Kad imate normalnog komšiju, i najmanji mogući problem koji iskrsne nastojat ćete rješavati međusobnim dogovorom. Valjda je nekako i prirodno da s onim ko vam se uvijek može prvi naći pri ruci kad vam je najteže održavate što je moguće bolje odnose. Međutim, komšije Bosne i Hercegovine kuju drugačije planove, kako oni sa zapada, tako i oni s istoka. Uporni su i ne odustaju od svojih dugogodišnjih nakana da bosanskohercegovačku teritoriju rasparčaju i među sobom podijele, piše novinska agencija Patrija.

Premijeri Hrvatske i Srbije, najbližih susjeda Bosne i Hercegovine, barem deklarativno jučer ocijeniše da otvorena pitanja trebaju nastaviti rješavati dogovorom. A i kako bi drugačije, nije li dogovor uvijek i svugdje ubjedljivo najbolje i najbezbolnije rješenje? Ovdje se, međutim, postavlja pitanje zašto dogovor nikada nije na sonu kad su u pitanju otvorena pitanja Srbije i Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom?

Oduvijek su se nekako oba ta susjeda prema Bosni i Hercegovini odnosili kao starija braća prema onom najmlađem koji ama baš nikada nema pravo glasa. A i kad bi šta pokušao da zucne, dobio bi ćalaušku, nakon koje bi bespogovorno morao zašutjeti.

"U dijalogu trebamo nastaviti rješavati otvorena pitanja i unapređivati ekonomsku, saobraćajnu i energetsku saradnju. Vodimo brigu o zaštiti hrvatske manjine u Srbiji, kao i srpske manjine u Hrvatskoj", napisao je na Twitteru hrvatski premijer Andrej Plenković nakon jučerašnjeg susreta sa srbijanskom kolegicom Anom Brnabić u Zagrebu. Idilično je to zazvučalo, kao da Hrvatska sa Srbijom ima odlične bilateralne odnose, iako svi u regionu vrlo dobro znamo da je to daleko od istine.

A da odmah pokvari dojam koji je javnost eventualno i mogla steći nakon susreta Plenkovića sa njegovom istočnom susjedom - da komšije zapravo sve svoje nesuglasice trebaju i moraju rješavati mirnim tonom - svojski se potrudio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Onako u svom stilu, jedan od dvojice najglasnijih trbuhozboraca predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (jasno je da je onaj drugi Aleksandar Vulin) pokazao je kako ima jaku želju da što prije pocijepa Bosnu i Hercegovinu. Da prvo odvoji njenih 49 posto, a vjerovatno nakon toga i sa tih 24.857 km2 uveća zemlju čiji je šef diplomatije. A sve ka krajnjem cilju - velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj - istom onom cilju koji su u Titovom lovištu Karađorđevo početkom 90-ih dogovorili tadašnji predsjednici Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman. Na njihovu žalost, a na bosanskohercegovačku radost, taj Miloševićev i Tuđmanov plan se izjalovio, iako smo dobro svjesni kolika je bila cijena koju smo u nepune četiri godine odbrane od agresije morali platiti.

- Bosna i Hercegovina treba da se izjasni da li priznaje ili ne priznaje samoproglašeno Kosovo. Zašto Republika srpska ne bi imala pravo da postane posebna država, ako Kosovo, koje je dio Srbije, ima to pravo - besmisleno je pitanje koje je Dačić postavio tokom gostovanja na televiziji Pink. Ne kaže li uvijek Vučić da podržava Daytonski mirovni sporazum? A njega bi valjda u stopu u vlastitim medijskim izjavama trebao pratiti Dačić, koji očito nije dobro prostudirao taj sporazum. Iz aviona je, međutim, vidljivo da Dačić nije ni zadužen da čita, već samo da govori, i to ono što Vučić misli ali i ne smije javno izgovoriti.

Ne treba biti mnogo politički pismen pa shvatiti da državni vrhovi Srbije u Bosni i Hercegovini imaju svoje isturene aparate kroz Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji decenijama Bosancima i Hercegovcima ne daju mirno spavati. Dežurni secesionista iz Laktaša, inače omraženi čovjek sa crnih listi - američke i britanske - glavni je okidač za potencijalne nove sukobe u Bosni i Hercegovini, pa i šire. A takav scenario neizbježan je ukoliko se odluči za isto ono što su 90-ih godina prošlog stoljeća pokušali dvojica ratnih zločinaca - Ratko Karadžić i Ratko Mladić. Dodik je jučer pružio svesrdnu podršku Vučićevom megafonu, rekavši kako ne zna zašto bi Srbija imala obavezu da poštuje teritorijalni integritet BiH ukoliko Bosna i Hercegovina ne poštuje teritorijalni integritet Srbije. No, ne reče nam Dodik kada je iko živ iz Bosne i Hercegovine pokušao makar i dotaknuti u teritorijalni integritet Srbije? Kada je iko živ iz Bosne i Hercegovine prozborio i riječi o otcjepljivanju Sandžaka i njegovom pripajanju Bosni i Hercegovini? Ili o tome da je potrebno mijenjati izborni zakon Srbije u korist tamošnjih Bošnjaka ili Hrvata?

Plenković, Brnabić, Vučić, Grlić Radman i ini plenkovići i vučići dobro znaju da Hrvatska i Srbija nisu nikakav garant Daytonskog mirovnog sporazuma, već svjedoci. Da se sada ne vraćamo na presude sudova iz Haaga o udruženom zločinačkom poduhvatu (u slučaju Hrvatske) i nesprječavanju genocida u Srebrenici (u slučaju Srbije). Također bi trebali znati da Dayton nije vječita kategorija i da ne predviđa nikakvo rasparčavanje Bosne i Hercegovine, niti otcjepljivanje ijednog njenog dijela. I da, u slučaju takvog epiloga, taj sporazum više ne bi ni postojao, a samim tim ni manji bh. entitet Rs. Već da bismo se vratili na prethodno pravno stanje koje je bilo definisano Ustavom Republike Bosne i Hercegovine. A ukoliko ne znaju šta u njemu piše, lako ga mogu pronaći na internetu.