Piše: Enver IŠERIĆ (nap.ba)

Odluka visokog predstavnika o deblokadi Federacije Bosne i Hercegovine dala je određene rezultate. Nije više moguće opstruirati izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije, kao i izbor sudija Ustavnog suda Federacije. Stavljena je i tačka na presudu Ljubić i to promjenom
broja delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i načina njihovog izbora.

Međutim, šta je sa „deblokadom“ imenovanja Vlade Federacije? Očigledno je da svemu ovome što se dešavalo prije Scmidtove odluke, u njegovoj odluci i nakon donošenja njegove odluke nešto ne štima. Šta je ustvari bio cilj Schmidtove odluke? Osigurati da većinu u klubovima naroda imaju kantoni sa većinskim stanovništvom jednog konstitutivnog naroda. I to je osigurano. Zbog čega je to bilo potrebno uraditi? Da bi se osiguralo „legitimno predstavljanje“ u iz predmeta Ljubić, odnosno da bi se spriječilo da određena većina Hrvata u hrvatskom klubu (ranije 1/3), a koji su u Dom naroda izabrani iz tkz. „građanskih stranaka“, mogu predlagati kandidate za predsjednika/potpredsjednika Federacije.

A zbog čega je to bitno? Zbog toga što predsjednik Federacije, uz saglasnost potpredsjednika imenuje Vladu Federacije. Visoki predstavnik je svojom odlukom samo utvrdio rok u kojem predsjednik i potpredsjednici Federacije trebaju imenovati vladu. I tu se sve završava. I ništa se dalje ne zna.

Ne zna se šta se dešava kada se vlada ne imenuje u određenom roku. Ne zna se šta se dešava kada predsjednik i potpredsjednici Federacije ne postignu saglasnost. Ne zna se da li predsjednik i potpredsjednici Federacije prilikom imenovanja vlade moraju voditi računa o parlamentarnoj većini uspostavljenoj u Predstavničkom domu. Ja sam mišljenja da predsjednik i potpredsjednici Federacije moraju o tome (parlamentarnoj većini) voditi računa. To su opšta demokratska pravila koja vrijede u svim demokratskim i razvijenim državama.

Međutim, to Ustavom Federacije nije propisano. A treba biti. Ako istinski želimo deblokirati ovaj proces onda visoki predstavnik treba dopuniti svoju odluku. Odluku bi trebalo dopuniti na način da predsjednik i potpredsjednici Federacije mandat za sastav nove vlade daju kandidatu one političke stranke koja je osvojila najviše mjesta u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. On bi trebao da pokuša osigurati podršku natpolovične većine zastupnika, odnosno većinu u Predstavničkom domu. Ako u tome ne uspije u određenom roku, mandat daje parlamentarnoj stranci koja je druga po broju osvojenih mjesta.

Za sve radnje potrebno je također propisati rokove, ali predvidjeti i situaciju da i ta druga stranka ne uspije u sastavljanju parlamentarne većine. Jedno od mogućih rješenja bi bilo da u tom slučaju predsjednik i potpredsjednici Federacije imenuju vladu koju će potvrditi Predstavnički dom, kaada bilo koja grupacija stranaka uspostavi većinu u Predstavničkom domu. Ako je normalno, a jeste, da predsjednik i potpredsjednici Federacije prilikom imenovanja vlade vode računa o parlamentarnoj većini, onda se jedno pitanje nameće samo po sebi: zbog čega ovolika borba za 13 delegata u klubovima naroda. Odgovor je: da bi određena ili određene političke stranke imale svoga predsjednika/potpredsjednika Federacije i to baš zbog imenovanja Federalne vlade.

A ako je njihova uloga uloga u imenovanju vlade Federacije Bosne i Hercegovine formalne naravi, zbog čega ovolika borba za 13 delegata. Ona je, ta borba, potpuno nepotrebna. A ako je njihova uloga u tom procesu suštinska, onda se oduzima mogućnost političkim strankama zastupljenim u Predstavničkom domu da formiraju većinu i predlože kandidate za premijera i članove vlade. I na kraju možemo izvesti zaključak da je loga predsjednika i potpredsjednika Federacije u postupku imenovanja vlade svedena na formalno imenovanje vlade iz formirane parlamentarne većine, samo to se treba, kako je ranije rečeno, propisati.

Sljedeći zaključak koji možemo izvesti je taj da u Vladi Federacije niti jednoj političkoj stranci nije garantirano učešće u vladi, odnosno da vladu mogu ćiniti samo tkz. „građanske stranke“, a bez učešća u istoj „nacionalnih“ političkih stranaka. Nacionalni interesi se, koji su nacionalnim strankama na prvom mjestu, se štite u Domu naroda, i ta zaštita je u potpunosti osigurana.

Demokratija je takva. Ko se sa njom počne igrati sigurno će utakmicu izgubiti. Slično iscrpljivanje se vodi i u borbi za „nekakvog“ četvrtog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine, a azbog kako kažu moći ili prevage neke stranke u klubbu naroda. A drugi se bore da spriječe tu prevagu zbog kako kažu „sprječavanja blokada“. I te su postvake, mišljenja sam, potpuno pogrešne. Dom naroda i osnovan da se u njemu štite nacionalni interesi. Potrebno je samo u Ustavu Bosne i Hercegovine popisati listu pitanja koja spadaju u nacionalni interes konstitutivnih naroda i ostalih. Ali i otkloniti sve moguće, do sada viđene, ali i neviđene blokade rada državnih institucija.

Bavimo se sporednim (broju delegata u klubu), a ne suštinskim pitanjima ove države (otklanjanje svih drugih vrsta blokada rada državnih institucija), uključujući i neodazivanje na sjednice organa, što predstavlja antiustavno i antidejtonsko djelovanje. I još jedna stvar je u Odluci visokog predstavnika je manjkava, a odnosi se na prohodnost zakona. Ako se imala namjera onemogućiti rad Parlamenta Federacije BiH, visoki predstavnik je trebao propisati da se svi zakoni prvo razmatraju u Predstavničkom domu i da se zakoni usvojeni u tom domu smatraju usvojenim, ukoliko Dom naroda u određenom roku te zakone ne bude razmatrao na svojoj sjednici.