Piše: ANTE TOMIĆ (Jutarnji List)

Ajde, neće poso uteć", kaže prijatelj dolijevajući vam u čašu prije nego stignete negodovati. Uši vam se žare od alkohola, jezik je lagano zadebljan, došla je slabost u noge, ali ne odbijate jer je rakija domaća. To se ne smije odbiti. "Ja peko", ponavlja prijatelj ozareno, a "ja peko", zna se, najviša je moguća razina kvalitete. Nikakva zlatna medalja na međunarodnom sajmu destiliranih pića, nijedan viski odležan dvanaest godina u hrastovoj bačvi ili francuski konjak na kojem piše XO ne može se mjeriti sa lozovačom koja nosi uglednu oznaku "ja peko". Pijete vi dakle taj oštri alkohol na vratima garaže u tmurno jesenje jutro jedne subote, sklanjajući se od kišice što sipi po selu, po nasadima kupusa, golim granama voćaka i maglovitim brdima u daljini, i već ste se dobro nakitili, ali ne želite zapravo prestati piti.

Samo neka vam dolijevaju dok vas sasvim ne ošamuti, a noge ne postanu spužva. Odgodili biste koliko god možete trenutak kad ćete s grupom muškaraca u gumenim čizmama otići u svinjac, zgrabiti jednu nesretnu životinju za rep i uši, dovući je u dvorište, zaklati dugačkim vojničkim bajunetom i držati je prestravljenu dok se ne prestane otimati, a njezino zaglušujuće skvičanje ne pretvori u iznemogli hropac i na koncu sasvim utihne. Žao vam je da ne može "poso uteć" jer tu bi agoniju sada voljeli izbjeći, i ljuti ste na sebe, gdje vam je samo pamet bila kad ste prijatelju veselo obećali doći za vikend u selo, na očevo imanje na kolinje? Zašto ste mislili da bi taj narodni običaj mogao biti zabavan, smiješan, možda čak i romantičan? Nema ništa zabavno ni smiješno u našim narodnim običajima, a ponajmanje su romantične kokoši što u blatnjavom dvorištu kljucaju neprobavljena zrna kukuruza iz svinjskog izmeta. Sve je to samo okrutnost, neukost, prljavština, prostaštvo, mokre noge i dim u očima, a kakve ste kurčeve sreće, mogli biste završiti i na šivanju u lokalnoj ambulanti jer ćete neoprezno, u pijanstvu, sjeckajući slaninu za čvarke ili kuhane iznutrice za švarglu, nekakvom demonskom nožinom sami sebi gotovo odrezati palac.

Zajamčeno nećete proći bez prehlade jer se ovakvi poslovi obično rade na nekakvoj velikoj garaži punoj propuha. Seljaci naprosto obožavaju takve hladne i pljesnive prostore. Između zidova s obješenim alatom, kod velikih traktora s prikolicama, plugovima, tanjuračama, sijačicama i prskalicama, u mirisu strojnog ulja, dizela, pesticida i dušičnog gnojiva, se i pilaju drva, i peče rakija, i komadaju životinjska trupla i za unukovu krizmu prostire dugački stol za pedeset uzvanika. Iz razglasa grmi tamburaška muzika, sve jednake balade o mrtvim konjima i tragičnim bekrijama za koje je vječna zagonetka jesu li seksualno frustrirani jer piju ili su počeli piti jer im nijedna nije dala.

Razvratno se cerekajući krezubim ustima, baka golemom kutlačom miješa kožice, papke i njuške što se krčkaju u čađavom kotlu, a djed se sentimentalno sjeća kako se nekad davno nogomet igrao sa svinjskim mjehurom. Bio im je to možda najljepše na cijelom kolinju. Seoski su derani, sve dok ih roditelji ne bi potjerali kućama, na župnikovoj ledini razdragano nabijali sluzavu bijelu loptu što je oštro vonjala na mokraću. Eh, to su bila vremena, moj prijatelju! U prilikama poput ove, u sumorno jesenje jutro jedne subote u zavičaju, lijepo se možete osvjedočiti kako je precijenjena naša tradicija, kako nema dovoljno duboke rupe u kojoj se može zakopati to toksično naslijeđe, ali ono svejedno živi, neustrašivo je i žilavo koliko god nas razumni pokušavaju odmaknuti od njega. Europska Unija natjerala nas je čak da zakonom zabranimo smrtonosne, visokozapaljive rakije iz garažnih destilerija, ali sve je badava. Seljaci i dalje kriomice prave svoj opasni moonshine te kod bakrenih kotlova oko pola noći starije žene strastveno kidišu kuhinjskim noževima na svoje mlađe nevjenčane partnere, a omamljeni glasači Hrvatske demokratske zajednice golim rukama nasrću na našljokane simpatizere Domovinskog pokreta.

A svinjokolje su nam i gore. Premda se toplo preporučuje doći u klaonicu, da profesionalci svinje usmrte brzo, čisto i s najmanje patnje na svim stranama, seljaci to ipak više vole učiniti kako je to njihov ćaća činio. Jer, ćaća je uvijek ćaća, čak i ako bio kompletan idiot. Natjeravaju se tako, za ljubav tradicije, s izbezumljenim životinjama, jašu rodeo sa snažnim uškopljenim mužjacima od sto dvadeset do sto pedeset kilograma. "Drži je komšija!" viču oni ugrijani šljivovicom, posrćući gumenim đonovima na zaleđenom dvorištu, s dugačkim oštrim sječivima u rukama. Pa, zbilja, što bi tu moglo poći po zlu? I nakon svega toga mučenja, sve te krvi i dlaka i izvaljenih pušećih utroba, teško im odnijeti meso na testiranje, da se utvrdi da u njemu nema trihinele. Iako je test jeftin, samo pedeset kuna stoji, drži se da više od šezdeset posto svinja usmrćenih u seoskim dvorištima nije provjereno u laboratorijima.

Seljaci utrljavaju sol u slanine i šunke i pune crijeva sitno sjeckanim mesom začinjenim češnjakom i paprikom, pa ih vješaju u čađavim pušnicama ne mareći ako se u njima možda pritajio jedan nevidljivi opaki parazit kojega se nikad neće otarasiti, koji će ih možda čitava desetljeća kasnije iscrpljivati s visokim temperaturama, proljevima, povraćanjima, oteklinama i osipima, i od kojega će naposljetku možda i umrijeti. Pa i kad im zaprijete visokom novčanom kaznom ako ne donesu meso na testiranje, ili im obećaju nadoknaditi štetu ako se trihinela otkrije, a država je spremna platiti tržišnu cijenu za svaki kilogram zaraženog mesa, mnogi će naš domaćin svejedno riskirati. To je, dragi moji, snaga tradicije. Zbog toga smo tu gdje jesmo. Narezat ćemo obitelji i gostima krasnog domaćeg kulena i šunke i na koncu ostati prozebli, utrnulih nogu, čitavu noć na zahodskoj školjci. Svoji na svome.