od onoga koje saopćava režim.

Protesti u Iranu

Vlasti Islamske Republike Iran predvođene konzervativnim vjerskim liderom Ali Hamneijem, imaju mnogo krupnih razloga da strahuju od tzv „twiter revolucije“. Treba podsjetiti je da je Iranska revolucija iz 1979. godine koju je izveo Ajatoloh Homeini bila prva smjena vlasti koja je izvedena nenasilnim putem. Homeini je korumpirani sekularistički režim prozapadnog autokrate Šaha Reze Pahlavija srušio također uz pomoć  najasuvremenijih medijsko-propadagandnih alata toga doba. On i njegov štab smješteni u predgrađu Pariza godinama su zasipali milione stanovnika Irana audio-kasetama sa Homeinijevim govorima i propovijedima, plakatima, ilegalnim novinama i proglasima. Mobilizirali su milionske mase Iranaca, artikulirali njihovo nezdovljstvo i bijes mimo oficijelnih kontroliranih medija i  kanala komunikacija. Nakon što je Šah Riza Pahlavi bio prisiljen da napusti zemlju pod pritiskom naroda, Homeini se trijumfalno vratio iz izgnanstva i dočekan kao spasitelj i duhovni vođa nacije preuzimajući svu vlast bez ispaljenog metka.

To je iskustvo i sjećanje živo u glavama Homeinijevih nasljednika, vladajućih mula. Oni su svjesni da je audio i video kasete, plakate... od prije 45 godina danas zamijenile društvene mreže, da suberzivna omladinska twitter zajednica predstavlja realnu opasnost za rigidni represivni režim. Medijsko-propagandno oružje, bilo da je riječ o odapetoj streli, ili nekoj sličnoj poruci imaju i drugu stranu i povratni efekat, te se znaju često okrenuti protiv nekadašnjih pobjednika.

ČETVRTAK, 13. OKTOBAR

Evropska ,komisija danas je preporučila Bosnu i Hercegovinu za kandidata za punopravno članstvo u EU. Bez obzira na to što je preporuka uslovna i tek treba biti potvrđena od čelnika zemalja članica, ta vijest trebala bi imati izuzetnu važnost za našu zemlju. Evropski komesar Oliver Varhelyi rekao je da je odluka donesena u korist naroda BiH, a ne njenih vlasti.

Svih osam uvjeta koje su postavljeni pred vlasti BiH na neki način su povezani sa vladavinom prava, reguliranjem statusa Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, uspostavom profesionalnog i neovisnog pravosuđa, borbom protiv korupcije i organiziranog kriminala, sprječavanjem sukoba interesa. Važan uvjet je i zaštita slobode informiranja, i sudsko kažnjavanje prijetnji i nasilja novinarima.

Reakcije koje su ubrzo stigle od bosanskohercegovačkih zvaničnika ne samo što ostavljau slabašnu nadu da će ti uvjeti biti ispunjeni u predviđenom roku, nego pokazuju da oni uglavnom ne razumiju poruke koje su stigle iz Brisela. Zoran Tegeltija, predsjedavajući Vijeća ministara, u prisustvo Johana Satlera, ambasadora EU u Sarajevu polemizirao je sa zaključcima Komisije, pitajući se ko je uopće Evropska komisija da nama dijeli lekcije. Željko Komšić je Izvještaj doveo u vezu sa promjenama Izbornog zakona kojeg je nametnuo Christian Schmidt, iako jedno s drugim nema nikakve veze. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković je iz Australije gdje ničim izazvana danima boravi patetično kazala nešto u smislu da je to povijesni događaj, sa čime se složio i Dragan Čović. On nije propustio da istakne doprinos hrvatske politike u evropskim integracijama BiH. U reakciji Milorada Dodika centralno mjesto zauzima njegovo očekivanje da će početak pregovora za prijem u EU značiti kraj mandata Ureda Visokog predstavnika u BiH.

Sattler i Tegeltija (Foto: SB/Samir Saletović)

Svi oni tako, pojedinačno i zajedno, pokazuju potpuni autizam, nesnalaženje u vremenu i prostoru. Nije im jasno da izvještaj Evropske komisije nije pisan da bi ga bosanskohercegovački političari hvalili, ili kudili, polemizirali s njim, nego da bi postupili prema sugestijama i ispunili uvjete. Odgovor na zaključke Komisije mogu i trebaju glasiti samo sljedeće: da, mi ćemo ispuniti svoje obaveze; da, mi ćemo promptno usvojiti zakone kojima ćemo naše pravosuđe učiniti profesionalnijim i efikasnijim; da, požuriti ćemo sa usvajanjem zakona u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Odnosno, da, omogućit ćemo da novinari i mediji rade bez pritisaka i prijetnji.

Treba podsjetiti da se svi uvjeti, odnosno zakoni za početak pregovora BiH sa EU koje je danas ponovo izdiktirala Evropska komisija već mjesecima i godinama nalaze u parlamentarnoj proceduri. I da stoje kao mrtvo slovo na papiru zahvaljujući onim koji današnji dan proglašavaju „povijesnim“ i „prekretnicom“.

U posljednjih nekoliko mjeseci pravosuđe u BiH se u najvećoj mjeri bavi mangupima u svojim redovima, koji su u dosluhu sa mafijom i organiziranim kriminalom. Tužitelji, policija, entitetska i državna bave se kriminalcima iz redova policije koji su također povezani sa najtežim oblicima kriminala. Tužitelji i policajci nisu sigurni da li će narednog jutra oni hapsiti, ili će biti uhapšeni. Svi oni imenovani su od stranačkih lidera i političkih moćnika kojima služe i koji ih štite. Briselski čelnici ne traže ništa više od vlasti u BiH nego da uvedu pravni red u svojoj zemlji. Naš glavni, dugogodišnji i nepremostivi problem i jeste taj što red i zakon malo kome u ovom zemlji trebaju i idu na ruku.

PETAK, 14. OKTOBAR

Na inicijativu Nermina Nikšića, predsjednika Socijaldemokratske partije BiH ove su se nedjelje sastali lideri desetak političkih stranaka, manje ili više građanske provenijencije, koje su osvojile mandate u kantonalnim, entitetskom i državnom parlamentu. Koliko se može isčitati iz izjava nakon sastanka, centralna tema bila je kako eliminirati iz vlasti Stranku demoktratske akcije svugdje gdje je to moguće. Odmah je upalo u oči da je najmanje polovina ovih stranačkih prvaka donedavno imalo visoke funkcije u SDA. Moglo bi se reći da je Stranka demokratske akcije neka vrsta banke matičnih ćelija za većinu drugih političkih stranaka čije je sjedište u Sarajevu. No, dobro, poznati su brojni primjeri da su promjene u društvima dolazile upravo od disidentskih struktura i „otpadnika“ koje su nekada pripadale vladajućim elitama. I danas se u mnogim susjednim državama na vlasti održavaju ljudi koji su pripadali prethodnom komunističkom državnom i političkom sustavu.

Sastanak lidera desetak političkih stranaka (Foto: SB/Samir Saletović)

No, navodno principijelni stav  korpusa nenacionalnih stranaka da ne žele dijeliti vlast sa SDA kao nacionalističkom strankom gubi na svojoj autentičnosti i dosljednosti kad se ima u vidu da će te stranke, htjele-ne htjele, morati formirati vlast sa drugim ništa manje nacionalnim ili nacionalističkim strankama, kakav je HDZ BiH. No, prve reakcije Dragana Čovića, lidera te stranke, govore da njegova stranka na federalnoj razini kani surađivati sa onim političkim partnerima koji su osvojili najviše glasova u bošnjačkom biračkom tijelu, a to je od pojedinačnih stranka Stranka demokratske akcije. HDZ će se pitati i prilikom formiranja Vijeća ministara BiH. Postoji, naime, realna mogućnost da se državna vlast formira bez Dodikovog SNSD-a, međutim dosadašnja praksa i iskustvo govore da je suradnja Dodika i Čovića najpouzdanijem najdugotrajnije i najčvršće partnerstvo na ovdašnjoj političkoj sceni.

Nije do kraja poznata sudbina i pozicija Demokratske fronte Željka Komšića od koje blok navodno građanskih stranaka traži čvrste garancije da se suštinski distancirala od SDA i njenog lider Bakira Izetbegovića. Demokratska Fronta istovremeno je neprihavtljiva HDZ-u. No, isti je slučaj bio i prije četiri godine kada je Čović pristao da Komšićevi ministri uđu u Vijeće ministara, ukoliko im fotelje ustupi SDA.

Milion je različitih kombinacija, a nove  vratolomije, sukobe i podjele je zakuhao visoki predstavnik Christian Schmidt sa izmjenama izbornog zakona. Niko živ ne zna, priznao je to i predsjednik Centralne Izborne komisije Suad Arnautović, kako će se popuniti Domovi naroda, najprije u federalnom, a potom i državnom  Parlamentu.

Za sada su svi politički akteri čvrsto zauzeli svoje pozicije, sa kim žele, a sa kim nipošto ne namjeravaju formirati buduće vlasti. Međutim, to ne znači da će to tako ostati do kraja procesa uspostave vlasti. Iskustva iz nekih sličnih situacija nam govore da se stranke i lideri ponašaju po obrascu onog slavnog komedijaša koji je govorio: Ovo su moji principi, a ako vam se ne sviđaju, imam ja i druge!

SUBOTA, 15.OKTOBRA

Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine u kratkom saopćenju je informirao javnost da otkazuje prijeteljsku utakmicu protiv selekcije Rusije koja je bila zakazana za 19. novembar. Kao razlog je navedena negativna reakcija javnosti na taj sportski događaj, koji naravno, od samog početka nije bio isključivo sportski. Odigravanje utakmice u Rusiju koja je zbog agresije na Ukrajinu i generalno kršenja međunarodnog prava izolirana i sankcionirana od većine svijeta, je više od igre, to je i spoljnopolitički akt i poruka prvog reda. Ruski sportaši, uključujući i nogometaše, izbačeni su iz svih međunarodnih  događaja, uključujući i Svjetsko nogometno prvenstvo koje se narednog mjeseca održava u Kataru.

Da je sada već otkazana utakmica politički akt posve eksplicitno je potvrdio i Milorad Dodik kada se prije tri nedjelje u razgovoru sa ruskim liderom Vladimirom Putinom pohvalio da je upravo on kumovao toj odluci. Mogao je to Dodik progurati budući da se na čelu Fudbalskog saveza nalazi njegov bliski rođak Vico Zeljković. Stoga je vrlo  moguće da se od početka znalo da do utakmice neće doći, a da je cijela halabuka poslužila kao dio predizborne kampanje lidera SNSD-a i njegove stranke.

Dodik je Putinova marioneta na Balkanu

Prije desetak godina Svjetska i Evropska nogometna organizacija zamrznule su članstvo Nogometnog saveza BiH  zbog očiglednog uplitanja politike i političara u njegov rad. Formiran je tada tzv. Komitet za spas nogometa u BiH na čije je čelo došao proslavljeni trener Ivica Osim, čovjek od ogromnog autoriteta i ugleda u sportskom svijetu. Osim, Duško Bajević, Sergej Barbarez, Faruk Hadžibegić, uspjeli su postaviti Savez na drugačijim temeljima, vratiti povjerenje  FIFE i UEFE.. Kao plod tog rada stigao je odlazak reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazil 2014. godine. Provedene reforme u Savez tada su bogate svjetske nogometne asocijacije nagradile izdašnim ulaganjem u domaću infrastrukturu, izgradnju stadiona, trening kampova.

Međutim, nakon nekoliko godina sve se vratilo na staro. Nogometni savez su ponovo preuzeli sportski anonimusi delegirani od strane moćnih političkih i ekonomskih centara. Previše je ovaj sport značajan i previše se novca, moći i utjecaja vrti, da bi ga oni koji upravljaju svime u ovoj zemlji poštedili svog kobnog utjecaja.

Reprezentacija BiH je spala na najniže grane, propuštena su tri velika natjecanja, klupski nogomet je na poluamaterskim granama bez prisustva na međunarodnoj sceni. Bez toga nema novca, nema razvoja omladinskih pogona, zarade od prodaje igrača u strane klubove i na koncu nema publike i sponzora.

FIFA i UEFA od Nogometnog saveza traži isto ono što Evropska Komisija traži od vlasti u BiH: da maknu politiku iz nogometa, da depolitiziraju pravosuđe, profesionaliziraju agencije za provođenje zakona, da transparentno rade i ponašaju se odgovorno  prema javnosti i javnim novcima. No, niko ko se ikada dočepao neke javne funkcije, u sportu, politici, ekonomiji, državnom aparatu, jednostavno ne želi i ne može na to pristati i tu počinju i završavaju svi problemi ove zemlje i njenih ljudi.

NEDJELJA, 16. OKTOBAR

Ovih dana je na blogu književnika Ivana Lovrenovića objavljen izuzetno vrijedan, zanimljiv i inspirativan prilog koji govori o posjeti delegacije uglednika iz Bosne i Hercegovine prijetolnicama Austro-Ugarske monarhije, Beču i Budimpešti, krajem 1878 godine neposredno nakon povlačenja osmanskog carstva iz BiH. Delegaciju od koje je dobio „adrese odanosti“ i zahvalnosti za zaposjedanje zemlje  je primio car i kralj Franjo Josip.

U bečkim novinama toga doba izašao je članak u kojem je autor, očito vrstan poznavatelji bosanskih prilika, ljudi i povijesti, portretirao članove delegacije, njih četrdesetak, pripadnika svih naroda i društenih staleža. Iako članove delegacije naziva „djecom 15-og stoljeća“, aludirajući na višestoljetnu tursku okupaciju Bosne, autor ne krije poštovanje, na momente i oduševljenje većinom prisutnih deputata. Snažan dojam na autora ostavlja recimo tadašnji gradonačelnik Sarajeva Mustafa -beg Fadilpašić, koga naziva ugodnim, žovijalnim „Turčinom“, i piše da se divi njegovom poznavanju europskih znanosti. Istinskog Evropljanina autor članka prepoznaje u Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, veliko poštovanje ima prema Ali Paši Čengiću, unuku Smail Age Čengića.

Iz delegacije bosanskih pravoslavaca u članku se izdvajaju Petar Petrović- Petraki, veletrgovac, kao i Makso Despić i Dimitrije Jovanović.

Najmarkantniji i najsnažniji dojam od svih deputata na pisca teksta je ostavio Fra Grga Martić, za kojega se navodi da vlada sa pola tuceta stranih jezika, da je duhovit govornik, vješt u umijeću znanstvenog i političkog motiviranja.

Iako autor teksta u austrijskim novinama uočava socijalni jaz između pripadnika različitih konfesija iz BiH, on na kraju izražava iskrenu nadu da će ljudi u BiH za „pola stoljeća prihvatiti evropska dostignuća od pet stoljećaa“.

Skoro stotinu pedeset godina kasnije čitalac ovog priloga sa tugaljivom rezignacijom se pita kako bi danas izgledala reprezentacija tri naroda u BiH, i ostalih naravno, koja bi obišla Beč, ili bilo koji drugi evropski centar. Zapravo, odgovor znamo, gledali smo naše lidere, primjerice, nedavno na samitu u Briselu, tu tužnu galeriju izlišnih likova, bez biografije, bez znanja, bez ugleda, bez vizije. Nema među njima nijednog, iz bilo kojeg naroda, ko bi izazivao poštovanje kakvo su prema tekstu kojeg smo citirali kod domaćina u Beču uživali Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Petar Petrović Petraki ili Fra Grga Martić. Stotinu i pedeset  godina nakon gradonačelnika tadašnjeg Sarajeva Fadilpašića, aristokrate i poznavatelja evropskih znanosti, zahvaljujući ubitačnoj regresiji i gubitku elementarnih kriterija na čelu grada je dama čije poznavanje znanosti ne seže dalje od Travnika gdje je bila profesorica na nekom opskurnom fakultetu. Što se donekle smatra napretkom: prije nje na toj je dužnosti bio travnički student sa sumnjivom diplomom!