Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 16. SIJEČNJA

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u televizijskom intervjuu oštro je demantirao tvrde medije iz Sarajeva koji su tvrdili da je on tijekom rata boravio brdima oko Sarajeva i nosio pušku. Video-snimke koje potvrđuju Vučić je nazvao montažama. Ono što je on nosio u ruci, objasnio je, nije bila puška, nego kišobran. Na video snimku iz 1993. godine na kojem Vučić zajedno sa svojim stranačkim liderom i životnim uzorom Vojislavom Šešeljem obilazi srpske borce na Romaniji, vidi se kako se on sklanja ispred objektiva kamere koja je snimala taj događaj. Pomalo podsjeća na pljačkaše dragularnica, ili tržnih centara koji izbjegavaju sustav sigurnosnih kamera.

Današnji predsjednik Srbije od početka rata u BiH boravio je na Palama, radio u informativno-propagandnoj mašineriji tamošnjeg rukovodstva i do dana današnjeg nije se pojavio nijedan video, ili fotografski dokaz te njegove patriotske avanture. Da li je tada 23-godišnji Vučić znao u kakvom se nepočinstvu našao i kakvih je zločina saučesnik, ili barem svjedok, pa se odlučio na oprez i poveo računa da o tome ne postoje tragovi, odnosno dokazi. Ili su naknadnim intervencijama ti dokazi izgubljeni i uništeni. Vučić je, poznato je, ovisnik o medijima. Svakodnevne su njegove konferencije za štampu, posebna obraćanja javnosti, televizijski intervjui. Fanatično je prisutan i na društvenim mrežama. Zašto se onda prije 30 godina nije tako slatko i podatno izlagao medijskoj promociji svojih boravaka oko Sarajeva.Vojislavu Šešelju . Vojvoda je zahvaljujući ratnom aktivizmu u Hrvatskoj i BiH izrastao u drugog čovjeka Srbije, odmah nakon tih godina neprikosnovenog Slobodana Miloševića .

Objavio sam danas tekst o još jednom boravku Aleksandra Vučića među Srbima oko Sarajeva, u svibnju 1991.godine tijekom Đurđevdanskog postrojavanja prvih četničkih formacija na planini Romaniji. Taj je tekst koji govori o malo poznatim predratnim aktivnostima predsjednika Srbije prenio portal beogradskog dnevnog lista Danas. Uslijedio je zaglušujući odgovor prorežimskih, Vučićevih tabloida. Moj tekst su nazvani izmišljotinom i konstrukcijom koja za cilj ima cijeli srpski narod optužiti za genocid. Uredništvo Danasa također su optužili za nacionalno izdanje. Nisu tabloidi (kao, uostalom, ni on osobno) negirali Vučićevu nazočnost na postrojavanju četnika za Đurđevdan 1991. godine, nego su konstatirali da on tada nije bio član Radikalne stranke. Što će reći nije puška, nego kišobran, niti je Vučić bio radikal, nego valjda građanski liberal na Romaniji gdje je asistirao vojvodi Šešelju.

Imao je veliki bosanskohercegovački pisac i umjetnik Nedžad Ibrišimović svojevremeno zanimljivo razmišljanje o kišobranima i njihovoj sudbini.

„Znam hiljade ljudi koji su izgubili kišobrane“ , govorio je mnogo prije rata Ibrišimović i dodao: „Ali ne znam nikoga ko je našao kišobran. Pa gdje su ti svi silni izgubljeni kišobrani?! “, pitao se polušaljivo i poluzabrinuto..

Izgleda da je ta misterija napokon riješena: Svi kišobrani koji su izgubljeni u Sarajevu završili su po svemu sudeći kod pristalice četničkog vojvode Vojislava Šešelja na brdima oko glavnog grada Bosne i Hercegovine.

UTORAK, 17. SIJEČNJA

Dragan Čović , predsjednik HDZ-a BiH, danas kaže da nije spreman praviti vlast sa Bakirom Izetbegovićem i Strankom demokratske akcije. Kao jedan od važnijih razloga navodi da je Izetbegović vezao neraskidivu svoju politiku za Islamsku Republiku Iran koja je, kaže Čović, autoritarna i nedemokratska država.

Ništa se ne bi moglo tome prigovoriti i Čović bi bio u pravu, jer dugogodišnja veza SDA sa režimom u Iranu ponekad liči na političku suicidalnu ovisnost. No samo nekoliko trenutaka kasnije Čović je najavio posjet Benjamina Natenjahua , premijera Izraela, Mostaru u svibnju ove godine. Veze Hrvatske demokratske zajednice sa Izraelom skorijeg datuma su, ali što bi se reklo, svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju.

Nedavno je na čelo Izraela došao novi-stari premijer Benjamin Natenjahu, koji je vlast formirao s desničarskim radikalima. Gušenje ljudskih prava, ne samo kada je riječ o Palestincima, nego i liberalno-demokratskim strukturama unutar jevrejske zajednice, izvelo je na ulice izraelskih gradova hiljade prosvjetnika. Najavljuje se preuzimanje javne televizije i kontrola drugih medija, odbija se financiranje ranije odobrenih filmova koji nisu po volji desničarske vlasti. Natenjahuov desni totalitarizam nailazi na osude iu tradicionalno sklonim strukturama SAD. Dragan Čović je u njemu našao pouzdanog partnera i sugovornika kojem je lojalan skoro kao Zoranu Milanoviću .

I Milorad Dodik ima svoje lobiste u Izraelu, ali je njegova glavna međunarodna adresa Kremlja i predsjednika Rusije Vladimira Putina . Dodik se pominje u prepisci Putinovog ideologa Aleksandra Dugina koju ovih dana objavljuju mediji u Srbiji. Dugin o predsjedniku RS govori kao o velikom favoritu ruske politike. Taj filozof smrti i nasilja kaže da se od Dodika u Rusiji očekuje osamostaljenje RS i nastavak stvaranja srpskog svijeta.

Kakva je budućnost zemlje čiji su glavni političari i nacionalni lideri oslonjeni na nedemokratske i autoritarne, pa i otvoreno zločinačke režime u Iranu, Izraelu i Rusiji?! O kakvom se uopće europskom putu može govoriti u takvoj konstalaciji političke (i ekonomske) ovisnosti od najretrogradnijih režima?I Drugo, pitanje je kako je moguće da gotovo nijedna poltička struktura niti njeni lideri u BiH ne pronalaze uzore i partnere u modernim, liberalnim, zapadnim demokracijama. ?

I treće, ne i posljednje pitanje: zašto građani, pa i birači lidera ne traže sebi mjesto za budući život u Putinovoj Rusiji, Natenjahuovom Izraelu ili Islamskoj Republici Iran, nego u zemljama koje njihove vođe otvoreno preziru?!

SRIJEDA, 18. SIJEČNJA

Danas je umro Ivan Kordić , pjesnik, novinar, gospodin, velika i značajna ličnost u barem dva grada-rodnom Mostaru i Sarajevu u kojem je proveo šest decenija života. Stradanje oba grada i tragedije ljudi u njima duboko su ga pogađale i najosobnije ga se ticale. Govorio je da je rat na njega djelovao na način na koji naftna mrlja djeluje na čistu, netaknutu modru morsku pučinu.

Pripadao je generaciji bosanskohercegovačkih pjesnika koji su sredinom 60-ih godina prošlog vijeka nazivani sudbonosnim dječacima, a od kojih je danas u životu ostalo vrlo malo. Jedan od njih, Abdulah Sidran , u prvoj reakciji na Ivanovu smrt rekao je da je najveća i najuočljivija Kordićeva vrlina bila njegova gospodština koja je ostavila trag na sve što je radio, kako je živio i kako se ophodio sa ljudima.

Na drugi način o istom mi piše (zajednički) prijatelj iz Kanade: Kod Ivana ga je, kaže on, najviše impresionirala njegova uspravnost, kao da je onako visok, uspravan i gord htio pokazati koliko je uzdignut iznad svega prizemnog, prosječnog oko njega.

Dvije su velike stvari izdvajale Kordića od, što bi se reklo, konfekcijskih pisaca. Prva je njegova lirska pjesnička opsjednutost Mostarom i Hercegovinom, a drugi aristokratski nadmoćan osjećaj za humor i igru ​​duha. O Kordićevoj poeziji govorili su mnogi, a tek će i govoriti, ukazivali su na njegovu oslonjenost na hercegovačku pjesničku tradiciju, na Antuna Branka Šimića, Aleksu Šantića, Hamzu Humu, Maka Dizdara.

I humor Ivana Kordića je bio mostarski, suptilan, elegantan i nenametljiv. Malo je pisaca i umjetnika generalno koji su ostavili toliki trag u usmenoj tradiciji sarajevskog i bosanskohercegovačkog javnog života. Malo je Sarajlija koji nisu imali na ulici, kafani, redakciji, književnoj tribini.. nesporedni kontakt za praskavim, zanimljivim nekonvencionalnim osjećajima Ivana Kordića za humor i šalu. Njegov humor nikoga nije vrijeđao, a svakoga je znao razgaliti. Jednom sam mu predložio da piše kolumnu za novinu koju sam uređivao. Kaže da hoće, ali da ne može pisati duži tekst od jedne i pol stranice teksta. Zašto tako malo, pitam, a on spremno odgovara: Zato što je lako pisati vama koji ne znate pisati.

Na njega se bilo nemoguće naljutiti jer je imao stil, mjeru i otmjenost. One vrline koje su danas tako rijetke da ih lučem treba tražiti. Zato, i ne samo zato će i oni koji su ga poznavali, i oni koji nisu imali tu privilegiju trajno nedostajati uspravna figura, vedra čista rečenica i stih, kao i pravdoljubiva humanost gospodina Ivana Kordića.

ČETVRTAK, 19. SIJEČNJA

Teniski Grand Slam u Australiji nakon dvije godine neodigravanja, pa skandala s nevakcinisanjem Novaka Đokovića , ove godine trebao bi se vratiti u uobičajenu, rutinsku kolotečinu kako bi se priliči prvom velikom godišnjem turniru. Ne, to je izostalo. Ovogodišnji Australian Open, prije svega u muškoj konkurenciji, više se podsjeća na onaj stari film „I konje ubijaju, žar ne“ , nego na planetarni sportski spektakl. Podsjetimo, u filmskom klasiku Sydneya Pollacka natjecatelji se nadmeću u maratonskom plesu, pa tko će najviše izdržati osvajanje nagrade. Plesači satima bauljaju po podiju, padaju, ustaju, muče se, kolabiraju, odustaju...

Sve to imamo pred očima u Melbourneu. Prestalo je biti važno ko će biti najbolji, važno je ko će posljednji odustati, da ne kažem preživjeti. Prvi igrač svijeta Španjolac Carlos Alcaraz zbog ozljeda nije došao u Australiju. Njegov zemljak i prošlogodišnji šampion Rafael Nadal dospio je do drugog kola gdje je nakon višesatne borbe za ozljedom i protivnikom, ipak nekako dočekao častan iporaz. Novak Đoković riješio je probleme s organizatorima, ali nije sa povredom. Svaki njegov dosadašnji meč je na rubu odustajanja i samo ga njegova džinovska volja i sportska genijalnost ostavljaju u turniru. Teško je reći da li Andyija Murrayajednog od najvećih igrača svijeta treba više žaliti ili mu se diviti nakon što je došao do trećeg kola a prije toga imao deset sati nadljudskih napora. Škotlanđanin kojeg su prije nekoliko godina svi otpisali nakon što je ugradio vještački kuk pokazao ja zadivljujuću, neuništivu snagu sportske volje. Kako će se to odraziti na njegovo zdravlje, tek ćemo vidjeti.

Tek je završena polovica turnira u Australiji, gledamo sjajan tenis, ali ogromne nadljudske napore i žrtve samih igrača. Teniska sezona praktički nema kraja ni početka, igra se kao na pokretnoj traci tijekom cijele godine od Australian Opena u siječnju do završnog studenog Mastersa u Torinu. Da bi se bilo u vrhu, malo je turnira koji smiješ preskočiti. Obaveze prema organizatorima, sponzorima, lov na bodove određuju njihove kalendare, pravila i protokole. Posljedice modernog gladijatorstva možemo pratiti iz dana u dan na Australian Openu.

PETAK, 20. SIJEČNJA

Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, na novinarsko pitanje kako je moguće da još uvijek politički blok čiji jedan od čelnika nema kandidata za direktora Obavještajno-sigurnosne agencije, defetistički kaže: „Eto, hajde ga vi predložite!“ Poznati sarajevski novinar Boro Kontić na Twitteru kaže da se razgovor ovakvog nivoa vodi kada od nekog tražite da vam preporučite vodoinstalatera, električara ili nekog drugog majstora-zanatliju.

Sudjelovati u vlasti dvije decenije, boriti se za nju, a nemati unaprijed rješenje za šefa jedne od najvažnijih institucija u državnom aparatu pokazatelj je potkapacitiranosti i voluntarističkog srljanja. Tužno je svjedočiti kako je Nermin Nikšić svoju osobnu političku i intelektualnu ograničenost prenio na cijelu stranku koja ima stotinu godina uglavnom časne i svijetle tradicije.

SDP BiH je upravo zahvaljujući poštivanju te tradicije i onoga što je ona donijela građanima BiH, ostvario relativno, neki bi rekli i nezasluženo solidan izborni rezultat. A šta građani stvarno misle o današnjem SDP-u i njegovom lideru Nikšiću govori onih ubogih četiri hiljade glasova koliko je na izborima on dobio što mu nije bilo dovoljno da prijeđe izborni prag u Parlamentu BiH.

Postizborna dešavanja i proces uspostave vlasti će pokazati da i ono malo legitimiteta koje je SDP stekao na izborima, njegovo vodstvo nije bilo u stanju materijalizirati odnosno preuzeti vlast u skladu s rezultatima izbora. Bez ikakvih kompleksnijih ambicija, osim ličnih Nikšićevih i nekoliko njegovih suradnika koji su privatizirali i provincijalizirali stranku, prepuštene su najodgovornije funkcije strankama neuporedivo lošijeg izbornog rezultata. Narodu i pravdi i Našoj stranci prije svih. Kao da je i na sastancima od koalicijskih partnera lider SDP-a tražio isto što i od tv novinara: da oni predlože svoje kandidate, budući da ih on nema.

Zašto je to tako, zbog čega članstvo ne reagira na nemoć rukovodstva i političku štetu koju SDP-u nanosi njegov vrh, nitko ne zna. Navodno je Nerminu Nikšiću najviše stalo da se zadrži liderstvo u stranci, pa pravi kompromise, loše ustupke onima koji to nisu zaslužili. Zbog takvih kojima se okružio Nikšić nitko ozbiljan, razborit i tko drži do sebe neće se priključiti SDP-u. I tu ulazimo u začarani krug bosanskohercegovačke politike, a ne samo u slučaju SDP-a: oni koji nešto znaju ne žele sudjelovati, a oni koji ne znaju ništa imaju grandiozne apetite i želje za vlašću !

SUBOTA, 21. SIJEČNJA

Europsko-američka velika petorka koja je jučer posjetila Beograd, a prije toga Prištinu, očito je tijekom razgovora o budućem statusu Kosova imala mnogo više argumenata, ocjenjivačkog kapaciteta, vremena i uspjeha nego u prethodnim akcijama. Svi mediji u Srbiji prenose reakcije na sinoćnji susret diplomatskih predstavnika Amerike, Europske unije, Njemačke, Francuske i Italije s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem . Iako Vučić nije bio do kraja određen, iz njegovih šturih izjava može se zaključiti da je neko cjelovito rješenje na pomolu i da on nije sretan zbog toga, ali da drugog izbora nije bilo. Miloš Vučević, ministar obrane Srbije i kažu najvažniji Vučićev suradnik, kaže jutros na državnoj televiziji da iz onoga što se zna, a ne zna previše, zaključuje da Srbija sinoć nije kapitulirala. Ali jeste, kaže ministar, bila dovedena pred zid i suočena s teškim posljedicama ukoliko se ne prihvati najnoviji plan iza kojeg je stala cjelokupna europsko-američka diplomatska elita.

Prethodno je tzv. Velika petorka razgovarala s premijerom Kosova Albinom Kurtijem . Iz šturih izjava dalo se raspoznati da on nije oduševljen ponuđenim planom. Američki izaslanik Gabriel Escobar sinoć je rekao da je Zajednica srpskih opština nezaobilazan dio tog plana i da ga ne brine Kurtijevo protivljenje njenom formiranju. „Ona će biti formirana sa Kurtijem, ili bez njega“ , kategoričan je bio Escobar.

Na stolu pregovarača očito je tzv. Njemačko-francuski plan koji uključuje dva ključna poglavlja: mjesto Kosova u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim organizacijama, te uspostava zajednice srspkih općina kao neke vrste autonomne oblasti na sjeveru Kosova.

Kada je samo početkom godine Prištinu i Beograd posjetio američki diplomat Derek Chollet , upućeniji i oni koji su duže pamte mogli su predviđati pregovore o budućem ulasku Kosova i završnu, ili barem ozbiljniju diplomatsku fazu. Tko je Derek Chollet? Vučić ga je najavljivao kao vrlo, vrlo važnog diplomatu , a funkcija mu je bila viši savjetnik američkog State Departmenta. Od početka 90-ih godina kada je bio u vrijeme tadašnjeg američkog državnog sekretara Jamesa Bakera Choleta se na različite načine bavi Balkanom i prostorom bivše Jugoslavije. Tijesno je surađivao sa Richardom Holbrookeom , tijekom njegovog angažmana na Daytonskom sporazumu. On je pisac knjige Zaustaviti ratčiji je autor Holbrooke. Deset godina nakon rata skinuta je oznaka tajnosti sa njegove knjige „The Road to the Dayton Accords“ . U njemu je Chollet napisao insajdersku studiju o američkom diplomatskom umijeću, iznoseći brojne povjerljive dokumente i nepoznate činjenice o događajima koji su prethodili potpisivanju Daytonskog sporazuma.

U knjizi pored ostalog svjedoči kako je američka diplomacija predvođena Holbrookeom u rujnu 1995. godine lomila Slobodana Miloševića da ukloni Karadžića i Mladića, au istom danu „zavrtala ruku“ Aliji Izetbegoviću u američkoj ambasadi u Istanbulu tjerajući ga da prizna realnost postojanja Republike Srpske.

Derek Chollet je kontinuitet jedne američke politike koja je utemeljena ranijih devedesetih s Billom Clintonom i proteže se današnjoj administraciji Joea Bidene . Isto vrijedi i za Christopfera Hilla, današnjeg ambasadora SAD-a u Beogradu, još jednog veterana koji je sudjelovao u zaustavljanju rata u BiH i pregovorima u Daytonu.

Najnoviji plan za Kosovo jeste njemačko-francuski, odnosno evropski, ali nijedna od tih zemalja, kao ni EU nemaju mehanizme da mu osiguraju podršku i prihvaćanje Beograda i Prištine. Amerika te mehanizme ima. Dešava se potpuno isti proces kao iu BiH kada su propadali svi mirovni planovi od Cutileirovog do Owen-Stoltenbergovog, sve dok se Amerika nije pojavila kao glavni pregovarač, zaustavila rat i uspostavila Daytonski poredak u njoj. Možda Albin Kurti zbog tih paralela s Daytonom koje imaju čak i personalni kontinuitet u američkoj administraciji, strahuje da će na Kosovu osvanuti nova Republika Srpska. Nema načina, međutim, da Kurti zaustavi pregovarački proces koji je očito u završnoj fazi. Jer kao što je rekao Ramush Haradinaj njegov prethodnik na čelu Vlade:„Kosovo nema svoju vanjsku politiku, našu vanjsku politiku vodi Amerika“ . Te njegove riječi potvrdio je danas i Gabriel Escobar.  

NEDJELJA, 22. SIJEČNJA

Na portalu Russia TodEy Balkan kojem je Srbija kao jedina europska država širom otvorila vrata sat vremena razgovaraju voditeljica emisije Ljiljana Smajlović i urednik kulturno-umjetničkog programa režimske RTS Vladimir Kecmanović . I jedno i drugo su do početka rata živjeli u Sarajevu, pa je, recimo, očekivano da glavna tema njihovog razgovora bude prošlonedjeljni incident na Ilidži kada su navijačke horde napale roditelje mladih nogometaša iz Srbije. Ni Smajlovićka ni Kecmanović nisu zadovoljni kako su sarajevske vlasti reagirale na ovaj incident. Kažu da je Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karićatrebala u izjavama naglašavati da su napadnuti roditelji bili Srbi, umjesto što je o njima govorila kao o „gostima Sarajeva“. Oboje naglašavaju da je Sarajevo dominantno muslimanski grad, iako njegovi funkcioneri i građani bezuspješno nastoje pokazati da je multietničko.

Daleko bi nas odvela priča o tome kako je Sarajevo postalo ono što danas jeste. U njoj nikako ne bismo smatrali zaobići činjenicu da je ovaj grad četiri godine bio pod opsadom srspkih vojnih i paravojnih snaga. U priči o sudbini sarajevskih Srba, također, nipošto se ne smije zaobići službeni podatak pripadnika vojske SR Jugoslavije da je neposredno pred početak opsade vojnim avionima iz Sarajeva u Beogradu izmješteno 40 tisuća Srba. (Među njima nije bilo Smajlovićke i Kecmanovića, oni su u Beograd preseljeni u drugim aranžmanima).

Također, treba imati u vidu kampanju vlasti sa Pala da se nakon Dejtona iz sarajevskih predgrađa koja su pripala Federaciji BiH na prostor RS preseli možda i 100 hiljada Srba. Možda bi većina njih otišla i bez pritiska svojih vođa, ali to je bila službena politika koju su priznali i vodili poput Momčila Krajišnika .

 I Ljiljana Smajlović i obitelj Nenada Kecmanovića za skupe su pare prodali svoje, odnosno društvene predratne luksuzne stanove. Oni kažu da im je i prije rata Beograd bio prijestolnica, a ne Sarajevo i to je njihovo pravo kojeg su tijekom rata iskoristili u stambenom i poslovnom registru. Ako se nemaju u vidu ovi tragični podaci, što režimski beogradski novinari po pravilu čine, pitanje zašto u Sarajevu ima tako malo Srba koje se postavlja na RTS, etično je i profesionalno kao da isti kanal postavlja pitanje zbog čega u današnjem Kijevu ima tako malo struje?

Ne smije se preći ni preko činjenice da su mnogi u Sarajevu priželjkivali upravo ovakav demografsko-etnički rasplet iz raznih razloga od stambenih do nacionalističkih. Nisu samo odlazili Srbi, odlazili su i, na žalost, još uvijek i decenijama nakon rata odlaze svi iz Sarajeva. Raširio se po digitalnom prostoru vic da predratne Sarajlije nazivaju PDV. Jer ih ima 17 %.

Da gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije osoba kojoj treba vjerovati kada govori o obnovi muiltietničke strukture Sarajeva, to je tačno. I to pokazuje svakim svojim potezom i gestom. Ovih dana je kazala da se Sarajevo solidariziraalo sa stanovnicima Novog Pazara i žrtvama koje su u tom gradu stradale od razornih  poplava. Upućena je i financijska pomoć Gradske Uprave Sarajeva od trideset hiljada maraka. Naravno da je to lijep, human i empatičan čin. Ali, postoje i gradovi u BiH koji poharani kišama i zameteni snjegovima i kojima treba svaka pomoć svih pa i glavnog grada njihove zemlje. Ako se već gradonačelnica Karić nije imala razloga nasekirati zbog poplava u Rudom, jer je ono u RS, mogla je i trebala makar simbolički solidarizirati sa stanovnicima Bosanskog Grahova odsječenim od svijeta. Građani Grahova, bez obzira na nacionalnost, građani su Federacije BiH. Sarajevo je i njihov glavni grad. Ali, „namazana“ je gradonačelnica: zna ona da ljudi iz Sandžaka imaju svoje brojne rođake među sarajevskim biračima. A ona je tek na početku političke karijere, a ambicije su joj nezajažljive.

Mnogi u Sarajevu i van njega vide ovaj grad kao prijestolnicu balkanskih muslimana, a ne kao glavni grad BiH. Gradonačelnica Benjamina Karića nije do sada pokazala da joj je ta ideja neprihvatljiva, niti daleko!