PAD „HADŽIJE“ IZ HERCEGOVINE: Bio je Pavelićeva vjerna sjenka, naredio svirepu likvidaciju, pa pobjegao kao kukavica, ali sve je bilo uzalud…

„Slobodna Bosna“ nastavlja serijal iz povijesti.

  • Jeste li znali

  • 14. Nov. 2022  

  • 2

Glavni lik naše današnje priče je Andrija Artuković, zloglasni član ustaškog pokreta, ministar u vladi NDH i ratni zločinac.

Artuković, rodom iz sela Klobuk kraj Ljubuškog, ustaškom pokretu pristupa 1932. godine. Bio je jedan od organizatora Velebitskog ustanka, prije kojega ga Ante Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je bio Hadžija. Godine 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, nakon čega odlazi u London, gdje je uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je, nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru, oslobodio krivnje. Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju.

U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, sklanja se u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske vraća se u Zagreb, te postaje članom privremenog hrvatskog državnog vodstva.

Nakon povratka Ante Pavelića iz Italije u Zagreb, Artuković je imenovan za ministra unutarnjih poslova u prvoj hrvatskoj državnoj vladi. Sudjeluje pri potpisivanju Rimskih ugovora, te prati poglavnika u posjetu Hitleru. Dana 10. oktobra 1942. godine napušta mjesto ministra vanjskih poslova, te postaje ministrom pravosuđa i bogoštovlja, a godinu kasnije ponovno je ministar unutarnjih poslova NDH. Od 11. oktobra 1943. godine, pa do kraja NDH obavljao je dužnost čuvara državnog pečata.

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. maja 1945. godine, bježi iz Zagreba u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu. Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

Godine 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Zahtjev je odbijen.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. novembra 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. februara 1986. godine, te otpremljen u Zagreb.

Već drugi dan suđenja, u utorak 15. aprila 1986. Andrija Artuković je konačno priznao da je pripadao ustaškom pokretu i da je položio ustašku zakletvu.

Na pitanja suca Milka Gajskog o tome je li to bila diktatura i je li Pavelić bio diktator nedvosmisleno je odgovorio:

- Fašizam je bio blaži oblik diktature. Njemačka disciplina je čvršća. Nacizam je čvršći.

- Je li ustaški režim bio diktatura ?

- Točno, jedna vrsta diktature.

- A Pavelić, je li bio diktator?

- Zna se da je bio.

Tada se Gajski razgovorljivom Artukoviću, koji se uzbudio govoreći o nacističkoj, fašističkoj, i ustaškoj diktaturi, obratio već pitanim:

-da li je optuženi pripadao ustaškom pokretu ?

- Jesam. Pripadao sam ustaškom pokretu.

- Jeste li bili zakleti ustaša ?

- Jesam. To se zna! Položio sam zakletvu!

Na suđenju se još saznalo da je Artuković lagao kad je rekao da nije putovao izvan Zagreba tokom službe. Sam je na kraju priznao da je putovao u Sarajevo, ali i da je taj put iskoristio za posjet obitelji u Klobuku. Priča se da ga je njegov 20 godina mlađi brat Stanko molio da iz zatvora pusti neke srpske porodice na što mu je Artuković ljutito odgovorio:“Ako to još jednom spomeneš i sam ćeš se naći među njima!“

U srijedu ujutro oko 8.45 sati počelo je ispitivanje o tome kako je jednom od mnogih naredbi Artuković prekršio pravila međunarodnog prava naredivši da se ratni zarobljenici muče i ubijaju, čime je - kako je to rečeno u optužnici »Neutvrđenog dana početkom 1943. godine, nalazeći se u pratnji Ante Pavelića u blizini dvorca kod Samobora, u namjeri da se na svirep način ubiju zarobljeni partizani, izdao nalog da se više stotina partizana zarobljenih na području Žumberka pobije, a što je učinjeno na način, da su zarobljenici stjerani na jednu livadu i tu pobijeni mitraljeskim rafalima i pregaženi tenkovima.“

Jedan od tužitelja na suđenju Artukoviću bio je tada mladi i talentirani odvjetnik Anto Nobilo.

Na suđenju u Zagrebu osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u januaru 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

(SB)

Komentari - Ukupno 2

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...