Da budemo jasni, Vučić često koristi Kosovo radi svrsishodne političke dobiti, ali nikada nije eskalirao tenzije do ovog nivoa, ukazuje Džefri H. Fišer, penzionisani pukovnik američkih vazdušnih snaga sa tri decenije iskustva u vojnoj avijaciji u Iraku, Afganistanu i na Balkanu, u tekstu za thedefensepost.com.

Iako se trenutno čini da je Srbija počela da deeskalira tenzije na Balkanu, posljednjih nekoliko nedjelja bile su jedne od najintenzivnijih u regionu u posljednjih više od jedne decenije.

Srbija je prebacila tešku vojnu opremu na svoju južnu granicu sa Kosovom, a predsjednik Aleksandar Vučić je na toj istoj granici posetio raspoređene trupe, ukazuje Fišer.

Njegovi postupci su natjerali stotine (ako ne i više) stručnjaka da tragaju za odgovorom na pitanje: šta se može učiniti da situacija deeskalira i spriječi novo balkansko krvoproliće?

Nažalost, kaže, većina odgovora je napravljena kroz odbrambenu prizmu. „Ako ti eksperti razmisle o tome da situaciju sagledaju kroz oportunističku prizmu, mogli bi da otkriju da je predsjednik Vučić Zapadu dao divan poklon koji ne treba zanemariti“.

Suočavanje sa Srbijom

Prva stvar koju najviše saznaju o Srbiji i Vučiću jeste da je mnogo veća vjerovatnoća da će deeskalirati kada se suoči sa silom, jer on gotovo uvijek uživa u slabosti.

Kako je situacija eskalirala, NATO i Zapad su grozničavo raspravljali o povećanju kosovskih snaga NATO-a, brzom unaprjeđenju svog teškog naoružanja, ubrzanom napretku kosovskih bezbjednosnih snaga ka pravoj vojsci, ili lobiranju kod drugih nacija da priznaju Kosovo.

Beograd (po punomoćju Moskve) je vjerovatno već očekivao ove poteze i sa uživanjem jeo kokice i posmatrao Brisel.

Ako NATO traži opcije koje će privući Vučićevu pažnju, možda će želeti da preduzme jači diplomatski napor u Briselu, postignu konsenzus i saopšte Beogradu sljedeće:

1. Nema više administrativne linije

Zemlje NATO-a više neće koristiti termin „ABL“ (Administrativna granična linija). Od sada će se ABL nazivati „granicom“.

Od Rezolucije UN iz 1999. podjela između Srbije i Kosova se naziva ABL, djelimično da bi se obezbijedio sporazum Beograda u vezi sa okončanjem rata. U svim prepiskama NATO-a, kao i bilo kakvom angažmanu sa Srbijom, ovaj termin je obavezan.

ABL je napravljen pre više od dvije decenije kao moneta za pregovaranje da se obezbijedi mir. Termin je služio svojoj svrsi, ali više nije relevantan.

2. Nema više takozvano Kosovo

Zemlje NATO-a više neće odgovarati niti se obraćati novinarima, vladama ili entitetima koji Kosovo nazivaju “takozvanim regionom”.

Slično kao ABL, ovako su Srbija, Rusija i drugi kvalifikovali Kosovo ne samo u diplomatskom angažmanu, već iu štampi ili javnim izjavama.

To traje dvije decenije od rata na Kosovu 1999. Ova fraza je drugostepeni diplomatski štos koji je odavno izlizan.

3. Nema više termina kosovske institucije

Zemlje NATO-a više neće koristiti termin „institucije na Kosovu“ (IiK) kada se odnose na kosovske vladine strukture.

To je već dugo samonametnuti izraz koji se koristi u NATO-u da se umiri Srbiju.

4. Kontraprijetnja

Na kraju, NATO jasno poručuje da ako Srbija želi da zvecka sabljama kao ostrvo u NATO moru, neka zvecka.

Međutim, Zapad više neće umirivati njeno razdražljivo, djetinjasto ponašanje. Dalja srpska eskalacija će dovesti samo do ubrzanja članstva Kosova u NATO zajedno sa Finskom i Švedskom.

Postizanje konsenzusa

Razumljivo, profesionalnim diplomatama upoznatim sa tenzijama između Srbije i Kosova, postizanje konsenzusa oko ove četiri stavke je „nemoguće“.

Četiri članice NATO – Grčka, Slovačka, Španija i Rumunija – tek treba da priznaju Kosovo. Razlozi su domaći problemi i nikako nije strah ili afinitet prema Srbiji i njenim saveznicima.

Biće potrebna znatna količina diplomatskog ubjeđivanja da bi se pridobila podrška država koje još nisu priznale Kosovo i spremnost njihovih zvaničnika da potroše određeni politički kapital.

Srećom, Vučićevi najnoviji postupci su možda pružili nove argumente koji bi pomogli da se te države ubijede.

Prilika

Vučićevo nedavno podizanje visoke borbene gotovosti izazvalo je otrežnjujuće rasprave u salama sjedišta NATO-a i u prestonicama. Iako nijedna članica NATO-a (uključujući i četiri koje nisu priznale Kosovo) ne želi dodatni sukob u Evroaziji, posebno imajući u vidu rat u Ukrajini, Vučić je upravo time pretio.

Ova činjenica bi trebalo da posluži kao osnova debate u pokušajima da se pokrenu četiri države koje nisu priznale Kosovo. Uz brojne druge diplomatske politike ‘šargarepe i štapa’, postoji mogućnost da bi ove četiri države mogla da postignu konsenzus u izjavama, što je korak daleko lakši od nacionalne najave potpunog priznanja Kosova.

Iako je vjerovatnoća pobjede možda mala, Vučićeva nedavno ponašanje je pružilo priliku. Diplomatski diskurs koji bi jako odgovorio Srbiji dok napreduje na Kosovu vredan je napora, posebno sa postojećim regionalnim bezbjednosnim izazovima u Ukrajini.

Čak i ako diplomatski napori propadnu, Beogradu će biti poslata poruka, koju čak i Vučić može da razume.

Za većinu zemalja NATO-a, sankcije i snažne diplomatske izjave više neće biti glavne akcije kada se odgovara na eskalirajuću retoriku Srbije.

Napori da se unaprijedi legitimitet Kosova biće odgovor, i to je nešto što će “bockati” Vučića lično, profesionalno i politički, zaključuje Fišer.