Vojni analitičar Nedžad Ahatović u intervjuu za Novinsku agenciju Patria govori o aktuelnoj sigurnosnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, opasnosti koju po nju predstavlja zapaljiva retorika predsjednika Rs-a Milorada Dodika i njegove sve učestalije najave secesije entiteta, ali i o najavljenom povećanju broja pripadnika EUFOR-a u Bosni i Hercegovini.

Kakvom ocjenjujete trenutnu sigurnosnu situaciju u Bosni i Hercegovini? Trebaju li građani biti zabrinuti?

Ahatović: Građani Bosne i Hercegovine prije svega moraju biti zabrinuti zato što nisu adekvatno tretirani kroz najvišu pravnu legislativu u državi, jer suverenitet po dejtonskom Ustavu građani dijele sa narodima koji su politički bolje organizovani i dominantno utiču na upravljanje državom i resursima.

S obzirom na konstantno negativni uticaj susjednih zemalja koji se javlja kao posljedica neostvarenih ratnih ciljeva, njihove političke filijale u BiH upravo sa pozicije naroda koje navodno zastupaju, destabiliziraju situaciju u BiH skoro 30 godina, s ciljem da ostvare ono što se ratom nije moglo napraviti - secesiju etno-teritorija. To je izvor svih političkih neslaganja i osnovno polazište manjih ili većih nasilnih ili nenasilnih političkih destabilizacija zemlje.

Kao što je oktroirala i nametnula dejtonski Ustav, međunarodna zajednica može da oktroira i nametne građanski ustav koji bi dosta uticao na ukupnu stabilizaciju i političkiih i sigurnosnih prilika u BiH.

Nažalost svjedoci smo da se to ne čini, već upravo suprotno, skorašnjim pravnim intervencijama OHR-a uz otvorenu podršku pojedinih zemalja članica PIC-a i, svakako, naših vrlih susjeda, etno-teritorijalne podjele u BiH se faktički legaliziraju i time se još više produbljuju podjele u društvu.

Ta situacija jeste zabrinjavajuća i ona može dovesti do eskalacije političkih prilika, što nažalost u konačnici može dovesti do narušavanja sigurnosti.

Predsjednik Rs-a Milorad Dodik jučer je u Beogradu nakon susreta s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem izjavio da politički vrh Rs-a najozbiljnije razmišlja o tome da donese odluku o samostalnosti tog entiteta. Koliko su realne i opasne takve najave?

Ahatović: Svako potcjenjivanje svega onoga što Dodik radi je izrazito opasno. Trivijalizirati njegovo javno pozivanje na rušenje institucija države je politički neodgovorno prema građanima koji su vas birali.

Pazite, vi otvorenu prijetnju raspadom zemlje dovodite u ravan dnevne politike. U drugim organiziranijim zemljama takvo ponašanje političara dovelo bi u najmanju ruku do intervencije pravosudnog sistema, a o drugim mejrama da i ne govorimo.

Ako se vratimo unazad i sjetimo se, recimo, ruskog upada u Čehoslovačku 1968. godine, bivša Jugoslavija je isto veče podigla borbenu gotovost JNA i u narednim danima izvršila velike pokrete jedinica i izvela čak inicijalnu mobilizaciju, a da niko u Moskvi ili bilo gdje drugo nije uopšte spomenuo Jugoslaviju u tom kontekstu.

Mi sa druge strane ovdje imamo političara koji je na čelu jedne administrativne jedinice koji više od decenije prijeti i poduzima konkretne poteze ka secesiji, od pravnog nasilja nad zakonima, lobiranja po svijetu, pa do naoružavanja sastava MUP-a koji nominalno kontrolira.

Uz sve to, međunarodni faktor koji je politički subjekt u ovoj zemlji i koji po Dejtonskom sporazumu ima sve mehanizme kontrole stabilizacije zemlje i u političkom i u  sigurnosnom smislu, sve to mirno posmatra.

Dakle, mi imamo konstantno guranje te crvene linije od strane Dodika koje mu nedvojbeno prolazi. Pazite, vi donosite odluku o prekidanju saradnje sa nekom stranom ambasadom, pa otvoreno najavite pa zatim i pristupite neprovođenju zakona ove države, odnosno odluka Ustavnog suda.

Gledajući na to, može se zaključiti da ste vi već u secesiji, samo još treba da promijenite table na graničnim prelazima i oznake i zastave na ustanovama i uniformama.

Vjerovatno bi i taj čin bio razmatran na dnevno-političkom nivou u vidu odmjerenih političkih reakcija i pokoje oštre osude...

Iz Ambasade SAD-a prije nekoliko dana saopštili su da neće mirno gledati ako Dodik bude radio na potpirivanju novog sukoba u BiH. Zar to Dodik ne radi već duže vrijeme, i da li bi i konkretno šta poduzela međunarodna zajednica, predvođena prvenstveno SAD-om i EU-om, ukoliko bi se Dodik odlučio da povuče neki radikalniji potez?

Ahatović: Vjerujte da skoro i da nemam komentar na sve ovo što međunarodna zajednica radi. Mislim da ni njima nije jasno šta rade.

Duboko sam uvjeren da međunarodna zajednica na čelu sa SAD-om, koje su i kreator dejtonskog pravnog okvira, moraju stvari postaviti ozbiljnije, ako ne žele da izgube i obraz i ovo malo uticaja što im je ostalo nakon nametanja odluka o izmjeni izbornog zakona u FBiH od strane počasnog konzula Hrvatske, pa tek onda visokog predstavnika u BiH - Her Schmidta.

Umjesto da se pokušaju nametnuti kao alternativa ruskom uticaju, oni svojim ponašanjem svode ruski uticaj u regionu na razuman izbor, što je nonsens, jer se radi o čisto fašističkom režimu na čelu sa Putinom.

Američka politika zabija si autogol za autogolom od Kosova preko Crne Gore do Bosne i Hercegovine. Opravdanje je borba priotiv korupcije. Hajde i da se složimo s tom konstatacijom (što nije teško), ali zar borbu protiv korupcije može da vodi država koja je pred raspadom?

A tek priča o duplim kriterijumima, tek je to posebna tema. Kažimo to ovako: osim na pojedincima iz bošnjačke političke reprezentacije, svekoliki američki uticaj i njegova dobro poznata težina nema ama baš nikakav efekat na proruske igrače u BiH - Dodika i Čovića.

Da li je to namjera ili nemoć, e to je na njegovoj ekselenciji, američkom ambasadoru Murphyju da odgovori i razriješi nam tu dilemu. Ako će mi neko reći da je samo par pojedinaca iz bošnjačke političke reprezentacije sklono korupciji i nepotizmu i da se moraju sankcionisati, iako bih se složio, naravno, to bi mi kao i većini građana u BiH zaista uvrijedilo inteligenciju.

Ako se insistira na tome da je bošnjačka politička elita korumpirana, onda se javlja jedna druga dilema. Naime, da li propuštanje istovremenog procesurianja za korupciju pojedinaca iz hrvatske i srpske političke reprezentacije znači da su i Dodik i Čović i njihovo neposredno okruženje silnu imovinu koju imaju i novac koji posjeduju ili kontroliraju zaradili legalno?

U odgovoru na to pitanje, odnosno dilemu krije se i odgovor na vaše pitanje kakve će se akcije protiv Dodika poduzeti ukoliko se on odluči na radikalne poteze.

Kako gledate na najavljeno povećanje broja pripadnika EUFOR-a u Bosni i Hercegovini? Vlasti Nizozemske najavile su da će poslati 160 svojih vojnika u našu zemlju.

Ahatović: I pored zahvalnosti na angažmanu, ipak mislim da nije politički mudro snage EUFOR-a pojačavati jedinicama iz Nizozemske. Konotacija odgovornosti za genocid u Srebrenici će ostati zauvijek mrlja na obrazu kako međunarodne zajednice tako i Duchbata.

Tako da njihov povratak u BiH u prevečerje najvećeg preslagivanja u svijetu nakon Drugog svjetskog rata ne sluti ničemu dobrom. U svakom slučaju dobro je da neko ipak misli da je potrebno pojačati EUFOR, naravno kao i uvijek nedovoljno i neadekvatno.

Je li prema Vašem mišljenju u Bosni i Hercegovini trenutno prisutan dovoljan broj pripadnika EUFOR-a koji bi mogao da odgovori svom zadatku? Da li nam je zbog prijetnji koje predstavljaju retorika ali i najavljeni Dodikovi radikalni potezi potrebno još više vojnika EUFOR-a?

Ahatović: Mediji su izvjestili da EUFOR broji oko 1.100 pripadnika i da će taj broj rasti. Međutim, realizacija misije EUFOR-a zavisi od rezervnih snaga koje obezbjeđuju članice NATO-a.

Zato politički predstavnici iz Rs-a i dovode u pitanje odvijanje vojnih vježbi OS BiH sa NATO-om, jer se svake godine sprovodi vojna vježba EUFOR-a sa OS BiH gdje se simulira dolazak djela pojačanja EUFOR-a u BiH pod određenom sigurnosnom pretpostavkom.

Radi se o kontigentu od najmanje tri brigade na papiru, faktički tri bataljona koji mogu biti dopremljeni u BiH u kratkom roku i to kopnenim, pomorskim i zračnim putem.

Međutim, postavlja se pitanje da li bi Vijeće ministara EU u novim geopolitičkim okolnostima pravovremeno odobrilo djelovanje EUFOR-a radi zaštite teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta BiH.

Rusi, naime imaju svoje igrače unutar strukture EU koji ne smiju da blokiraju procese pomoći Ukrajini, a da li bi se tako ponašali u slučaju BiH, veliko je pitanje.

Lično mislim da se snage EUFOR-a moraju suštinski pojačati kako bi bile faktor odvraćanja. Najmanje 20.000 vojnika sa kompletnom opremom u sva tri vida oružanih snaga je nužno da EUFOR ima kapacitet odvraćanja.

Reaktiviranje američke vojne baze u Tuzli je logičan korak koji će se s obzirom na Dodikovo ponašanje morati poduzeti prije ili kasnije, samo je pitanje da li će se to desiti prije ili poslije eskalacije koju Dodik provocira uz aminovanje Moskve.