Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Andrija Mandić bi vaše glasove.

Čini se da je angažovao stručnjake za politički marketing i da su mu ovi izračunali: ne možeš dobiti predsjedničke izbore. Osim… ako ne postaneš novi Andrija Mandić.

Zato on, u spotu koji vam ga preporučuje za predsjednika, saopštava kako se kaje zbog onoga što je govorio i činio te kako je sada on novi čovjek, koji želi da pomiri Crnu Goru.

Za moj ukus, čini to sa uvjerljivošću muža koji je po stotinu i prvi put pretukao ženu, pa u policiji, na saslušanju, saopštio da to nikada više neće učiniti – ne, on je zapravo dobar čovjek, ali je malo težak kad popije. A evo, upravo je ostavio piće.

Nesretna Crna Gora… Što je više mire, ono sve gore. Ima jedna rasistička, fašistička dosjetka, vole je pripadnici Ku Kluks Klana, koja kaže: manje crnaca, manje rasizma. Po tom vam se receptu sprovodi i pomirenje u Crnoj Gori: manje Crnogoraca, manje podjela.

Nego… ko Andriji povjeruje, povjeruje. Ljudi, uostalom, ne vjeruju u ono što je logično i razumno, nego tačno u ono u što žele povjerovati. Iz te činjenice izvire mnogi jad na ovome svijetu.

Andrija je pogriješio – to sam vam htio reći. Upravo je u vjetar rasuo jedini svoj politički kapital. Upravo je bacio pa zgazio vlastitu dosljednost.

Toga smo se barem nagledali: ljudi koji čitav život varaju, kradu, kockaju, loču, pa se, kad dođe starost, prepadnu smrti i namah postanu pobožni. Promijenili se. Shvatili svoje greške. Jer sad, nakon što su učinili sve da ga ne dobiju, hoće spasenje. I misle da je za to dovoljno reći: Bože, kajem se, tvoj sam.

Političaru je narod Bog. Glas naroda glas je Boga – oni ponavljaju. Mandić bi sada predsjedničku fotelju. Pa je sada ponizan pred narodom-Bogom: kaje se, išće milost.

Ima ta Mozartova opera – Don Giovanni. Da se razumijemo: radije bih tri sata sjedio kod zubara nego na operi. Duže mogu pod vodom nego u tetaru gdje se ljudi nerazumno i sa nesnošljivom afektacijom deru. Ako izuzmemo ratne zločine i drobove u saftu, Rossinijeve opere su najgore što je ljudska vrsta napravila.

Elem… Don Giovanni je personifikacija grješnika: on laže, spletkari, zavodi, napastvuje, odbacuje žene.

Mozartovu operu vam pominjem samo zbog Andrije Mandića. Jer Žižek u “Sublimnom objektu ideologije” donosi vanserijsku analizu Don Giovannijeve dosljednosti u zlu.

“Giovanni je suočen sa sljedećim izborom: ako prizna grijehe, može doseći spasenje; ali ako bude dosljedan, biće zauvijek proklet… Paradoksalno, sa izborom Zla on postaje etički heroj – dakle neko ko je vođen fundamentalnim principom “iza principa zadovoljstva” a ne samo potragom za zadovoljstvom i materijalnom dobiti”, piše Žižek. .

Kao neko ko ga ne zaslužuje, niti želi, Giovanni spasenje odbija i demoni ga odvlače u Pakao. To je etički čin: između spasenja i dosljednosti izabrati dosljednost sa svim njenim posljedicama.

Don Giovanni postupa po principu koji će Bora Đorđević sažeti u: “ostani đubre do kraja”.

Mandić je tek posljednji u nizu samozvanih lažnih pomiritelja. Njegova “transformacija” je isto što i “građanski blok” prikrivenih velikosrpskih stranaka: uvreda za inteligenciju.

Iza Mandićeve kandidature stoje beogradske pare, mišići i mozak. Možda je to dovoljno za pobjedu. Možda građani ove zemlje misle da je čovjek koji je čitav život posvetio nacionalizmu i sijanju podjela savršen da ih “pomiri”.

Uostalom, svima je jasno da se pod pomirenjem misli na decrnogorizaciju Crne Gore.

Zanimljivo: Mandić je koliko juče obećavao da će obnoviti “tradicionalnu Crnu Goru”. Ta “tradicionalna Crna Gora” je cijenila dosljednost a prezirala prevrtljivost. Izbori, međutim, neće biti održani u tradicionalnoj, nego ovoj Crnoj Gori – punoj prevrtljivaca i preletača. Posve je moguće da će oni znati da cijene Mandićevu bijednu operetu po libretu Aleksandra Vučića.