Piše: Oleksandr LEVČENKO  (Antena M)

Uoči stote godišnjice stvaranja Sovjetskoga Saveza (30.12.1922. g.) koji je raspao u decembru 1991. što je vrlo važan događaj za nostalgičare u Kremlju, Ruska Federacija izvršila je najmasovniji raketni napad na Ukrajinu. Glavni cilj ovih udara bila je civilna energetska infrastruktura koja osigurava desetinama miliona ukrajinskih stanovnika snabdijevanje strujom, vodom i grijanjem. To je ratni zločin protiv civilnog stanovništva koji je kao takav definisan Ženevskom konvencijom o pravilima ratovanja.

Ranije je Moskva galamila da civilnu infrastrukturu gađaju sami ukrajinski radikali, navodno kako bi na Zapadu stvorili negativnu sliku o djelovanju ruske vojske koja je, kao, došla da se bori sa nacistima. Kasnije je kremaljska propaganda objašnjavala da ruske rakete padaju na civilne objekte kao rezultat djelovanja ukrajinske protivvazdušne odbrane, koja obara ruske rakete i dronove nad civilnim objektima, pa ovi stradaju igrom slučaja.

Sada Moskva više ne opovrgava ta zlodjela. Objašnjava ih željom da prinuditi ukrajinsku stranu da sjedne za pregovarački sto i potpiše mir pod uslovima Kremlja. A to znači da Kijev prizna rusku aneksiju Donjecke, Luganske, Zaporoške i Hersonske regije. Što je gotovo četvrtina cijele ukrajinske teritorije.

Razumijete cinizam ruske strane koja govori o navodnom miru, a traži legalizaciju otete ukrajinske teritorije. Takvo nešto u međunarodnoj zajednici mogu podržati samo čvrsti moskovski saveznici, oni koji pričom o postizanju mira maskiraju punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu. Glavni promotor ruskih narativa ostaje mađarski premjer Viktor Orban. Posljednje njegove prokremaljske poteze sadrži rečenica: „Ako SAD zaustave vojnu podršku Ukrajini, ondarat će brzo završiti“! U prevodu - ruska strana vojno će pobijediti ukrajinsku i za mir će diktirati svoje uslove, dakle - aneksiju ogromnih ukrajinskih prostora.

Takva podla podrška Viktora Orbana Moskvi mora, napokon, dobiti strogi odgovor Brisela, Vašingtona i svih saveznika u NATO i EU. Peta kolona Kremlja unutar evropskih institucija mora biti napokon potpuno identifikovana, locirana i onesposobljena. Ako, već, Moskva saopštava da se bori protiv Alijanse na terenima Ukrajine, a jedna članica Alijanse praktično podržava agresora i otvorenog neprijatelja zapadnih vrijednosti, onda se ovo može slobodno kvalifikovati kao izdaja oficijelne Budimpešte i podrivanje jedinstvene odbrambene i bezbjednosne politike NATO, kao i usuglašene politike EU u implementaciji evropskih sankcija protiv ruskog agresora.

Ruska Federacija lansirala je danas protiv ukrajinskog naroda rekordnih 120 balističkih i krstarećih raketa i dronova, u jednom naletu. To je apsolutni rekord i svjedočanstvo želje Vladimira Putina da uništi Ukrajince, ostavljajući ih bez svijetla, vode i grijanja usred zimske hladnoće. Poslije 10. oktobra, kad je ruska strana počela masovna raketiranja ukrajinskih gradova i civilne infrastrukture, lansirano je više od 800 raketa različitih tipova i dometa.

Ukrajina je postala ogromna meta za treniranje raketnih snaga ruske vojske i iživljavanje kremaljske kamarile nad ukrajinskim narodom. U takvim uslovima jedini način za izbjegavanje teških šteta na infrastrukturi je povećanje odbrambenih kapaciteta ukrajinske protivvazdušne i protivraketne odbrane uz pomoć zapadnih saveznika, odnosno njihovih naprednih sistema PVO i PRO koji bi rušili ruski rakete i dronove. Orban bi htio da Ukrajina ostane bez te vojne podrške u odbrani svojih domova i miliona stanovnika i da zavisi od milosti ruskog agresora.

Ipak, cilj izjave moskovskog potrčka iz Budimpešte već odavno su svi pročitali. Svima, osim Orbanu, jasno je da što više ruskih raketa sruši ukrajinska strana, to ih manje ostaje Moskvi za eventualno korišćenje u sljedećim vojnim napadima, u kojima su čak i članice NATO i EU potencijalne mete.

Jutros su na udaru 120 ruskih raketa i dronova bili Kijev, Harkiv, Odesa, Ljviv, Mikolajiv. Samo lansiranih raketa bilo je 69, a 54 bilo je srušeno. Postojeća, već pojačana od saveznika PZO i PRO Ukrajine može uništiti 75-80% lansiranih ruskih raketa. Ali ostalih 20-25% padaaju i pogađaju cilj. Procenat obaranja dronova je 87-91%. Svejedno to su milijarde gubitaka kod privrednih subjekata, da ne govorimo o poginulim ukrajinskim civilima. Moskva ne planira zaustavljati svoja Z-ločinačka raketiranja. To samo znači da ukrajinska strana mora dobiti još više novih sistema PVO i PRO od saveznika, kako bi povećala postotak rušenja ruskih raketa do 90-92%.

Na bojnim poljima Ukrajine ruska strana nema nikakvih uspjeha, niti perspektive da ih bude. Ukrajinska vojska spremna je da potpuno istisne agresora sa svoje teritorije ako dobie više artiljerije, modernih tenkova i borbenih aviona. Ako Orban stvarno želi pomoči bržem završetku ovog krvavg rata, onda mora podupirati vojno ukrajinsku stranu i međunarodno pravo. A to znači da zemlja agresor vrati svoju vojsku u međunarodno priznate granice RF.

Ukrajincima ne treba tuđa zemlja, ali će se za svoju boriti do kraja, za svaki pedalj vlastite teritorije. To je plemeniti cilj. Ako će pobijediti ruska vojska, onda će danestane država Ukrajina i ukrajinski narod. To je pobjeda Zla i otvaranje perspektive daljnjeg ruskog napada na niz susjednih zemalja, uključujući države članice EU i NATO. Ako, pak, pobijedi ukrajinska vojska, onda će Ruska Federacija biti primorana da napustiti sva privremeno okupirana područja Ukrajine.

To bi značilo i pobjedu međunarodnog prava i poštovanje postojećih međunarodno priznatih granica. To je logika ovog rata. Ali, onaj ko se deklariše zanekakvu srednju poziciju između, zapravo zagovara sredinu između Dobra i Zla. Koja nije u korist Dobra.