Piše: Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 9. JANUAR

Prijatelj koji stanuje u sarajevskom  naselju Dobrinja uznemireno me pita danas popodne, šta bi se desilo da je Milorad Dodik nekoliko sati ranije naredio posadama policijskih borbenih vozila da krenu prema federalnom dijelu ovoga naselja i počnu zauzimati zgradu po zgradu?

„Ko bi ga i kako zaustavio?“ pita me. Razumijem njegovu ljutitu usplahirenost: prije 30 godina već iz svoga stana bježao pred sličnim oklopnjacima i slično uniformiranim osobama. Dio Dobrinje u kojem živi je nekoliko godina nakon rata pripao federalnom dijelu Sarajeva nakon dugotrajne arbitraže. To bi, plaši se moj prijatelj, moglo poslužiti kao osnova i izgovor Dodiku da pokuša vratiti taj dio Dobrinje u okrilje Istočnog Sarajeva jer je njen status dogovoren u Dejtonu.

Pitanje jeste hipotetično, ali strah građana, ne samo ovog dijela Bosne i Hercegovine od otvaranja Pandorine kutije nasilja i bezvlašća je stvaran. I realan.

"Despoti" u Istočnom Sarajevu

Milorad Dodik obilježavanjem 9. januara slavi stanje i postupke koji su iz njega proistekli, a koji su se oslanjali na dvije ključne premise:  laž i nasilje. Danas je iz Lukavice Dodik slao navodne poruke mira, pritom okružen desetinama borbenih vozila i stotinama borbeno spremnih policajaca. Danas je Dodik u nezvaničnu borbenu himnu Republike Srpske pormovirao šlager „Pukni zoro“ za kojeg je prije nekog vremena autoritativno rekao da je pjesma srpskih vojnika iz Prvog svjetskog rata. Nimalo ga nije pokolobelo  što svako ko to želi može provjeriti da ju je prije nekoliko godina napisao slovemački kantautor Robert Pešut Magnifico. I da je pisana za film „Montevideo“ čija se radnja odvija dvije decenije nakon Prvog svjetskog rata.

Nravno da „Pukni zoro“ nije srpska ratnička pjesma, kako tvrdi Dodik, naravno da Kralj Tvrtko nije srpski nego bosanski kralj. Naravno da je 9. januara 1992, bio prije, a ne nakon 1. marta i referenduma o samostalnosti BiH. Sve se to zna i sve se to može provjeriti, kao što se može provjeriti da se ovakve laži potkrijepljene oružanom silom nikada nisu izgovarale tek tako i bez neke teške posljedice. Zna to i onaj moj uznemireni prijatelj iz Dobrinje koji se danas osjetio nezaštićen i izdan.

UTORAK, 10. JANUAR

Međunarodni mediji pišu o slučaju gradonačelnika jednog malog grada u Španjolskoj koji svaki dan večera kod neke druge familije u svom gradu. Gradonačelnik se ne grebe za večeru od svojih domaćina, nego, što bi se reklo, dođe sa obrazom, ponese u goste pecivo, slatkiše, vino. U opuštenoj kućnoj atmosferi gradonačelnik sa građanima priča o problemima koje ih muče, pažljivo u svoju svesku bilježi njihove primjedbe, molbe, žalbe i potencijalna rješenja, pa ih kasnije sa svojim suradnicima nastoji rješavati i implementirati u komunalnoj praksi. Računa se da će tokom svog mandata gradonačelnik obići nekoliko hiljada obitelji, skoro polovinu u malom španjolskom gradu.

Ovakva neuobičajena praksa dala je jako dobre rezultae i sada mnogi drugi gradonačelnici u Španiji i još nekim zemljama razmišljaju da i sami krenu istim putem.

Imali smo mi prije nekoliko decenija sličan primjer u komšiluku, u Beogradu. Najuspješniji gradonačelnik tada glavnog grada Jugoslavije zvao se Branko Pešić. On je prije pola stoljeća imao dnevni, odnosnu jutarnji ritual da u svoje službeni automobil prima građane koji su čekali na javni prijevoz. Dok ih je vozio na posao, ili pijacu, gradonačelnik Pešič je slušao i bilježio probleme i tegobe običnih, malih ljudi svoga grada. Zahvaljujući i neposrednom kontaktu sa građanima i zajedničkom učešću i vlasti i fanatičnoj posvećenosti dobrobiti svog grada Branko Pešić je tokom 70-ih godina pretvorio Beograd u modernu, evropsku metropolu.

Branko Pešić

U to je vrijeme i gradonačelnik Sarajeva Ante Sučić bio neka vrsta „pokretne kancelarije za narod“, po kafanama, utakmicama, koncertima... je osjećao bilo svojih sugrađana koji su ga zbog širokogrude pristupačnosti zvali „Sveti Ante“.

Bacimo li barem ovlašan pogled na teme kojima se danas u BiH bave lokalni dužnosnici, gradonačelnici i načelnici, lako ćemo primijetiti da je na njihovo dnevnom redu sve osim „trivijalnih“ problema i „prizemne“ dobrobiti građana. Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, čiji se građani koji se već mjesecima guše u otrovnom zraku, ni ne razmišlja da se tim strašnim povodom oglasi, a kamoli da od nadležnih instititucija zatraži rješenje za taj ekocid. Neki su pametni obrazovani, sarajevski  studenti, budući inžinjeri mašinstva u javnost izašli sa prijedlogom i trajnom rješenju dušmanskog smoga i zagađenja, gradonačelnica ni mukajet; ali zato spremno prima učesnike nekakvog reality cirkusa.

Ona se bez ikakvog obzira bavi kvazi istorijskim polemikama, poput spomenika Kralja Tvrtka i populističkim estradnim paradiranjem, umjesto da bude na usluzi građanima. Svoju nemoć, nerad, površnost zaklanja iza velikih tema, kojima, uzgred, nije dorasla.

Sve bi se ovo moglo reći i za gradonačelnika Banja Luke Draška Stanivukovića, koji se ovih dana nadmetao sa entitetskium vlastima u patriotizmu, paradirao ulicama Banja Luke slaveći 9. januar. Istovremeno se Banja Luka pretvara u  nezaštićeni plijen građevinske mafije i nezakonite uzurpacije javnih dobara.

Nagledali smo se uoči izbora političara koji su u tzv. kampanji od vrata do vrata obilazili građane, častili ih kafom i šećerom, voćem i konzervama, preklinjući ih da glasaju baš za njih. Nije poznato da je ijedan političar nakon izbora, zakucao na vrata zaboravljenih glasača. Oni nakon što se dočepaju vlasti na večere idu na luksuznija mjesta, nego što su domovi onih građana koji su ih birali i od čijeg novca primaju plaće. Zato, da parafraziramo staru sevdalinku; Poštovani građani, večerajte, političare ne čekajte! I sa njima i bez njih ste siti svega...

SRIJEDA, 11. JANUAR

Mustafa Cerić, nekadašnji poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koji je na toj funkciji proveo skoro 20 godina posjetio je ovih dana Kinu. Na radost i zadovoljstvo kineskih domaćina koji su organizirali posjetu delegacije islamskih učenjaka, Cerić se biranim riječima pohvalno izrazio o borbi vlasti protiv terorizma u kineskoj pokrajini Xinjiang. Nasuprot brojnim izvještajima, pored ostalih i Odbora Ujedinjenih nacija u kojima se govori o zlostavljanju pripadnika muslimanske zajednice Ujgura, koja graniči sa genocidom, bivši reis Cerić nije vidio ništa što bi potvrđivalo te ozbiljne, alarmantne izvještaje i analize. Od njegove posjete Kini ogradio se vrh Islamske zajednice u BiH koji je saopćio da je njihov nekadašnji poglavar putovao i govorio u svoje ime kao građanin a ne kao predstavnik bosanskih muslimana.

Iz krugova bliskih Islamskoj zajednici BiH moglo se posljednjih godina čuti da su  Cerićeve kolege i nasljednici, također, bili pozivani na slične ekskurzije po Kini, ali su odbijali nakon što im nije bilo dopušteno da sami biraju šta će i koga će posjećivati.

Kadirov i Cerić

Nije nepoznata praksa, dapače vrlo je česta, da se zemlje sa deficitom demokratskog sadržaja, trude na razne načine popraviti i popeglati svoj imidž u svijetu i da ne žale sredstava i truda da to urade što efikasnije. Najnoviji primjer sa hapšenjem diplomata Evropske unije koji su bili plaćeni lobisti Katara, pokazuje staru maksimu da novac fakat vrti gdje burgija i diplomacija ne mogu. Posjeta islamskih učenjaka iz cijelog svijeta ozloglašenoj kineskoj pokrajini spada u tu vrstu sponzoriranog popravljanja slike te zemlje. I tu nema ničeg nelegitmnog, samo kada se to zna i kada se objektivnost i nepristrasnost izjava i ocjena aktera tog posla posmatraju u tom ključu: plaćenog lobiranja, dakle.

Problem sa Mustafom Cerićem je taj što je on tokom 20-ak godina koliko je bio poglavar Islamske zajednice BiH koristio tu funkciju i za obračune sa protivnicima i neistomišljenicima optužujući ih vrlo često da su strani plaćenici. Kada god bi slobodni mediji postavili škakljiva pitanja poput njegove uloge u političkoj sferi, ili kada bi se objavili dokumenti o njegovom problematičnom imovinsko-stambenom statusu, bili su optuživani za izdaju naroda, države, ili vjere.

Ono što on radi posljednjih godina, odlasci u Čečeniju gdje je hvalio tamošnji autoritarni režim Ramzana Kadirova, ili najnoviji izlet u Kinu, pokazuje da su možda strani plaćenici ipak negdje drugdje. Jedan lucidni poznavatelj i oponent Mustafe Cerića veli ovih dana: „Nema boljeg indikatora da će Kina uskoro napasti Tajvan od posjete Cerića Kini; i Rusija je napala Ukrajinu samo nekoliko mjeseci nakon Cerićeve posjete Čečeniji tokom koje je bivši reis nahvalio Putinov režim!“

ČETVRTAK, 12. JANUAR

Na jednom regionalnom televizijskom servisu prikazan je ovih dana dokumenatarni film francuske produkcije naslovljen „Libanon- između kaosa i nade“. U ovom jednosatnom uznemirujućem filmu predstavljen je aktuelni trenutak ove zemlje, koju su nekada nazivali „Švicarskom Bliskog istoka“. Zemlje koja je posljednjih godina potonula u siromaštvo, nezamislivu korpciju, praćenu etničkim i vjerskim nasiljem i bezvlašćem. Inflacija u Libanu je galopirajuća, ogroman broj stanovnika za svoje teško zarađene plaće od pedesetak dolara mjesečno ne mogu osigurati preživljavnje. Ljudi koji su imali na bankama neke ušteđevine u stranoj valuti ne mogu doći do nje, jer su se strane banke povukle pljačkajući depozite građana. Glavni grad Bejrut koji je donedavno bio raskošna, atraktivna prijestolnica zapadnog tipa privlačna turistima, napustile su strane kompanije ostavljajući za sobom pustoš i hiljade nezaposlenih. U gradu se provode stroge redukcije struje, što koristi privilegirana energetska mafija koja privatno proizvodi električnu energiju i bez ikakve kontrole je po astronomskim cijenama prodaje građanina i firmama. Uzak sloj vladajuće klike se enormno bogati i svoje bogatstvo prebacuje u zapadne banke. Za sve važne odluke pitaju se pripadnici Hezbolaha, šiitske „Božije stranke“ koja se pretvorila u državu u državi, a koju financira Iran.

Bejrut nakon eksplozije 2020.

Politička, ekonomska i sigurnosna kriza u Libanu su se zaoštrile nakon užasne nesreće koja se desila u ljeto 2020. godine kada je u bejrutskoj luci eksplodiralo nekoliko hiljada tona amonijum nitrata. U toj je tragediji poginulo oko 300 ljudi, skoro sedam hiljada je ranjeno, a preko 250 hiljada stanovnika je ostalo bez krova nad glavom. U izjavama nekih od svjedoka u filmu saznajemo da su vlasti u Bejrutu godinama znale za ilegalno skladištenje smrtonosne materije u bejrutskoj luci, ali da nisu ništa poduzimale zbog svoje korumpiranosti. Bejrutska luka u rukama je mafije i od više milijardi dolara koje se u njoj zarađuju državi ostaju mrvice, sve drugo završi u privatnim džepovima.

Petnaestogodišnji građanski rat uz Libanu je završen 1989. kada je okončan dogovorom i mirovnim sporazumom. Uspostsavljana je vlast zasnovana na dogovoru naroda,  tzv.konfesionalne parlamentarne demokracije unutar koje su vjerske stranke predstavljale svoje narode. U Libanu je vlast među dominantnim vjerskim zajednicama podijeljena tako da je predsjednik zemlje uvijek hrišćanin maronit, premijer mora biiti musliman sunit, a zamjenik premijera dolazi iz reda pravoslavaca.

Pišući prije tri godine, neposredno nakon stravične nesreće u bejrutskoj luci, bosanski politolog i filozof Tarik Haverić je ukazao na lako uočljive sličnosti između političkih sistema dejtonske BiH i Libana. „Propast libanskog društva“, napisao je Haverić, „uzrokovan je samim sistemom političkog predstavljanja, a ne njegovom eventualnom nesavršenostima ili neodgovarajućom primjenom“.

Zapanjuje su sličnosti između problema sa kojim se suočava moderni Liban sa stanjem kroz kojeg godinama prolazi Bosna i Hercegovina. Korupcija prikrivena brigom za svoj narod, širenje vjerske netrpeljivosti, ratna retorika, demografski slom praćen iseljavanjem... Eksplozija u luci nije bila samo uzrok strašne materijalne štete koja se mjeri milijardama dolara, nego se desila kao posljedica dubinski korumpiranog sistema. Zbog teških asosijacija i sličnosti je bilo teško, uznemirujuće gledati dokumentarac o propasti Libana.

Tarik Haverić je u svom tekstu od prije tri godine kazao da nama u BiH da bi do kraja ličili na Liban još samo fali eksplozija nekog skladišta amonijum nitrata, ili industrijskog eksploziva. Imali smo mi čak i to: prije dvadeset godina u Mostaru je otkriveno preko 10 hiljada loše uskladištenih tenkovskih granata. Da je došlo do nesreće, Mostara više ne bi bilo. U sudskom prosecu koji je godinama vođen niko nije kažnjen za tu potencijalnu katastrofu. 

PETAK, 13. JANUAR

Čelnici vladajućih stranaka buduće državne vlasti već su izabrali potencijalne ministre u Vijeću ministara BiH. Ukoliko ne bude nekih problema tokom njihove sigurnosne provjere oni će biti i potvrđeni u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Iako se obećavala ekspertska vlada, u Vijeću ministara BiH fotelje su rezervirane za trojicu predsjednika stranaka iz buduće kolacije, Elmedina Konakovića, Edina Fortu i Nenada Nešića. Uz njih će sjediti i dvoje potpredsjednika svojih stranaka, predsjedavajuća Borjana Krišto iz HDZ-a BiH i Zukan Helez SDP-a.

Nakon večerašnjeg sastanka lidera stranaka iz Sarajeva sa Miloradom Dodikom saznali smo da je sklopljen dogovor oko čelnih ljudi sigurnosno-policijskih agencija na državnom nivou. Elmedin Konaković novinarima govori da se nije govorilo o konkretnim imenima, ali da ne isključuje mogućnost da pojedine pozicije pripadnu stranačkim kadrovima. Najviše pažnje u medijima pobuđuje to ko će zamijeniti Osmana Mehmedagića, dosadašnjeg teško kompromitiranog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. Kao njegov nasljednik se pominje Erduan Kafedžić, aktuelni šef Ureda za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo.

Erduan Kafedžić

Njega je na čelo te medijski razvikane institucije koja se ne može pohvaliti ozbiljnim rezultatima imenovala stranka NiP, odnosno njen lider Konaković. Ako zaista Erduan Kafedžić, koji ima navodno i podršku nekih zapadnih ambasada bude izabran za drektora obavještajno-sigurnosne agencije BiH, radit će se o pravom stranačkom namještenju. Postavlja se tada pitanje kakva je razlika između poslušnosti koju je Osman Mehmedagić lojalno isporučivao svom stranačkom šefu Bakiru Izetbegoviću i budućeg odnosa stranačkih kolega Konakovića i Kafedžića. Već se u političkim kuloarima prostrujala šala da Osman Mehmedagić čije su diplome i dalje sporno biti smijenjen jer nije imao školskih i fakultetskih drugova, dok će Kafedžića izabrati zahvaljući utjecajnim fakultetskim kolegama.

Stranku Naroda i pravde osnovali su kadrovi sa završenim fakultetom za fizičku kulturu, obrazovne ustanove koja naučnoj zajednici nema skoro nikakvu reputaciju, značaj, niti  ugled. A, opet za takvu jadnu reputaciju tog  fakulteta i brojnim fakulteta odgovorna je Stranka demokratska akcije koja ga je pretvorila u svoje kadrovsko mrjestilište. Tako da se može reći da je SDA odgovorna za manje-više sve što ne valja u državi i društvu, pa i za sumornu sliku opozicije. Opozicija je na zadnjim izborima samo vješto iskoristila razoreno društvo, univerzitete, školstvo, zdravstvo, urušen sistem svih vrijednosti, ekonomskih, etičkih, socijalnih, na čemu je SDA udarnički radila pune tri decenije.

SUBOTA, 14. JANUAR

Ovih je dana na jednoj beogradskoj privatnoj televiziji vođena rasprava na temu da li je 1983. godina bila najuspješnija godina u povijesti jugoslovenske popularne muzike. Petar Janjatović, ugledan i relevantan muzički kritičar, autor antologije jugoslovenskog rocka, kazao je da su tačno prije 40 godina na prostorima nekadašnje zajedničke države nastali neki od najboljih muzičkih albuma ikada napravljenih. Njihovu vrijednost potvrđuje i to što se pjesme sa njih i danas slušaju među mladim generacijama koje su rođene mnogo, mnogo kasnije. U razgovoru se podsjetilo na svevremenske ploče nastale te 1983. To su albumi Bijelog Dugmeta, Haustora, Filma, Prljavog Kazališta, U škripcu, Buldožera, Leb i Sol... 

Zanimljivo, u jednom biografskom filmu posvećenom njemu veliki australski rock autor Nick Cave je tvrdio da je 1984. bila najvažnija u povijesti globalnog rock and rolla.

Petar Janjatović

Ovih zimskih dana kada se u gradovima bivših jugoslovenskih republika održavaju masovni muzički blagdanski programi skoro bez izuzetka su najveće zvijezde grupe i autori koji su postojali prije raspada zajedničke zemlje. Sinoć je, recimo, na proslavi pravoslavne Nove godine u Beogradu publiku zabavljalo Bijelo dugme, nešto malo prepravljeno i abartovano. Prije 40 godina Bregović i društvo su objavili album „Uspavanka za Radmilu M“. Istovremeno su sinoć u Sarajevu na jednoj muzičko-gastronomskoj manfestaciji hiljade ljudi uživale u pjesmama „Zabranjenog pušenja“. Te već pomenute 1983. godine velika sarajevska grupa snimala je svoj prvi novoprimitivni album „Dast is Walter“. Tokom novogodišnjih proslava u regionu najveće koncerte su održali također ex-jugoslovenske zvijezde Dino Merlin, Zdravko Čolić, Prljavo Kazalište, Film i mnogi drugi vremešni bendovi i autori. Zapravo je sarajevska Dubioza kolektiv jedini veliki mainstrem bend nastao nakon rata u bilo kojoj od  novih država.

Zašto je to tako? Da li je rock and roll kao muzika pobune izgubio neophodno materijal i teme? Naravno da nije, jer nikada nije bilo više „štofa“ i povoda za tu vrstu umjetničkog angažmana. Promijenila se tehnologija, muzička industrija funkcionira na drugačijim, modernijim temeljima i formatima, ali ono što se promijenilo nije je vrijednost i „samoodrživost“ dobrih pjesama. Ovdašnji prostori ih srećom baštine u izobilju. Sve je lako kad si mlad, pjevalo je Prljavo kazalište na svom albumu Korak od sna objavljenom, naravno, te dobre, stare 1983. godine.

NEDJELJA, 15. JANUAR

Dok ovo snimamo još nisu poznati svi detalji sinoćnjeg incidenta na Ilidži kada su tokom održavanja jednog sportskog događaja napadnuti roditelji mladih fudbalera iz Srbije. Zna se da je jedan roditelj povrijeđen nožem i da je nakon ukazane medicinske pomoći otpušten iz ambulante.

Zna se da je napad izvela grupa navijačklih huligana od kojih su trojica uhapšena. Poznato je da su se neposredno nakon incidenta na Ilidži među napadnutim građanima iz Srbije pojavili čelnici grada i Kantona Sarajevo osudili vandalizam i ponudili svaku vrstu pomoći. Na mjestu incidenta su viđeni i predstavnici ambasade Srbije u BiH. Osude, izvinjenje i solidarnost stizale su i od drugih sarajevskih institucija.

Napad na građane Srbije osudio je Ivice Dačića, ministar vanjskih poslova te zemlje. Uradio je to i Milorad Dodik, predsjednik RS. I jedan i drugi ocijenili su da se ovaj incident desio kao posljedica antisrpske retorike u Sarajevu.

Privođenje učesnika incidenta na Ilidži

Postoje, međutim, i određene nepoznanice u ovom događaju. Ne zna se ko je organizator takmičenja mladih igrača iz regiona, odnosno ko je bio neposredano zadužen da njihov  boravak potekne u miru i bez incidenata. Sve ukazuje da je ovo takmičenje imalo pored sportske i turističko-ugostiteljski aspekt sa smještajem hiljada dječaka i njihovih roditelja zbog čega („nekomercijalnosti“) nisu pozvane da sudjeluju ekipe iz Sarajeva. Ko je procjenjivao bezbjedonosne rizike i da li je to radio sa policijskim organima. Već dvije decenije se u svim eks-jugoslovenskim državama održavaju Sportske igre mladih na kojima sudjeluju stotine hiljada dječaka i djevojčica. Za sve te godine nije registriran ni najmanji incident. Ovo je veliko i važno takmičenje u sigurnim i iskusnim rukama ozbiljnih profesionalaca koji ništa ne prepuštaju slučaju. Nogometni turnir u hotelu Hills očito nije na takav način pripreman i organiziran.

Strašna je slika otišla iz hotela Hills na kojoj dječaci od 6-7 godina uglas klikću „Ubij Srbina!“. Licemjerno je to što se javnost i političari u Sarajevu tješe da to nisu učinila naša djeca, nego mladi školarci iz Splita. Gdje su to naučili i od koga dječaci u gradu koji je odavno ispražnjen od Srba. Imali su od koga. Recimo od splitskih navijačkih hordi kojima nije mrsko satima putovati satima da bi negdje daleko u dalmatinskom zaleđu demolirali srpsku kafanu i njihove vlasnike. Imaju oni i uzore i u nogometnim reprezentativcima koji ponosno uzvikuju fašističke pozdrave uz koje su Srbi i to njih hiljade ubijani. Jedan važan splitski muzičar Željko Brodarić Jappa davno je opisao taj psihosocijalni fenomen u pjesmi: „Kad majmun vidi šta majmun radi, tad majmun radi što majmun vidi“.

Ali, šta ćemo sa našim, mangupima, odnosno šovinističkim huliganima koji zaštićeni borbenim maskama i ratničkim bojama napadaju ljude koji su mirno gledali nastupe svojih sinova. Jesu li djeca u sarajevskim školama koja nisu pripadnici većinskog naroda pošteđeni nacionalisitičkog iživljavanja svojih vršnjaka, da ne kažem školskih drugova. Ne nisu, kroz porodicu, ulicu, društvene mreže pa i školski sistem vrši se indoktrinacija, da ne kažem dresura, od najmlađih generacija za neprijateljski odnos prema  pripadnicima drugih nacija i vjera. Dovoljno je pogledati samo primitivni, đilkoški komentar na twitteru bivšeg ministra obrazovanja nauke i kulture Kantona Sarajevo da se uvjerimo da se ovdašnja rulja, pa i ona maloljetna,  socijalizira/prilagođava oponašajući svoju „elitu“.   

Povezivanje ovog nasilja sa vandalskim napadom na džamiju u Bijeljinu, što se čini u komentarima i reakcijama, nije ništa drugo nego realativiziranje i „mehko“ opravdanje navodno naših šovinističkog ološa ponašanjem njihovih šovinističkih pajdaša.

Gradonačelnica Benjamina Karić koja se pravovremeno pojavila na mjestu incidenta poručila je da je Sarajevo otvoren grad za sve ljude i da će tako ostati i u budućnosti. Ono što se može isčitati u podtekstu ove izjave jeste prevashodno njena zabrinutost za turističku perspektivu Sarajeva kojoj ovakvi događaji ne idu na ruku. Pogotovo jer nisu ni spontani, ni izolirani: tokom, novogodišnjih praznika automobili sa beogradskim tablicama uredno su bili žrtve uličarske destrukcije.

Sprječavanje nacionalističkog orgijanja, preveniranje nasilja sa šovinisitkim predznakom, nisu potrebni Sarajevu da bi steklo, ili opravdalo ugled otvorenog grada prema drugima. To se ne radi iz koristoljublja i interesa, zbog onih koji će ovdje dolaziti i ostavljati novac, nego prije svega radi sebe, radi ljudi u ovom gradu, njihove djece i budućnosti. Nijedna struktura vlasti, uključujući i one koji su se pojavili na Ilidži sinoć, ne može se pohvaliti ozbiljnijim radom na deradikalizaciji, edukaciji, preveniranju ekstremizma i sankcioniranju svake vrste govora mržnje i netrpeljivosti!