Pobjeda u dugom ratu zahtijeva mobilizaciju vojnih snaga i zaliha koje mogu prevladati mogućnosti druge strane, a pozitivni i jasno definirani ciljevi su put do pobjede. Primjerice, nakon napada na Pearl Harbor u prosincu 1941. godine, tadašnji američki predsjednik Franklin Roosevelt uspio je mobilizirati američko društvo oko imperativa bezuvjetne predaje Japana. Nakon šokantnog napada na tlo SAD-a, Amerikanci su se okupili oko cilja poraza Japana, osvete za napad na Pearl Harbor i uklanjanja prijetnje koju je predstavljao imperijalni Japan, prenosi Jutarnji list.

Već ti bi ciljevi bili dovoljni da održe američke ratne napore, no Amerikanci su imali i dodatni cilj - dati dodatni vjetar u leđa demokraciji. Porazom Japana, Sjedinjene Države bi potaknule demokratizaciju - a šire i ‘amerikanizaciju‘ - Azije.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, pak, nije slijedio ovu klasičnu formulu. Zapravo, on ju je posve obrnuo tako što je prvo napao Ukrajinu, a tek onda pokušao mobilizirati rusko društvo. Ono što Rusija čini u Ukrajini opisao je ne kao rat, već kao ‘specijalnu vojnu operaciju‘. Također, nikada nije artikulirao paket uvjerljivih ciljeva - njegovi objavljeni ciljevi mijenjali su se tijekom vremena.

Ruska invazija na Ukrajinu u raznim je točkama imala za cilj zaustaviti izmišljeni genocid nad građanima Ukrajine koji govore ruski, ‘denacificirati‘ zemlju koja nije bila fašistička, osloboditi navodno rusku prirodu Ukrajine i demilitarizirati zemlju, iako ona nije predstavljala stvarnu prijetnju Rusiji, kako navodi ugledni Foreign Affairs u analizi Michaela Kimmagea i Marie Lipman. Prema VTsIOM-u, državnoj agenciji za istraživanje javnog mnijenja, većina Rusa smatrala je Ukrajinu prijateljskom zemljom prije ruske invazije. Samo 11 posto Rusa u susjednoj je zemlji vidjelo neprijatelja.

‘Ratni putinizam‘

Prilično je primamljivo vidjeti Putinov rat u Ukrajini kao potpuni neuspjeh. Od Kijeva do Hersona, Rusija je pretrpjela značajne gubitke na bojnom polju. Ruski predsjednik invazijom je učvrstio potporu Zapada Ukrajini u razmjerima nezamislivim prije rata te izazvao snažan odgovor i otpor Kijeva. Kako ukrajinska vojska postaje sve naprednija i kvalitetnija, izgledi Moskve da okonča rat pod svojim uvjetima blijede, a i nije da su ti uvjeti ikada bili posve jasni. Kremlj se također suočava sa sankcijama bez presedana, koje su uvele mnoge najbogatije i tehnološki najnaprednije zemlje svijeta. Uz tolike snage okupljene protiv Putina, neki stručnjaci nagađaju o mogućem slomu njegova režima.

Ipak, režim u Kremlju teško da je na rubu kolapsa. Putin je iskoristio ovaj rat da guši rusko društvo, da još više veže elite za sebe te da učvrsti svoju unutarnju poziciju. S obzirom na to da se više nije mogao oslanjati na svoju reputaciju vanjskopolitičkog genija - sposobnog preoteti Krim od Ukrajine, kao što je učinio 2014. godine, ili učiniti Rusiju ozbiljnim igračem na Bliskom istoku, kao što je učinio 2015. - ruski predsjednik umjesto toga je usredotočen na militarizaciju države i javne sfere, čistku onih koji se otvoreno ne slažu sa stajalištem Kremlja o ratu u Ukrajini i raspirivanje militantnog antizapadnjaštva među širokim slojevima društva koji ako nisu za rat, onda su istinski protiv rata.

To bi se moglo nazvati ‘ratnim putinizmom‘. Represivniji i manje fleksibilan od predratnog putinizma, ovaj putinizam je ruskom stanovništvu nametnuo duh rata. Cijena nedobivanja rata je, međutim, skup negativnih ciljeva - ne izgubiti, ne odustati, ne priznati poraz, ne dopustiti da bilo što ugrozi opstanak režima. U osnovi prazan projekt, ‘ratni putinizam‘ je faustovska pogodba s budućnošću Rusije. Kremlj više ne postiže rekordne uspjehe, već nameće narativ uspjeha koji je u suprotnosti sa stvarnošću na terenu. Rat je tako stvorio verziju putinizma koja nudi sve manje i manje dobitaka.

Anuliranje političkih sloboda

Putin nikada nije bio stidljiv kada je ratovanje u pitanju. Njegov prvi mandat na mjestu ruskog predsjednika započeo je naslijeđenim sukobom u Čečeniji i upletenošću u situaciju u Moldaviji. Godine 2008., dok je bio premijer, Rusija je napala Gruziju, a dvije godine nakon što je ponovno postao predsjednik 2012. godine, nezakonito je anektirao Krim i potaknuo pobunu Rusa u istočnoj Ukrajini. Do 2015. godine ruske vojne i obavještajne službe pokrenule su nove operacije intervencijom u Siriji, miješajući se u izbore u inozemstvu i ‘pokazujući mišiće‘ u Africi.

Ruski predsjednik je dugo uživao u tome da ga se snima i fotografira kao vrhovnog zapovjednika, a javne proslave pobjede u Drugom svjetskom ratu pretvorio je u kamen temeljac postsovjetskog ruskog identiteta. To je ta politička i kulturna putanja koja je dovela do ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače prošle godine. No, ta je invazija bila prekretnica, čak i pukotina u sustavu, koja je Putinovu vladu učinila neodvojivom od rata. Ruske operacije u Ukrajini drugačijih su razmjera od onih u Putinovim prethodnim ratovima. Ulozi su daleko veći, kao i razina političke represije.

Putin je rat iskoristio kako bi političke slobode Rusa sveo na nulu - nema prava na slobodu govora, na okupljanje, na organiziranje oporbe vladi. Zatvaranje oporbenog vođe Alekseja Navaljnog, do kojeg je došlo prije pokretanja rata, vjerojatno bi bilo uočljivije i u jačem fokusu da nije bilo rata. Borba i napetosti između Putina i oporbenih snaga eskalirale su 2012. godine, kada se vratio u Kremlj na svoj treći predsjednički mandat, te 2018., kada su Navaljnijevi napori da stvori alternativu putinizmu bili na vrhuncu. Tih borbi i napetosti sada više nema.

U međuvremenu je ‘ratni putinizam‘ imao iznenađujuće ograničen učinak na rusko gospodarstvo. Isti oni tehnokrati koji su upozoravali Putina na potencijalno razorne posljedice rata otprilike mjesec dana prije njegova početka, naporno su radili na održavanju ruskog gospodarstva od veljače 2022. Dok sankcije eliminiraju opcije za rusku vojsku i neke ruske tvrtke - poput onih koje se bave metalurgijom, automobilskim dijelovima, strojevima i sličnom opremom - neke druge tvrtke, primjerice one koje posluju s hranom ili aluminijem, ostale su neokrznute i nastavile nesmetano sa svojim poslovanjem.

Život Rusa nepromijenjen

Sankcije će možda s vremenom pokazati više smisla, ali do sada nisu baš puno promijenile živote običnih Rusa - oni koji imaju sredstava i dalje mogu živjeti ugodnim životom, a oni koji ih nemaju ionako nisu imali mnogo za izgubiti. Vlada izdašno izdvaja novac za umirovljenike, siromašnije Ruse i one koji su povezani s ratom, a nezaposlenost je niska. Ako su pripadnici srednje klase i vlasnici malih poduzeća i bili pogođeni ratom, prilagođavaju se. Uglavnom, Rusija, barem za sada, pokazuje sve znakove da se u ekonomskom pogledu može snaći.

Tako se Putin za sada može osloniti na pristanak ruskog stanovništva. U kojoj ga se mjeri može smatrati učinkovitim ratnim vođom, teško je reći, ali vrlo je malo Rusa, čak i onih koji u veljači 2022. ne bi podržali opciju rata, koji žele da njihova zemlja izgubi u Ukrajini. Od poraza u ratu se itekako može strahovati, no Putin je politički izoliran od tako nečeg. Čak i ako mu u ovom trenutku pobjeda nije ni blizu nadohvat ruke, kao što i nije, mnogi Rusi vjeruju da ga trebaju kao svog vođu kako bi se spriječio poraz.

Pa ipak, u Rusiji je relativno malo onih koji istinski vjeruju u Putinov rat. Radi se o starijim, politički marginaliziranim ljudima koji žive u udaljenim dijelovima zemlje. To su ljudi na koje Putinovi argumenti o zapadnjačkoj zloćudnosti najjače djeluju. Prema anketi Levade, jedine neovisne ruske agencije za istraživanje javnog mnijenja, iz studenog 2022., 81 posto Rusa starijih od 55 godina gaji negativne osjećaje prema Zapadu.

Za te Ruse, Ukrajina oscilira između toga da bude neprijatelj na strani Zapada i dio Rusije, od 2014. godine njezini građani žive pod nelegitimnom vladom i pati od umjetnog ukrajinskog identiteta, koji su joj nametnuli nacionalistički fanatici u zemlji i oni na Zapadu koji financiraju i hrabre te domaće fanatike.

Antiratni istupi tek izolirane geste

No, problem s ljudima koji doista vjeruju u Putinov rat jest taj što njihova uvjerenja mogu biti itekako utjecajna. Za tu svrhu stvorena skupina blogera i vojnih komentatora na platformi za razmjenu poruka Telegram, iznjedrila je potporu ratu koju državni mediji nikako ne mogu izazvati - njihove su objave spontanije i iskrenije, a karakterizira ih sva emocionalna snaga društvenih medija. Ipak, iz istih tih zakutaka ruskog medijskog prostora dolaze i glasne kritike ruske vojne taktike, a mnogi od kritičara smatraju da se rat ne vodi dovoljno agresivno.

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, Kremlj je tolerirao te kritičke glasove, ali ih je i obuzdavao. Na kraju krajeva, svi su ti glasovi proratni i prorežimski i samo ih s vremena na vrijeme treba podsjetiti da se drže unutar svojih gabarita.

Među političkom elitom, pak, nezamisliva je otvorena kritika rata. Ruske vlasti tjeraju kritičare iz zemlje, zastrašuju one koji ostaju i kazneno gone one koje nisu uspjele zastrašiti. Oni od njih koji se još nalaze u Rusiji, suočavaju se s profesionalnom odmazdom, javnom stigmatizacijom i uhićenjem zbog protivljenja ratu. Ilja Jašin, jedan od vodećih oporbenih političara, uhićen je i osuđen na osam i pol godina zatvora zbog rasprava o masakru koji su ruske snage izvršile u ukrajinskom gradu Buča, kako ih se optužuje.

Protiv gotovo 400 drugih osoba pokrenuti su kazneni postupci zbog njihovog antiratnog aktivizma, a više od 5500 je novčano kažnjeno, pritvoreno ili im je zabranjeno obavljanje određenih aktivnosti. U nedostatku učinkovite oporbene stranke ili pokreta, otvorene antiratne izjave i istupi tek su izolirane geste, što dodatno naglašava naizgled neuništivi utjecaj Kremlja na rusku političku sferu i javno mnijenje.

Unatoč tome što tako uočljivo kontrolira političku scenu, Kremlj ne ulazi u rizike. Dok su se zapadni mediji fokusirali na vojnu mobilizaciju započetu u rujnu, gotovo jednake posljedice izazvala je militarizacija javne sfere. Samo je manjina Rusa aktivno uključena u rat, ali svi moraju pokazati svoje prešutno pristajanje na rat, koje ne podrazumijeva strastvenu podršku. Masovni mediji, kulturni i obrazovni sektor igrali su svoju ulogu ili u opravdavanju rata ili u postavljanju temelja za rat, koji će trajati onoliko dugo koliko će Putin smatrati da mora. Ponekad je glavni zgoditak potaknuti razne emocije, no suptilniji cilj je da se rat učini rutinskim, organskim i neizbježnim dijelom ruskog života.

Hod po žici

‘Ratni putinizam‘ je eksperiment odgađanja problema. Daljnji ukrajinski napredak na bojnom polju ili čak vojni ‘status quo‘ mogli bi prisiliti Putina da izvrši drugu mobilizaciju, što je nešto što će izbjegavati dokle god bude mogao. Druga mobilizacija stavila bi na test poštenje ‘ratnog putinizma‘. Mobilizacija je sama po sebi traumatična, a mobilizacija bez vojnog napretka je, pak, više nego traumatična. To bi izazvalo zamjerke u pravcu onih na vojnim i politički odgovornim položajima. Ipak, prva ruska mobilizacija provedena je u trenutku teških neuspjeha na bojnom polju, a Kremlj je prošao kroz nju neokrznut. Mobilizacija bi se mogla ponoviti ili bi se vlada mogla odlučiti na proširenje regrutacije mladića.

No, ‘ratni putinizam‘ također bi mogao potkopati samog sebe dramatičnim zastojem u ratnim nastojanjima - Rusija se može ujediniti oko sumorne misije da ne izgubi rat samo toliko dugo dok ga ne izgubi. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, ruski predsjednik Boris Jeljcin obećao je prosperitet, političke slobode i integraciju Rusije u Europu. Nije uspio realizirati obećano, ali u ranim fazama njegove vladavine ti su ciljevi predstavljali poticajnu misiju za postsovjetsku Rusiju, a između 1991. i 2000. Jeljcin je doista približio zemlju slobodnom tržištu i Europi.

Putinova misija tijekom njegovih mandata bila je puno maglovitija - stabilnost i prosperitet kod kuće nakon gospodarskih poremećaja 90-ih, ruska vojna moć u inozemstvu i mjesto za stolom za kojim se kreira međunarodna politika. No, Putinov rat u Ukrajini naštetio je međunarodnom ugledu zemlje i narušio percepciju ruske vojne moći. Ono što je ostalo je težnja za stabilnošću kroz militarizaciju, što je paradoksalna politička težnja.

‘Ratni putinizam‘ je reducirani putinizam i bilo bi nemoguće opisati Rusima današnju Rusiju kao silu u usponu. To je prije borbena snaga, što objašnjava bjesomučnu medijsku kampanju prikupljanja potpore za rat, koja prikriva činjenicu da je Putin osudio Rusiju na dugi period stagnacije. Izolacija i sankcije zajedno će pridonijeti gospodarskom i tehnološkom padu Rusije.

Nitko ne zna koliko dugo može Putin hodati po žici iznad provalije. Putinov ratni put ne vodi od točke A do točke B, već je zaobilazni put koji vodi od točke A natrag do točke A. Kao fino podešena metoda za izbjegavanje neuspjeha, ‘ratni putinizam‘ ima sva obilježja slijepe ulice, zaključuje se u analizi Foreign Affairsa.