HRVATSKA DO DRINE, SRBIJA DO TOKIJA, ORBAN DO SREBRENICE: "U Bosni treba tražiti tamnu tajnu šutnje kojom su službeni Zagreb i službeni Beograd ignorirali najnoviju velikomađarsku provokaciju"

Na Balkanu, međutim, blaženi mir. Zagreb i Beograd, koji nemaju ništa manje razloga za nemir od Kijeva, Bukurešta ili Bratislave, Orbanove su “navijačke” perfidnosti primili zapanjujuće dobronamjerno. Beograd se nije ni oglasio; u Zagrebu, premijer Plenković cijeli je problem otpisao opaskom kako se “ne stigne baviti tuđim šalovima”, dok se predsjednik Milanović “samo nasmijao”,

  • Mini market

  • 05. Dec. 2022  05. Dec. 2022

  • 5

Piše: Boris PAVELIĆ  (Autonomija)

U Bosni treba tražiti tamnu tajnu šutnje kojom su službeni Zagreb i službeni Beograd ignorirali najnoviju velikomađarsku provokaciju Viktora Orbana. A ta provokacija, nikad ciničnija: dizajnirana kao usputna marginalija u vedrom registru navijačke euforije, razotkrila se kao još jedna zloguka poruka strasti za novim promjenama granica u Europi. S više uključenih država! Od njih, samo su dvije upadljivo šutjele: Srbija i Hrvatska. Zašto? Zbog Bosne, među ostalim.

Činjenice su poznate. Na prijateljskoj nogometnoj utakmici Mađarske i Grčke 20. studenog u Budimpešti, mađarski premijer pojavio se sa šalom u bojama mađarske zastave, kojemu je na svakom kraju bila izvezena karta Velike Mađarske, Ugarske, države koja je prestala postojati 4. lipnja 1920. sporazumom u versajskom dvorcu Veliki Trianon. Fotografiju je na Instagramu objavio sam Orban, uz čestitku mađarskim nogometašima. Taj je postupak izazvao šok. Ukrajina, u kojoj živi oko 150 tisuća Mađara, i koju upravo komada rusko velikodržavlje, zatražila je ispriku. Ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je mađarskog veleposlanika na razgovor, nazvavši Orbanov postupak “neprihvatljivim”. Reagirali su i Rumunji; u njihovoj zemlji živi više od milijun Mađara. “Bilo koja manifestacija revizionizma, neovisno o formi u kojoj se pojavi, neprihvatljiva je i suprotna današnjem realitetu i obvezama koje su zajedno preuzele Rumunjska i Mađarska”, objavilo je rumunjsko Ministarstvo vanjskih poslova. O Orbanovu izgredu raspravljalo se i 24. studenoga u slovačkim Košicama, na summitu čelnika Višegradske skupine – Mađarske, Češke, Poljske i Slovačke; jednom riječju, Orbanova skandalozna gesta u srednjoj je Europi izazvala konsternaciju.

Na Balkanu, međutim, blaženi mir. Zagreb i Beograd, koji nemaju ništa manje razloga za nemir od Kijeva, Bukurešta ili Bratislave, Orbanove su “navijačke” perfidnosti primili zapanjujuće dobronamjerno. Beograd se nije ni oglasio; u Zagrebu, premijer Plenković cijeli je problem otpisao opaskom kako se “ne stigne baviti tuđim šalovima”, dok se predsjednik Milanović “samo nasmijao”, dodajući kako se Orbanove “aspiracije prema Hrvatskoj svode na to da mjesec dana krstari Jadranom u osmom mjesecu, i nađemo se na večeri”. I tek je Plenković, ipak, sugerirao da itekako dobro razumije o čemu je tu riječ, premda bez glasa prosvjeda: “Što se tiče teritorijalnih pretenzija na Hrvatsku od bilo koga, uključujući Mađarsku, apsolutno su neprihvatljive. Za nas to nije opcija”.

Koliko je šutnja Beograda i Zagreba teško objašnjiva, može se zaključiti ako se zna da ovaj posljednji nije jedini Orbanov velikomađarski izgred. Još 6. travnja 2018, na Facebooku je objavio fotografiju na kojoj poljskom premijeru Jakubu Morawieckom objašnjava kartu Velike Mađarske. U lipnju 2019., njegov kabinet na Twitteru je objavio mađarsku karikaturu iz 1921., s tobožnjom otimačinom mađarskog teritorija zbog Trianonskog sporazuma. Potom, potkraj 2019., Orban je tvitao fotografiju dvorane za sastanke njegove stranke Fidesz, u kojoj na zidu visi karta – Velike Mađarske. Istu tu kartu Orban je na Facebooku objavio u svibnju 2020., i to kako bi – čestitao maturantima na ispitu iz povijesti. Naposljetku – a to u hrvatskim medijima jest izazvalo buru – u lipnju 2020. otkrio je spomenik “Mađarske kalvarije” u povodu 100. godišnjice potpisivanja Trianonskog sporazuma, na kojemu je upisano ‘Fiume – Tengerre magyar’: ‘Rijeka – mađarsko more’. Premda je mađarsko veleposlanstvo u Zagrebu pokušalo popraviti štetu objašnjavajući kako je riječ o geslu kojim je Lajos Kossuth zagovarao gradnju željezničke pruge do Rijeke, u svibnju ove godine demantirao ga je sam Orban, izjavivši na mađarskom državnom radiju kako bi Mađarska i danas imala luku, “da joj nisu oduzeli more” – jasna aluzija na nekadašnji status Rijeke kao mađarske luke.

Mađarski premijer, dakle, sve češće i sve očitije traži načina da velikomađarske sentimente legitimira kao prihvatljivu javnu i političku temu, a Beograd i Zagreb na to upadljivo šute. Zašto? Zbog Bosne. Balkanskim imperijalizmima, naime, nema većeg poklona od buđenja imperijalizma u srednoj Europi; nema balkanskome velikodržavlju ljepše pjesme od lomljenja granica u njegovu susjedstvu. Pritom ne treba zaboraviti da se Orbanova novootkrivena uvjerenja o Bosni uvelike poklapaju s uvjerenjima koja se u kabinetima vlasti Beograda, Banja Luke i Zagreba također ne prešućuju: Orban, naime, ključnim problemom Bosne i Hercegovine smatra – bosanske muslimane. Na konferenciji za novinare 21. prosinca prošle godine, govoreći o proširenju Europske unije, ovako je odgovorio na pitanje da objasni zašto je toliko blizak Miloradu Dodiku: “Balkan se ne može stabilizirati bez Srba niti bez BiH, a BiH se ne može stabilizirati bez BiH Srba. Srpska nacija je ključna za Balkan”, izjavio je i dodao: “Izazov s BiH je kako integrirati zemlju s dva milijuna muslimana.”

Šokantna, dotad je takva izjava bila nečuvena u politici Europske unije prema državama bivše Jugoslavije koje se pripremaju za članstvo u EU. Ona iz temelja mijenja prioritete ne samo proširenja EU, nego i temeljnih vrijednosti koje Unija u širenju zagovara: umjesto striktnog građanskog principa vladavine prava i poštovanja pravila tržišnog gospodarstva, koji je u temelju “acquis communitairea” i koncepta pregovaračkih poglavlja za zemlje pristupnice, Orbanova izjava na prvo mjesto stavlja vjeru, identitet i naciju, pretvarajući EU u nekakvo pleme pola milijarde kršćana, koji ne znaju što bi s “dva milijuna muslimana”. Ta je Orbanova izjava u Bruxellesu prošla nezasluženo nezapaženo, ali to, nažalost, nije čudno više nikome s imalo znanja o političkoj slabosti plemenite ideje europskoga harmoničnog jedinstva: jer, što može Europa kad je ruše sami Europljani?

Vlastima Srbije i Hrvatske, naime, taj novi, vjersko-plemenski Orbanov koncept “stabilizacije BiH” odgovara da ne može bolje. Vučiću, čiji su politički očevi – Šešelj i Milošević – nacionalnu energiju devedesetih usmjerili na rat za širenje granica Srbije, prije svega na račun BiH, i Zoranu Milanoviću, samoproglašenom nasljedniku hrvatskog predsjednika koji se zdušno pridružio beogradskoj kampanji osvajačkog rata protiv susjeda, Orbanove današnje himere mogu zvučati kao novi zvuci starih pjesama. U tome je ključ tajne zašto vlasti u Beogradu i Zagrebu ne žele opomenuti Orbana da se ne igra s velikodržavljem: baš kako su Milošević i Tuđman bili spremni kockati se s granicama vlastitih država kako bi poništili granicu sa susjednom zemljom, tako bi se danas, uz nužne nijanse, Vučić i Milanović mogli nadati dogovoru sa sjevernim kršćanskim bratom, e kako bi se našlo već neko rješenje onoga što Orban formulira kao “izazov integracije zemlje s dva milijuna muslimana.”

E sad – kako bi to rješenje moglo izgledati? O tome je, u jednoj polemici u srpnju ove godine, crnogorsko-bosanki pisac Andrej Nikolaidis na Facebooku objavio tekst koji nije dobio pažnju kakvu zaslužuje. “Za početak”, napisao je Nikolaidis, “valjalo bi prestati sa samozavaravanjem. U prekompoziciji Zapadnog Balkana, koja još uvijek ne podrazumijeva i teritorijalne promjene, no itekako podrazumijeva političku intervenciju koja je zamišljena kao ono što će izazvati efekat jednak teritorijalnoj prekompoziciji, Bošnjacima i Crnogorcima pripala je osobita čast da dobiju zahtjevnu ulogu balkanskih Palestinaca i Kurda.”

“Koliko se ja sjećam, a još uvijek nisam senilan, u Evropi se, dok su naše dobre komšije i njihove lokalne ispostave raseljavali i etnički čistili Bošnjake, najnormalnije, uz kafu, čaj i fine kekse – zašto ne madlene, pa volio ih je i Prust – razgovaralo o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske. No Bošnjaci su, iz nekog samo njima znanog razloga, odbili da nestanu. I eto ti problema. Uprkos etničkom čišćenju i genocidu, Bošnjaka je danas u Bosni više nego prije rata. A muslimani u Evropi – to su pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. Puno pogrešnih ljudi na pogrešnom mjestu.”

Nije li upravo to, tek nešto drukčijim riječima, izrekao Viktor Orban? Što znači tvrdnja da je “izazov s BiH kako integrirati zemlju s dva milijuna muslimana”, ako ne to da orbanovska Europa zazire od tih ljudi? I čemu drugome svjedočimo u proteklih trideset godina, ako ne sustavnome međunacionalnom razdvajanju, koje je devedesetih podrazumijevalo i genocid, zločine i rat? Zato treba s dužnom pažnjom pročitati cijeli taj gorki Nikolaidisov tekst, koji završava ovako: “Je li Bog dao, da se u Bosni napravi sistem po kojem će glas Bošnjaka vrijediti manje od glasa drugih. Ako sutradan Bošnjaka bude još više, ništa zato – njihov glas će vrijediti još manje. Ima eufemizam za to – biopolitika. Ja: to su radili nacisti. A bogami i ove fine, razvijene demokratije. Kada o biopolitici čitamo kod Fukoa i Agambena, to je jedno: slegneš ramenima i kažeš ‘šta ću, takav je svijet’. Kada se dešava pred tvojim očima, moraš ustati protiv toga. Muslimani su danas žrtva brutalne zapadne biopolitike. Ta politika problemom i neprijateljskom činjenicom shvata već sam goli život muslimana. Ćutati o tome, praviti se da se to ne dešava, znači učestvovati u zločinu.”

Postoji samo jedan način da se suprotstavimo toj orbanovskoj “novoj Europi”, začetoj devedesetih na Balkanu, koja danas lomi granice Ukrajine, a sutra – tko zna čije. Taj je način povratak svijesti da je “bosanskohercegovačko bošnjaštvo i njemu pripadajući islam, bio on ateistički, agnostički ili religiozan, neraskidiv dio europskog mozaika”, kako se izrazila bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić predstavljajući u veljači ove godine u Zagrebu knjigu sarajevskog politologa i publicista Nerzuka Ćurka “Zašto je Bosna, a ne ništa”. Bosanski islam, podsjetila je Pusić, “jedan je od mnogih kamenčića koji Europu čini Europom”; bošnjaštvo “ne treba integrirati u Europu – ono jest europsko, ono je Europa.” To, da “postoji europski islam”, odnosno da su “bosanskohercegovački muslimani europski muslimani po svom habitusu i pripadanju”, Vesna Pusić dugo je smatrala – a i mnogi od nas zajedno s njom – “očitom i samom po sebi razumljivom činjenicom, koju ne treba posebno ponavljati, naglašavati i isticati – u pristojnom društvu”. No, s tugom i nelagodnim iznenađenjem konstatirala je na promociji Pusić, “bila sam potpuno u krivu”: “Ništa nije očito i ništa nije samo po sebi razumljivo, naročito kad nastupi vrijeme ciljane zlonamjernosti.” “Vrijeme ciljane zlonamjernosti” – tu sintagmu vrijedi zapamtiti. “Vrijeme ciljane zlonamjernosti” – evo ga, opet je tu: ogrnuto navijačkim šalom, opet kreće da krši granice, razara zajednice i uništava živote. A ovdašnji vođe šute, i čekaju svoj čas.

 

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 5

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...