Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Nama koji smo u strahu za vlastiti život, zbog granatiranja i snajperskih hitaca, četiri godine živjeli u blokiranom Sarajevu, gdje nam je svaki dan mogao biti posljednji, doista teško padaju i vrijeđaju nas pokušaji da se dokazane povijesne činjenice dovode u pitanje, pa čak i neosnovano negiraju s ciljem promjene karaktera rata u Bosni i Hercegovini.

IZGOVOR JNA

Onima koji negiraju opsadu nisu više dovoljni falsificirani feljtoni i tendenciozni članci, nego su im potrebni okrugli stolovi i konferencije kakva je nedavno bila i ona u Beogradu, gdje su među sudionicima bili i optuženi za ratne zločine (kao Tomislav Kovač), kvaziintelektualci i drugi srpski nacionalisti koji ne mogu prežaliti što se Sarajevo usprkos svemu obranilo. Istinu o ubijanju 12.000 Sarajlija, među kojima i 1.600 djece, nije mogla preinačiti ni tzv. neovisna međunarodna komisija koju je formirala Vlada RS-a da bi istražila stradanje Srba u Sarajevu. Jesu stradali i Srbi u Istočnom Sarajevu, ali oni nisu bili u blokadi, niti su stradali masovno kao Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi u središnjem dijelu grada budući da je tu ubijanje vršeno odreda, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.

Pod izgovorom izvođenja vojnih vježbi, 1991. godine formacije JNA su u tri faze izvršile zaposjedanje svih planinskih masiva oko Sarajeva i obavile inženjerijsko uređenje vatrenih položaja za artiljerijska oružja. Borbeni raspored jedinica tadašnjeg Sarajevskog korpusa JNA u tim fazama izvršen je po zapovijedi pukovnika Milosava Gagovića, a na terenu je kao koordinator bio artiljerijski pukovnik Mirko Vukašinović. Raspored artiljerije i drugog oružja bio je takav da se brzo i lako mogao gađati bilo koji dio grada i zbog toga je Sarajevo u 1.425 dana opsade bilo hermetički zatvoreno - i onda se netko usuđuje da to osporava. Inače, u obruču dugom 62 kilometra bilo je razmješteno 1.600 topova i minobacača, 100 tenkova, 180 oklopnih transportera, više od 500 protivavionskih mitraljeza i protivavionskih topova i još 150 oružja većih kalibara. Svoj arsenal prije agresije dopunjavali su naoružanjem iz magacina JNA u Srbiji i Crnoj Gori, a iz istih država Sarajevsko-romanijskom korpusu VRS-a tokom rata stizali su rezervni dijelovi, municija i gorivo, a starješinama i plaće iz Beograda.

Poznati stručnjak za vojne tehnologije dr. Berko Zečević smatra da je u četiri godine rata na Sarajevo ispaljeno 360.000 topovskih i minobacačkih granata, dakle, sve što je u nekoliko godina proizvedeno u Pretisu iz Vogošće, sručilo sa na gradsko područje. Samo od 10. do 13. rujna 1992. na grad su ispaljena 2,2 miliona metaka iz pješadijskog oružja, ustvrdio je on nakon analize. Na suđenju Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu tužitelji su u kolovozu 2010. izveli britanskog pukovnika Richarda Higgsa, koji je svjedočio o tome da napadi na sarajevske civile nisu bili slučajnost i da granate nisu padale nasumice, nego namjerno po područjima gdje su stanovnici obavljali svakodnevne dužnosti, poput odlaska po vodu, hranu ili na tržnicu, a nisu bile pošteđene ni bolnice. Grad je najčešće gađan minobacačkim granatama kalibra 82 i 120 milimetara, budući da je to oružje lako za transport, precizno i ima domet do 9,5 kilometara. Od granate ovog bacača u trenutku eksplozije može se razletjeti nekoliko hiljada većih ili manjih gelera, a Higgs je rekao da se preciznost ovog oružja lako postiže prethodnim označavanjem meta.

LEKCIJE IZ HISTORIJE

Sarajevo se i pod blokadom odupiralo agresoru i svoju borbu za život potvrdilo je i tunelom spasa, koji je u dužini od 800 metara 1993. godine, u najtežim uvjetima, prokopan ispod aerodroma do Butmira kako bi se u grad unijele osnovne namirnice i evakuirali ranjenici. Zahvaljujući UNPROFOR-u, 1994. godine nakratko su otvarani tzv. plavi putevi - jedan u Novom Sarajevu preko mosta Bratstvo-jedinstvo prema Grbavici i drugi na relaciji Dobrinja - Butmir. U toku rata pripadnici Prvog korpusa Armije BiH nekoliko puta su pokušavali deblokirati Sarajevo, ali im to nije uspijevalo zbog toga što je neprijatelj tako utvrdio svoje položaje da ih nije bilo moguće razbiti bez zračne podrške koje nije bilo.

Četvorogodišnja blokada Sarajeva zvanično je okončana 29. veljače 1996. tokom provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma kad se VRS morao pomjeriti s položaja, a privremeno zaposjednuti dijelovi gradskih općina bili vraćeni u nadležnost Federacije BiH. Time je završena najveća opsada jednog grada u modernoj povijesti, a oni koji to negiraju treba već jednom da nauče neke lekcije iz historije i politikantstvo ostave po strani zarad istine koju zna cijeli svijet i koju nikakvi revizionisti ne mogu poreći.