HDZ, koji je najdulje na vlasti u Republici Hrvatskoj, ima moralne i pragmatične razloge da HVO izjednači s HV-om.

Njima je jasno ono što je i Haškom sudu u više presuda jasno, a najdrastičnije u presudi “Prlić i drugi”, a to je da se HVO u Bosni i Hercegovini u ratu s Armijom BiH borio kako bi ostvario državne ciljeve Republike Hrvatske iz tog doba.

ICTY je utvrdio da je taj oružani sukob (HVO/ABIH) bio međunarodni, jer je HVO djelovao kao ispostava Republike Hrvatske. Njim su zapovijedali hrvatski oficiri, logistika je bila hrvatska, zapovjedne linije su bile neprekinute od Viteza, Mostara, Gruda do Splita i Zagreba sve do glavnog stožera HV-a i vrhovnog zapovjednika Tuđmana.

HDZ vlast želi izjednačiti poziciju HV i HVO veterana (i nadalje), ali ne na način koji bi bio glasan i povijesno istinit, već preko mitova i zakonodavnog inženjeringa.

Sada kada je Ustavni sud Hrvatske prihvatio ustavnu tužbu Ive Lamešića i ukinuo pravomoćnu presudu Visokog upravnog suda koji je tom bivšem pripadniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) iz Bosne i Hercegovine odbio priznati prava i povlastice koje, kao pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske, uživaju hrvatski ratni vojni invalidi, državni budžet Hrvatske mogao bi pretrpjeti velike posljedice.

Prema zagrebačkom Jutarnjem listu, Ivo Lamešić je jedan od desetak hiljada pripadnika HVO-a kojima je u razdoblju od 1997. do smjene HDZ-a s vlasti 2000. tadašnje Ministarstvo odbrane (MORH) dodijelilo status ratnih vojnih invalida. Rješenja MORH-a o dodjeli tog statusa pripadnicima HVO-a sličila su jedna drugome kao jaje jajetu, piše list, uz donošenje cijele hronologije kako su veterani HVO-a dobili prava u Hrvatskoj.

Oni kojima je taj status dodijeljen, piše Jutarnji list, dobili su ga na temelju navodnog ranjavanja „na južnom frontu“ 1993. i 1994. godine, „nerijetko na istom mjestu i istog datuma“. Svima su invalidnost stečenu u ratu, kao i stepen invalidnosti potvrdile ljekarske komisije iz Bosne i Hercegovine, a MORH ih je bez ikakve provjere potvrdio. Većinu tih rješenja potpisali su tadašnji visoki dužnosnici MORH-a, general bojnik Ljubo Ćesić Rojs i general, u to doba stožerni brigadir, Marinko Krešić. General Ćesić će kasnije tvrditi da je to bila politička odluka tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška kojom se željelo pomoći pripadnicima HVO-a.

Hrvatski advokat Anto Nobilo kaže u intervjuu Al Jazeeri da je pravna zbrka oko statusa bivših pripadnika HVO-a u Hrvatskoj nastala jer se „niko ne usudi reći istinu o ratu Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini“.

„Držim da je to pogrešno“, rekao je Nobilo.

Je li, po Vama, odluka izjednačavanja ratnih vojnih invalida Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske zaista bila politička odluka?

– Da, to je bila apsolutno politička odluka, kao što je politička i odluka od 2013. godine o poništavanju tih odluka. Principijelno, država može i priznati i nepriznati status HVO invalida, ali mora biti svjesna svih političkih i financijskih posljedica svojih odluka.

U jednom ranijem intervjuu ste rekli da je HDZ proizveo politički narativ da je HVO branio Hrvatsku, ali da Hrvatska ipak ne želi javno priznati i u svoje zakone ugraditi da sve ono što plaća veteranima Hrvatske vojske plaća i veteranima HVO-a. Zašto se proizvodi tako nejasna situacija?

– Kao što sam rekao: država može zakonom izjednačiti status HV i HVO branitelja ako to želi. Ali isto tako, za takvu odluku valja dati jasno i činjenično točno obrazloženje.

HDZ, koji je najdulje na vlasti u Republici Hrvatskoj, ima moralne i pragmatične razloge da HVO izjednači s HV-om. Njima je jasno ono što je i Haškom sudu u više presuda jasno, a najdrastičnije u presudi “Prlić i drugi”, a to je da se HVO u Bosni i Hercegovini u ratu s Armijom BiH borio kako bi ostvario državne ciljeve Republike Hrvatske iz tog doba. Prije svega mislim na 1992. godinu – Vašingtonski sporazum, februar 1994. godine.

U tom ratu je najviše HVO boraca poginulo i ranjeno. ICTY je utvrdio da je taj oružani sukob (HVO/ABIH) bio međunarodni, jer je HVO djelovao kao ispostava Republike Hrvatske. Njim su zapovijedali hrvatski oficiri, logistika je bila hrvatska, zapovjedne linije su bile neprekinute od Viteza, Mostara, Gruda do Splita i Zagreba sve do glavnog stožera HV-a i vrhovnog zapovjednika Tuđmana.

U toj situaciji pošteno je izjednačiti HV i HVO i platiti HVO invalidima sve što i HV invalidima. Međutim, u Republici Hrvatskoj se nitko to ne usudi jasno reći, jer u Hrvatskoj nitko ne priznaje da smo mi vodili rat u stranoj državi. Naš temeljni povijesni narativ, koji je ušao i u sve zakone o braniteljima jest da smo mi vodili obrambeni rat.

To je generalno točno, ali postoji taj izuzetak rata ABiH/HVO. Ako bi to priznali, naši političari se boje da bi se oštetio cijeli narativ o Domovinskom ratu (1991.-1995. godine), a na tom narativu se pokušava izgraditi novi identitet Republike Hrvatske.

Zato je stvorena priča o tome kako se HVO u Bosni i Hercegovini borio za oslobođenje okupiranih dijelova Hrvatske. U najvećem dijelu rata to nije točno, osim na kraju rata 1994/95. godine, kada se provode neke zajedničke akcije sa HVO-om, ali i sa Armijom BiH kao saveznicima.

Ovaj pragmatični razlog je što HDZ u veteranima HVO-a, koji svi odreda imaju i hrvatsko državljanstvo, vide značajnu izbornu bazu. Oni i njihove obitelji u pravilu glasaju za HDZ na izborima u Hrvatskoj.

Iz opisanih razloga, HDZ vlast želi izjednačiti poziciju HV i HVO veterana (i nadalje), ali ne na način koji bi bio glasan i povijesno istinit, već preko mitova i zakonodavnog inženjeringa.

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.