Selektivna pravda najgora je vrsta nepravde. Ona je institucionalizovana nepravda.

Dok je sve i svuda tek nepravda, postoji nada da pravda će jednom doći. Selektivna pravda ništi tu nadu. Ona je, selektivna pravda, posljednji čin u normalizaciji nepravde. Nakon nje, ljudi nepravdu prihvataju kao nužnu, kao prirodno i nepromjenjivo stanje.

Odmazda je pravda slabića. Tako bijednik zamišlja pravednost: kao glave koje se kotrljaju ulicama. Kao rituale javnog sramoćenja.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Hoće to, kad od naroda tražiš bilo šta: naročito vlast. Od tamo gdje te prime aklamatornim dizanjem ruku, izbaciće te udarcem nogom u stražnjicu. No o svemu tome vrijedi misliti samo prije nego što odlučiš da želiš biti kralj. Kasnije ti niko ne može pomoći: pa ni ti sam sebi.

Čemu ovaj uvod?

Zato što američka politika selektivne pravde u regionu u ovom trenutku proizvodi toliko nepravde da je to duboko uznemirujuće.

Čini li se vama da je nacionalizma manje otkako je Gabriel Eskobar saopštio da je pravi neprijatelj nas građana korupcija? Čini li se vama da se Dodik „promijenio“ i „transformisao“ otkako je „političko Sarajevo“ odlučilo da mu pruži drugu šansu? Ima li đe kakve korupcije u bosanskohercegovačkom HDZ-u? A kod Vučića? Taj je izgleda uspio u idealu bezgrješne vladavine: stvorio je coruption free sistem.

A šta mislite: zašto se korupcija najbolje primila kod vladajućih Bošnjaka i Crnogoraca? Jel’ to nešto kulturološki? Jer vjerski očito nije: jedni muslimani, drugi pravoslavci, a tako korumpirani… Kažem, mora da postoji neki takozvani “dubok” razlog, nešto kulturološko-mentalitetsko.

Jer… Jasno je. Da su prije 30 godina negdje na vlast došli apostoli Petar i Pavle, odavno bi već bili zreli za smjenu a vlast bi im srdila do neba. DPS u Crnoj Gori i SDA u BiH predugo su vladali: svačega se tu nakotilo. Ali zar jednako dugo Hrvatskom ne vlada HDZ? Zar jednako dugo Srbijom ne vlada osovina Miloševićevih socijalista i Šešeljevih radikala, odnosno partija koje su nastale njihovim ribrendiranjem? Je li tridesetogodišnja vlast preduga i po društvo odveć destruktivna samo u Sarajevu i Podgorici, dočim je njen učinak posve suprotan u Zagrebu i Beogradu?

Američka se administracija na Balkanu igra vatrom. Podrškom beogradskom diktatoru iznevjerili su sve istinski prozapadno u Srbiji. Dugotrajnom primjenom dvostrukih standarda alijenirali su Bošnjake i Crnogorce. Blizu dobrom su putu da to učine i sa kosovskim Albancima.

Nema nikakve sumnje da će Imperija uspjeti u onome što je naumila. Otvoreni Balkan će biti stvoren. Federacija će biti pod kontrolom Zagreba, Crna Gora već jeste pod kontrolom Beograda. Balkan podijeljen na tri interesne sfere - srpsku, hrvatsku i albansku - je takoreći tu.

No tu postoji ozbiljan problem. Koji ću vam pokušati objasniti na primjeru Crne Gore.

Kada ga je Amfilohije u manastiru Ostrog postavio za premijera Crne Gore, Zdravko Krivokapić saopštio je da je pobijedio naaaaarod. Baš je tako otegao to „a“.

Imam nekoliko jednostavnih pitanja na koja svi znaju odgovor. Ali je lakše biti licemjer.

Budući da je u Crnoj Gori pobijedio naaaaaaaaarod te stigle sloboda i demokratija, možda je vrijeme da naaaaarod bude konsultovan glede javnih (a zašto ne i tajnih?) politika.

Na fer i slobodnom referendumu, da li bi se naaaaarod izjasnio za sankcije Rusiji? Ne bi. Naaaaarod je za Rusiju. Na Cetinju su hrabri ljudi mjesecima šetali u znak podrške Ukrajini. Obilazile su ih ambasadorke i fotografisale se sa njima. To je u svijet poslalo lijepu sliku. Ali ta slika nije istina o Crnoj Gori.

U ratu u kojem je Rusija izvršila zločinačku agresiju na Ukrajinu, naaaaaaaarod je na strani Rusije. Kao što je 1993. bio na strani onih koji su u opsadi držali Sarajevo i snajperom ubijali sarajevsku djecu.

Kad smo već kod Bosne... Na fer i slobodnom referendumu – sigurni ste da bi se većina građana Crne Gore izjasnila da se u Srebrenici desio genocid? Mogli biste se iznenaditi.

Članstvo Crne Gore u NATO-u, referendum o tome? To ne bi prošlo. Ni blizu.

Na fer i slobodnom referendumu, građani Crne Gore bi glasali za istopolne brakove? Stvarno? A ako bi postavili pitanje: da li Lgbtiqcapgngfnba populaciji treba dozvoliti Parade ponosa? Da pitate narod o političkim praksama rodne ravnopravnosti i transgender politici? Stigla je demokratija, valjda se sad naaaaarod nešto pita? Ili ipak ne?

Da se sutra održi novi referendum o crnogorskoj nezavisnosti? Sigurni ste da bi većina glasala “Da”? A ako ne bi? Koji je onda smisao te nezavisnosti?

A šta mislite: koji bi bio rezultat referenduma o priznanju Kosova? Recimo da pitanje bude: “Da li ste za to da Crna Gora povuče priznanje Kosova”? Koliko posto građani bi odgovorilo sa “Da”? Šezdeset? Ili znatno više?

Progresivne politike o kojima je ovdje riječ su bile oktroisane: dakle nametnute. Moje je mišljenje da su te odluke bile prosvijećene, ispravne i korisne. Ja sam bio za njih i opet bih bio. Ali ja se ne pozivam na naaaaarod niti od naaaaaaroda tražim mandat da ga vodim u slobodu i bolje sutra. Šta o tome misle sadašnje i buduće vođe?

To o čemu je riječ, doduše, nije ništa neobično u predstavničkoj demokratiji. Predstavnici građana katkada donose odluke sa kojima se njihovi birači ne slažu. Do sljedećeg izbornog ciklusa, biračima se baci nešto što će učiniti da opet glasaju za svoje “predstavnike”. Hapšenja starih vlasti i trobojka, recimo: to će u Crnoj Gori naaaaarod dobiti ovoga puta.

Ovo je moja teza: spoljna politika Crne Gore usklađena je sa politikom Evropske unije, ali nije sa mišljenjem crnogorskih građana. I to je problem. To je problem koji se može retuširati, gurati pod tepih. O tom problemu može se ne govoriti. Ali taj problem neće nestati. Kad-tad, ovako ili onako, nesklad između crnogorskih progresivnih i dobrosusjedskih politika i mišljenja naaaaaaroda doći će na naplatu.

Tim brže ako se i nove vlasti, kao stare, umjesto za edukaciju, u saradnji sa ambasadama Kvinte, opredijele za manipulaciju. Što je praktično izvjesno.

Notorno je da je Fukuyama 1992, u knjizi „Kraj istorije i Posljednji čovjek“ proglasio – kako naslov veli – kraj historije i pobjedu liberalne demokratije.

Trideset godina kasnije, jasno je da liberalna demokratija nije pobijedila. Ne samo da ostatak svijeta za nju nije zainteresovan, nego su se neliberalne demokratije lijepo primile i na zapadu – od Orbanove Mađarske do Trumpove Amerike.

Kao što je 1992. pobijedila liberalna demokratija, tako je danas na Balkanu pobijeđen nacionalizam i došlo je vrijeme regionalne saradnje te posvećenosti ekonomiji i izgradnji pravne države. Pred nama je Balkan visokih plata, pravne sigurnosti, ekonomske i kulturne saradnje, Balkan sa kojega ljudi više neće bježati, je li se tako kaže, „trbuhom za kruhom“.

A osim toga, i Djed Mraz postoji.