U novoj epizodi serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić Net.hr donosi prilog o usponu i padu Staljina.

U zimu 1878. u gruzijskom gradu Gori rodio se dječak po imenu Ioseb Besarionis Jugashvili, poznatiji po ruskom obliku imena Josif Visarionovič Džugašvili, a ustvari najpoznatiji po revolucionarnom nadimku Staljin. Iako službeni dokumenti govore da se rodio 18. prosinca 1878., sam Staljin je inzistirao da datum rođenja bude 21. prosinca, i to ne 1878. već 1879.

U rodnom gradu, a zatim i u glavnom gruzijskom gradu Tbilisiju, mladi Džugašvili se školovao za pravoslavnog svećenika, ali je s godinama u potpunosti izgubio interes za religiju dok ga je sve više počela privlačiti politika. Kao dvadesetogodišnjak učlanio se u Rusku socijaldemokratsku radničku partiju te sve aktivnije sudjeluje u organiziranju radničkih protesta i štrajkova po Gruziji. Nakon raskola u socijaldemokratskoj partiji na tzv. menjševike i boljševike Džugašvili se pridružuje militantnijim i radikalnijim boljševicima predvođenima Vladimirom Iljičem Lenjinom.

Munjevit uspon

Upravo na Lenjinovu inicijativu Staljin je 1912. imenovan članom Centralnog komiteta Boljševičke partije. Među svojim stranačkim kolegama tih je godina poznat pod nadimkom Koba, ali sve češće počinje koristiti i nadimak Staljin, što bi u prijevodu s ruskog značilo „čelični“. Zbog svog protudržavnog angažmana nekoliko je puta zatvaran, a 1914. je prognan u Sibir. Iz progonstva se vraća u Petrograd 1917. neposredno nakon Februarske revolucije kojom je srušen ruski car i Rusija proglašena republikom, te preuzima funkciju urednika partijskog glasila „Pravda“.

Uz Lava Trockog Staljin će biti jedna od vodećih ličnosti nove, Oktobarske revolucije, nakon koje vlast u Rusiji dolazi u ruke boljševika. U građanskom ratu koji je uslijedio imenovan je političkim komesarom Crvene armije, a iz tog vremena datiraju i sve brojnije pritužbe na njegov težak karakter i sklonost represiji prema neistomišljenicima. Staljinov munjevit uspon u političkoj hijerarhiji započinje Lenjinovom smrću 1924. Unatoč tzv. Lenjinovu testamentu u kojem vođa boljševika upozorava na moguće štetne posljedice Staljinova dolaska na čelo partije, u sljedećih nekoliko godina dogodilo se upravo suprotno.

Sklapanjem saveza s uglednim komunistima poput Kamenjeva i Zinovjeva, ali i ograničavanjem utjecaja čovjeka koji je prema mnogima figurirao kao najvjerojatniji Lenjinov nasljednik, Lava Trockog, Staljin se učvrstio na poziciji generalnog sekretara Komunističke partije i samim time vodeće ličnosti novonastale države - Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Pod njegovim utjecajem u zemlji se provode masovna industrijalizacija i nasilna kolektivizacija u poljoprivrednom sektoru, ali s katastrofalnim posljedicama. Jedna od najtežih bila je velika glad od koje će, posebno na području Ukrajine, umrijeti više od 10 milijuna ljudi. Svi koji su se protivili odlukama vlasti završavali su u zatvorima i radnim logorima, a mnogi su od posljedica terora i represivnih mjera izgubili i život.

Svoju brutalnost Staljin je pokazao i prema brojnim partijskim i vojnim dužnosnicima koje je proglasio nepodobnima i prijetnjom po SSSR, ali prije svega po vlastitu poziciju. U tzv. velikim čistkama 1930-ih stradali su deseci milijuna ljudi. Između ostalih, žrtve čistki bili su i Staljinovi suborci iz ranih revolucionarnih dana poput Kamenjeva i Zinovjeva, ili maršala Tuhačevskog, jednog od najsposobnijih zapovjednika Crvene armije.

Potkraj 1930-ih Staljin je pokušavao nagovoriti vođe zapadnih demokratskih država na pakt protiv sve agresivnijeg njemačkog vođe Adolfa Hitlera, a kada u tome nije uspio sam je s Hitlerom 1939. sklopio pakt o nenapadanju. Ova neprincipijelna koalicija trajala je svega dvije godine tj. do 22. lipnja 1941. kada Treći Reich napada Sovjetski Savez. Tijekom Drugog svjetskog rata građani SSSR-a podnijet će ogromnu žrtvu, ali će se pod Staljinovim zapovjedništvom uspješno obraniti od nacističke agresije. Osim u zemlji ugled Staljina kao jednog od najuspješnijih antifašističkih državnika rastao je i u svijetu. Za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata on postaje neizbježan sugovornik na najvažnijim savezničkim konferencijama, poput onih u Teheranu, Jalti i Potstadamu, na kojima se stvarao novi svjetski poredak. Pod Staljinovim vodstvom Sovjetski Savez nakon rata postaje, uz SAD, jedina svjetska super sila, te predvodnik bloka europskih zemalja u kojima je uspostavljen komunistički režim. Kao u velikim čistkama u SSSR-u Staljin će se i u tim državama obračunavati sa svim, po njegovu mišljenju, nepodobnim i neposlušnim političarima. Jedini koji će mu pružiti otpor, i to uspješno, bio je predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. Nakon rata Staljin nastavlja politički teror i u vlastitoj zemlji. Jednu od tragičnih epizoda predstavlja i obračun s uglednim liječnicima židovskog podrijetla koji su osuđeni zbog sumnje da su kao strani cionistički agenti namjerno usmrćivali visoke sovjetske političke i vojne dužnosnike.

Staljin je preminuo 5. ožujka 1953. od posljedica moždanog udara u svojoj rezidenciji na periferiji Moskve.

Prema jednoj od teorija moždani udar bio je ustvari posljedica otrova za štakore koji je Staljinu podmetnuo moćni šef policije Lavrentij Berija. Nakon smrti Staljinovo tijelo je balzamirano i položeno u Lenjinov mauzolej, ali je osam godina kasnije, 31. listopada 1961. ipak premješteno iz mauzoleja u zasebnu, jednostavnu grobnicu uz zid Kremlja. Bio je to simbolički čin obračuna novih sovjetskih vlasti s likom i djelom Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina, zaključio je Klasić.

Video pogledajte OVDJE.