IVICA ĐIKIĆ: Ko je Ljubiša Beara, „kapetan“ srebreničkog genocida

Novi roman nagrađivanog pisca i novinara Ivice Đikića pod naslovom „Beara“ uskoro će se naći u knjižarama u BiH i Hrvatskoj.

  • Društvo

  • 01. Apr. 2016  01. Apr. 2016

U ovom dokumentarnom romanu Đikić piše o četiri dana jula 1995. tokom kojih je u okolici Bratunca, Srebrenice i Zvornika pogubljeno više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka, te o pukovniku Ljubiši Beari, načelniku Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, koji je, kako navodi Đikić, tehnički osmislio i predvodio genocid.

„Svako ime koje se spominje je pravo i stvarno, i svaka situacija, svaki događaj. Nema doslovno ničeg fikcionalnog, izmaštanog, izmišljenog. Romaneskni elementi, pak, ugrađeni su duboko u strukturu i organizaciju teksta, i u pristup pripovijedanju.

Nisam se upustio u pisanje ovog romana da bih presuđivao ili pronalazio opravdanja ili podilazio bilo kome ili bilo čemu: pokušavam rastvoriti genocid do najelementarnijih činjenica i postupaka konkretnih ljudi, ponajprije pukovnika Beare, kako bih pokušao doći do motivacije onih koji su sudjelovali u ubijanju i organizaciji ubijanja, opet ponajprije pukovnika Beare. Kad je riječ konkretno o Beari, zanimalo me je kako je bilo moguće da visoki oficir JNA, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara, čovjek u zrelim godinama, dojučerašnji uvjereni titoist i vjernik bratstva i jedinstva, stane na čelo četverodnevne operacije ubijanja osam tisuća ljudi - 'Turaka', kako su Bošnjake nazivali i Beara i svi drugi oficiri VRS-a - po kriteriju njihove nacionalne vjerske pripadnosti“, kaže Ivica Đikić.

U nastavku donosimo odlomak iz Đikićevog novog romana.

- Sve do večeri 13. srpnja, do prvog sastanka s Miroslavom Deronjićem, pukovnika Bearu najviše je brinulo kako izabrati dovoljnu količinu pouzdanih ubojica, onih koji neće puno pitati i pričati, i kako ih u tajnosti dovesti da u dan-dva-tri usmrte nekoliko hiljada ljudi. To ga je okupiralo više od konkretnih mjesta smaknuća, jer je mislio da neće biti nikakvih problema s ubijanjem u Bratuncu, a za konkretne lokacije pobrinut će se, ili se već pobrinuo, Momir Nikolić, načelnik Organa sigurnosti Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske. U večernjim satima 13. srpnja operacija ubijanja, uostalom, bila je u zastoju, između ostalog, zato što u Bratunac nije stigla jedinica kojoj je pukovnik Beara bio namijenio jednu od centralnih uloga u „završavanju posla“, odnosno u „raspodjeli paketa“, što je bila šifra za pogubljenje bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice: radilo se o Interventnom vodu Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, vodu pod zapovijedanjem majora Milana Lukića i njegove desne ruke, Bobana Inđića. Lukićev i Inđićev vod nije stigao zbog kvara na autobusu, a novi se autobus nikako nije mogao pronaći. Čini se da major Radomir Furtula, zapovjednik Višegradske brigade, nije bio naročito odlučan da jedinicu koja je formalno bila pod njegovom komandom uključi u Bearinu operaciju ubijanja.

Više od konkretnih mjesta masovnog smaknuća srebreničkih zarobljenika, pukovnika Bearu te večeri zaokupljalo je, naravno, i uklanjanje tijela ubijenih: i onih koji su tog dana pobijeni u Kravici, u dolini Cerske i drugdje, i onih čije se pogubljenje intenzivno pripremalo. Kako skloniti leševe? Tko će to učiniti?

Pukovnik Beara naprosto nije računao da će Miroslav Deronjić izrasti u nesavladivu prepreku. Deronjić je bio neka vrsta bratunačkog ratnog šerifa, član Glavnog odbora SDS-a od 1993., i od 11. srpnja 1995., kad je srpska vojska zauzela Srebrenicu, „civilni komesar“ zadužen za taj pokoreni grad. Imenovao ga je predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić. Karadžić je uvažavao Deronjića i često s njime, telefonski ili u četiri oka, razgovarao o političkoj i vojnoj situaciji u Podrinju. Beara je već bio shvatio da s Deronjićem ne može komunicirati kao s drugim lokalnim zapovjednicima i civilnim funkcionarima, jer Deronjić nije spadao u one kojima klecaju koljena pred autoritetom i moći hladnokrvnog pukovnika vojne sigurnosti, ali na početku bio je uporan i odlučan u nastojanju da ga iscrpi, zaplaši i slomi, da sebi donekle pojednostavi posao, da ne mijenja planove.

Beara i Deronjić, koji su se usput viđali i tokom prethodna dva dana, sreli su se na prvom sastanku u četvrtak, 13. srpnja 1995., oko 20 sati, u kancelariji SDS-a u Bratuncu. (Vrlo je vjerojatno da je Beara poslije tog kraćeg i žešćeg sastanka poslao Momira Nikolića u Zvornik s nalogom da prenese Dragi Nikoliću, načelniku Organa sigurnosti Zvorničke brigade, da ondje počne stvarati uvjete za masovno ubijanje.) Pored Beare i Deronjića, u prostoriji su bili Ljubisav Simić, predsjednik Općine Bratunac, i Dragomir Vasić, načelnik regionalnog Centra javne sigurnosti u Zvorniku i zapovjednik Štaba policijskih snaga u tom gradu. Kad je shvatio da će se potpuno otvoreno razgovarati o pogubljenju bošnjačkih zatočenika iz Srebrenice dovedenih u Bratunac, Deronjić je zamolio Simića da ode iz sobe: želio je Simića, kojeg je izuzetno poštovao, zaštititi od informacija o onome što se planira, želio ga je zaštititi od bilo kakvog oblika sudjelovanja u onome što slijedi, premda Simićeva karijera i politički položaj koji je zauzimao od početka devedesetih godina nisu govorili da je riječ o tankoćutnom čovjeku. Nakon što je Simić otišao, hodnicima je, na trenutke, počela odjekivati svađa što je trajala iza zatvorenih vrata. Miroslav Deronjić bio je bijesan zbog popodnevnog strijeljanja u Kravici: osjećao se prevarenim i izigranim, mimo vlastite volje uvučenim u operaciju s kojom nije htio imati doticaja. Bilo je to, zajedno s Karadžićevom lebdećom podrškom, najjače mjesto Deronjićeve nepopustljivosti. Bez njegove, Deronjićeve, suglasnosti neće se dalje ubijati na području Bratunca, a s obzirom na ono što se dogodilo na poljoprivrednom imanju u Kravici, i s obzirom na Karadžićevu kakvu-takvu podršku nakon što ga je obavijestio o tom masakru, on, Deronjić, nikad neće dati suglasnost, nikad!

Pukovniku Beari – koji se u tim trenucima uvelike bavio organizacijom transporta i zakopavanja ubijenih u Kravici – viski, umor i nervoza već su bili probudili urođenu i odškolovanu agresivnost, i „bezbednjačku“ osionost, i razvezali mu jezik. Obraćao se Deronjiću svisoka, kao čovjek koji nije svojom voljom i iz privatnog hira došao da obavi neugodni posao, nego je tu zbog naredbe s najvišeg mjesta i zbog najvišeg državnog interesa, a sad mu on, Deronjić, iskrsava s političkim i ličnim kalkulacijama, s pitanjima koja su riješena na višoj razini. Nije na njima da se bave nečim što je već obavljeno i poslom koji nije njihov. Beara je vojnik, načelnik Uprave sigurnosti Glavnog štaba, a ovo je vojna operacija u kojoj nema mjesta za savjetovanja i uvjeravanja s civilima, makar bili i visoko politički rangirani: Beara mora provesti ono što mu je zapovjeđeno i ne može dopustiti da itko iznutra, zbog bilo kojeg razloga, ugrožava realizaciju plana koji je ionako bio izuzetno delikatan i zahtjevan u svim svojim aspektima. Pukovnik Beara imao je sve manje razumijevanja za Deronjićevu slabu argumentaciju i postojanu tvrdoglavost.

Pukovnik je u takvim prilikama, kad je sličio običnom kafanskom siledžiji, svojim bas-baritonom progovarao dalmatinskim dijalektom najbližim govoru gradskog područja Splita: bila je to umjerena, nečista i donekle autentična čakavska ikavica po kojoj se Ljubo Beara izdvajao među visokim oficirima u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske, premda se itekako trudio – kad u blizini nije bilo rakije i bliskih ljudi – da svoj govor prilagodi realitetu, ambijentu sure Bosne i ljudima kojima je bio okružen, a koji su govorili tvrdom štokavskom ijekavicom ili umjetnom ekavicom. Nije dobro biti previše drukčiji kad si u vojsci i kad je rat, bez obzira na čin i dužnost.

Premda rođen u Sarajevu, Beara nikad nije osjećao preveliku privrženost Bosni i Hercegovini, nije se smatrao Bosancem. Ali zato Dalmacija i more, i lijepi Split: ni malen ni velik sa svojih dvjestotinjak tisuća stanovnika tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, sunčan i mediteranski raskošan u svom uličnom i javnom životu, fascinantan u svojoj urbanoj jezgri, koju čini palača rimskog cara Dioklecijana s početka 4. stoljeća, iz koje je narastao grad. San mnogih časnika Jugoslavenske ratne mornarice bio je da im Split bude zadnja prekomanda prije umirovljenja: nema sumnje da je to bio san i kapetana bojnog broda Ljubiše Beare, koji je imao sve preduvjete da u mirovinu ode minimalno u činu kontraadmirala, i nema sumnje da bi mu se taj san i ostvario da Jugoslavija nije propala, jer Beara je imao dovoljno utjecaja da isposluje sebi penzionerske dane u Splitu, u ugodnom dvoetažnom stanu u pristojnom kvartu, u gradu u kojem je već dotad, do 1991., proživio mnogo lijepih godina i u kojem je – u krugu društveno utjecajnijih – već slovio za uglednog građanina. U tom gradu, uostalom, prezime Beara otvaralo mu je vrata za šire društveno prihvaćanje, mimo vojske, što Ljubiši Beari nije bilo nimalo nevažno.

Vladimir Beara bio je vratar Nogometnog kluba „Hajduk“ iz Splita od 1947. do 1955. godine. Beara je bio i vratar jugoslavenske reprezentacije od 1950. do 1959. godine, i u svoje vrijeme, uz čuvenog Rusa Lava Ivanoviča Jašina (1929. – 1990.), jedan od dvojice najboljih svjetskih golmana. Doživotna ikona Splita, premda je 1955. iz „Hajduka“ prešao u beogradsku „Crvenu zvezdu“. Vladimir i Ljubiša Beara potječu iz istog kraja, iz dubokog zaleđa Splita, i bili su dalja rodbina. Poznavali su se. Vladimir Beara preminuo je u Splitu 2014. godine, u svojoj osamdeset i šestoj.

Prije nego što se, zajedno s kompletnom Jugoslavenskom narodnom armijom, odnosno Jugoslavenskom ratnom mornaricom, u kasnu jesen ili ranu zimu 1991. morao povući iz Splita u nimalo ugodnim okolnostima, kapetan bojnog broda Beara, visoki oficir sigurnosti, proveo je na službi u tom gradu na hrvatskoj obali Jadrana ukupno šesnaest-sedamnaest godina. Jezik Dalmacije, jezik u kojem je ili s kojim je rođen pukovnikov otac Jovan Beara, i ustrajno službeno potpisivanje mornaričkim činom kapetana bojnog broda, premda Vojska Republike Srpske nije imala more pa ni mornaricu, služili su valjda samome Beari da bezbolno i benigno sačuva privid integriteta i osobnog ponosa koji je putem žrtvovao u korist karijerizma, nacionalističke asimilacije i dokazivanja političke i idejne pravovjernosti, zapravo, u korist nove vjere i novog pripadanja, jer se sve ono prethodno, za što se činilo da će biti dosmrtno, rasulo poput tvrđave od pijeska. A pukovniku Beari, kao i velikoj većini oficira, kao i velikoj većini ljudi, slijepo pripadanje ideji, naciji, partiji, religiji ili nekom sličnom velikom narativu bilo je nešto poput svjetlosti, kisika, vode, bilo je element bez kojeg je postojanje bilo nepojmljivo. Nepripadanje nije bilo opcija: pukovnik Beara nije bio karakter za ulogu usamljenika nezainteresiranog za gibanja masa, a osim toga, nije ni pomišljao da propusti rat za koji se čitav život školovao i pripremao. Lakše mu je bilo promijeniti i redefinirati, suziti, ono na što se misli pod „obranom svoga naroda“, nego se oduprijeti porivu za sudjelovanjem i novim dokazivanjem.

Bratunčanin Miroslav Deronjić, čiji je politički utjecaj znatno nadmašivao bratunačke i podrinjske okvire, ubrajao se među one i onakve pred kakvima je pukovnik Beara, kao i mnogi drugi visoki oficiri JNA srpske nacionalnosti, ranih devedesetih morao, a isprva i želio, dokazivati političku i idejnu ispravnost. Sve se tada bilo izokrenulo: iz pozicije čovjeka pred kojim se dokazivala podobnost i koji je izdavao sudbonosne certifikate o tome tko je politički bezgrešan, a tko nije dosegnuo poželjni stupanj identifikacije s vladajućim režimom, vođom, idejom, Beara se najednom našao s druge strane pulta. Taj moment sprečavao je pukovnika Bearu da 13. srpnja 1995. ignorira Deronjića ili da ga silom ukloni s puta. Morao je s njim sjediti, ispijati viski i vrtjeti se u krug.

trenutak ...